Do 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća obitelji s velikim brojem, pa i do 10 djece, bile su sasvim uobičajene. Iako je danas posve drukčije, u obitelji Dragana i Marije Boras iz ljubuškog sela Gornja Vitina devetero je djece. Sve jedno drugom do uha, piše Večernji list BiH.
Imaju jedan mobitel
Najstarije će sad u treći razred srednje škole, a najmlađe ima tri godine. Nažalost, ovo nije topla, vesela priča o živahnoj, dinamičnoj kući punoj djece koja žive bezbrižno, razigrano, bez stresa. Život i društvena stvarnost to im ne dopuštaju.
"Zaposlen sam, sad je već deset godina, kao vozač autobusa u Ljubuškom. Ima nas 11, vozimo školsku djecu u Ljubuškom, no, otkako se pojavila korona, točnije od 12. ožujka, ne radimo. Za ovih proteklih pet i pol mjeseci dobio sam dva puta po 420 KM. Supruga ne radi, brine se o kući i djeci. Ako školska djeca pođu u školu, i mi ćemo raditi, ako ne pođu, nemamo što raditi i nema primanja. Inače, radimo po dnevnici, 60 KM, ako radimo 20 dana, zaradimo 1200 KM. Nažalost, sada nema ništa", priča za Večernji list Dragan.
Njemu je 51 godina, supruga Marija ima 36, u braku su od 2002. Nova školska godina je na vratima.
Od devetero djece, sedmero će u školu: dvoje u srednju školu, ostalih petero u osmi, sedmi, šesti, četvrti i drugi razred osnovne škole (jedno dijete uskoro će napuniti šest, ali ove godine neće u školu). Školarce treba spremiti za školu, trebaju tenisice, odjeću, torbe, radne bilježnice, školski pribor, džeparac..., a dobro je što će osnovci dobiti barem knjige. Trebat će dosta novca samo za ovu prigodu, međutim, treba od nečega živjeti i podmirivati troškove tijekom godine. No, ne primaju dječji doplatak jer ga u Zapadnohercegovačkoj županiji - nema.
"U Centru za socijalni rad u Ljubuškom uputili su me da se obratim u županijsko Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne skrbi i Ministarstvo financija. Prije 20-ak dana razgovarao sam telefonski s resornim županijskim ministrima Tomislavom Pejićem i Tonijem Kraljevićem. Tražio sam jednokratnu pomoć, obećali su mi", kaže Dragan.
"Gospodin Boras obratio mi se preko Centra za socijalni rad u Ljubuškom i obećao sam mu da ćemo mu pomoći. Dobio je upute što treba poduzeti - da u Centru za socijalni rad Ljubuški podnese zahtjev Ministarstvu zdravstva, rada i socijalne skrbi i pomoć će mu biti odobrena", kaže za Večernji list ministar zdravstva, rada i socijalne skrbi u Vladi Zapadnohercegovačke županije Tomislav Pejić.
Za očekivati je i nadati se da će mjerodavni pomoći obitelji Boras da premosti trenutačne financijske troškove potrebne da djeca neometano, bez stresa, krenu u školu. No, postavlja se pitanje kako će učiti ako opet bude škola na daljinu. Nemaju ni računala ni interneta. Prethodnu nastavu na daljinu pohađali su pomoću jednog darovanog mobitel.
"Udruga mladih Agape iz Ljubuškog dala nam je mobitel da bi djeca mogla učiti pomoću interneta. Jedan mobitel, njih sedmero, sad izračunajte kako će uraditi zadaću. Kad počnu ujutro u osam sati pa do tri, četiri popodne. Stiže zadaća ovome, stiže onome - luda kuća... Stariji odu i kod susjeda na računalo", govori Dragan.
Sve i da otac nije ostao bez posla i primanja, veliki je upitnik - kako uz njegovu redovitu plaću jedanaesteročlana obitelj može preživjeti mjesec dana?! Za struju i vodu mjesečno u prosjeku treba platiti po 100 KM. Nisu plaćali od ožujka, stižu opomene, znaju da će morati očistiti dug.
