Teleskop Green Bank u Zapadnoj Virginiji desetljećima je mjesto oko kojega se roje snovi iz mašte ZF autora, najčešće kad je riječ o romanima o susretima s izvanzemaljskom civilizacijom, u slučaju zahtjevnijih djela kad je riječ o znanstvenim otkrićima. Članak objavljen u Nature Astronomy pokazuje po tko zna koji put da je stvarnost u prirodi još i luđa od najbogatije mašte.
Znanstvenici su upravo tim teleskopom objasnili da misteriozni snopovi radiovalova koji do Zemlje dolaze preko ogromnih prostranstava naše galaksije potječu od dijamanata koji kruže oko udaljenih netom rođenih zvijezda. 20 godina astronomima i astrofizičarima nije uspijevalo objasniti zašto u određenim frekvencijama nevidljivog spektra nebo u nekim područjima izgleda izrazito svjetlije od okolnih područja. A onda su se udružili Green Banks i Australski Telescope Compact Array u Novom Južnom Walesu, piše Express.hr.
Otkrili su da mikrovalovi iz izvora udaljenog oko 500 svjetlosnih godina od nas potječu iz oblaka koji rotiraju oko zvijezda, i to takvog sastava da se u njima nalaze ogromne količina dijamantnih kristalića. Ispalo je da kristali rotiraju oko svoje osi desecima milijardi puta svake sekunde, što odgovara frekvenciji mikrovalova. Veličina tih mikrodijamanata nije nešto čime biste mogli ukrasiti prsten, ogrlicu ili tijaru; riječ je o redu veličine milijuntog dijela milimetra.
Ovakve anomalije s mikrovalovima prvi put je 1996. otkrio NASA-in satelit Cosmic Background Explorer (COBE) koji je ljudima koji su pomoću njega istraživali svemir u nevidljivom dijelu spektra donio i pojedine Nobelove nagrade. Porijeklo mikrovalova tijekom godina se pokušavalo objasniti svemirskom prašinom sačinjenom od policikličkih ugljikovodika. No, teorija je jako uzdrmana kad se otkrilo da mikrovalovi do Zemlje ne stižu baš uvijek iz takvih oblaka prašine.
Tada je na scenu stupila astronomkinja Jane Greaves sa Sveučilišta Cardiff, svojim promatranjima 14 vrlo masivnih mladih zvijezda. Cilj joj je bio uhvatiti trenutak stvaranja planeta u zvjezdanim sustavima koji su se tek formirali. A onda je uočila nešto sasvim drugo, to da iz oblaka oko jedne od tih zvijezda do nas dopire izraziti skok mikrovalova u uskom području. Pa je otišla popričati s kolegicom Annom Scaife sa Sveučilišta Manchester za koju se ispostavilo da je vrlo sličnu stvar primijetila kod druge dvije zvijezde.
Tri slučaja, praktično identična, bilo je zvono za uzbunu. Bila je riječ o zvijezdama V892 Tau u zviježđu Bika, HD 97048 i MWC 297 u zviježđima Kameleon i Zmija. Oblaci oko tih zvijezda zrače, ispostavilo se, na frekvencijama od između 20 i 50 Ghz, a kristali dijamanata za koje se ispostavilo da su izvor, dimenzija su između 0,75 i 1,1 milijuntih dijelova milimetra, piše Express.hr.
Da bi takvih kristala u svemiru moglo biti astronomi su dokazali u travnju otkrićem ostataka meteorida koji je prije desetak godina eksplodirao iznad pustinje u Sudanu. Kristale su pronašli u ostacima meteorida koje su pronašli. Unatoč sitnim dimenzijama, astronomi procjenjuju da bi svi ti nanodijamanti koji kruže oko svake pojedine zvijezde, kad bi se prikupili na jednom mjestu, bili mase otprilike našeg Merkura, odnosno stotine milijardi milijarda tona.
Znanstvenici su upravo tim teleskopom objasnili da misteriozni snopovi radiovalova koji do Zemlje dolaze preko ogromnih prostranstava naše galaksije potječu od dijamanata koji kruže oko udaljenih netom rođenih zvijezda. 20 godina astronomima i astrofizičarima nije uspijevalo objasniti zašto u određenim frekvencijama nevidljivog spektra nebo u nekim područjima izgleda izrazito svjetlije od okolnih područja. A onda su se udružili Green Banks i Australski Telescope Compact Array u Novom Južnom Walesu, piše Express.hr.
Otkrili su da mikrovalovi iz izvora udaljenog oko 500 svjetlosnih godina od nas potječu iz oblaka koji rotiraju oko zvijezda, i to takvog sastava da se u njima nalaze ogromne količina dijamantnih kristalića. Ispalo je da kristali rotiraju oko svoje osi desecima milijardi puta svake sekunde, što odgovara frekvenciji mikrovalova. Veličina tih mikrodijamanata nije nešto čime biste mogli ukrasiti prsten, ogrlicu ili tijaru; riječ je o redu veličine milijuntog dijela milimetra.
Ovakve anomalije s mikrovalovima prvi put je 1996. otkrio NASA-in satelit Cosmic Background Explorer (COBE) koji je ljudima koji su pomoću njega istraživali svemir u nevidljivom dijelu spektra donio i pojedine Nobelove nagrade. Porijeklo mikrovalova tijekom godina se pokušavalo objasniti svemirskom prašinom sačinjenom od policikličkih ugljikovodika. No, teorija je jako uzdrmana kad se otkrilo da mikrovalovi do Zemlje ne stižu baš uvijek iz takvih oblaka prašine.
Tada je na scenu stupila astronomkinja Jane Greaves sa Sveučilišta Cardiff, svojim promatranjima 14 vrlo masivnih mladih zvijezda. Cilj joj je bio uhvatiti trenutak stvaranja planeta u zvjezdanim sustavima koji su se tek formirali. A onda je uočila nešto sasvim drugo, to da iz oblaka oko jedne od tih zvijezda do nas dopire izraziti skok mikrovalova u uskom području. Pa je otišla popričati s kolegicom Annom Scaife sa Sveučilišta Manchester za koju se ispostavilo da je vrlo sličnu stvar primijetila kod druge dvije zvijezde.
Tri slučaja, praktično identična, bilo je zvono za uzbunu. Bila je riječ o zvijezdama V892 Tau u zviježđu Bika, HD 97048 i MWC 297 u zviježđima Kameleon i Zmija. Oblaci oko tih zvijezda zrače, ispostavilo se, na frekvencijama od između 20 i 50 Ghz, a kristali dijamanata za koje se ispostavilo da su izvor, dimenzija su između 0,75 i 1,1 milijuntih dijelova milimetra, piše Express.hr.
Da bi takvih kristala u svemiru moglo biti astronomi su dokazali u travnju otkrićem ostataka meteorida koji je prije desetak godina eksplodirao iznad pustinje u Sudanu. Kristale su pronašli u ostacima meteorida koje su pronašli. Unatoč sitnim dimenzijama, astronomi procjenjuju da bi svi ti nanodijamanti koji kruže oko svake pojedine zvijezde, kad bi se prikupili na jednom mjestu, bili mase otprilike našeg Merkura, odnosno stotine milijardi milijarda tona.