Još važnije - djecu treba prehraniti. Pitamo Dragana: Pa kako živite, na koji način? Odgovara: “Neka Boga i župnika”, misleći na fra Željka Grubišića, župnika župe sv. Paškala Vitina.
"Pomaže nam otkako je došao u župu, ima, mislim, šest godina. Pomaže i udruga “Marijine ruke” iz Međugorja. Župnik nam, s vremena na vrijeme, daje novčanu pomoć, brašno i pakete hrane za Božić i Uskrs, a udruga “Marijine ruke” svakog mjeseca paket s hranom.
Želimo ostati ovdje
Od dosadašnjeg gradonačelnika Ljubuškog Nevenka Barbarića dva puta godišnje smo dobivali novčanu pomoć, za Božić i kad djeca pođu u školu. Važnu pomoć pruža nam i moj otac, živi odvojeno, a uz ostalo, financira uzgajanje triju svinja koje mi držimo, dvije nama, jedna njemu, a pomaže i na druge načine. Svima njima smo beskrajno zahvalni. Držimo i kravu, imamo plastenik od 100 kvadrata koji smo lani dobili preko Centra za socijalni rad Ljubuški, posadimo povrća", ističe Drago.
Dodaje da neće u Njemačku, Švicarsku, Austriju... Mogao je davno otići, ističe, raditi kao vozač, imati pristojnu plaću i dječji doplatak, ali to ga, kaže, ne privlači, želi sa svojom obitelji živjeti u svojoj zemlji.
Imaju jedan mobitel
Najstarije će sad u treći razred srednje škole, a najmlađe ima tri godine. Nažalost, ovo nije topla, vesela priča o živahnoj, dinamičnoj kući punoj djece koja žive bezbrižno, razigrano, bez stresa. Život i društvena stvarnost to im ne dopuštaju.
"Zaposlen sam, sad je već deset godina, kao vozač autobusa u Ljubuškom. Ima nas 11, vozimo školsku djecu u Ljubuškom, no, otkako se pojavila korona, točnije od 12. ožujka, ne radimo. Za ovih proteklih pet i pol mjeseci dobio sam dva puta po 420 KM. Supruga ne radi, brine se o kući i djeci. Ako školska djeca pođu u školu, i mi ćemo raditi, ako ne pođu, nemamo što raditi i nema primanja. Inače, radimo po dnevnici, 60 KM, ako radimo 20 dana, zaradimo 1200 KM. Nažalost, sada nema ništa", priča za Večernji list Dragan.
Njemu je 51 godina, supruga Marija ima 36, u braku su od 2002. Nova školska godina je na vratima.
Od devetero djece, sedmero će u školu: dvoje u srednju školu, ostalih petero u osmi, sedmi, šesti, četvrti i drugi razred osnovne škole (jedno dijete uskoro će napuniti šest, ali ove godine neće u školu). Školarce treba spremiti za školu, trebaju tenisice, odjeću, torbe, radne bilježnice, školski pribor, džeparac..., a dobro je što će osnovci dobiti barem knjige. Trebat će dosta novca samo za ovu prigodu, međutim, treba od nečega živjeti i podmirivati troškove tijekom godine. No, ne primaju dječji doplatak jer ga u Zapadnohercegovačkoj županiji - nema.
"U Centru za socijalni rad u Ljubuškom uputili su me da se obratim u županijsko Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne skrbi i Ministarstvo financija. Prije 20-ak dana razgovarao sam telefonski s resornim županijskim ministrima Tomislavom Pejićem i Tonijem Kraljevićem. Tražio sam jednokratnu pomoć, obećali su mi", kaže Dragan.
"Gospodin Boras obratio mi se preko Centra za socijalni rad u Ljubuškom i obećao sam mu da ćemo mu pomoći. Dobio je upute što treba poduzeti - da u Centru za socijalni rad Ljubuški podnese zahtjev Ministarstvu zdravstva, rada i socijalne skrbi i pomoć će mu biti odobrena", kaže za Večernji list ministar zdravstva, rada i socijalne skrbi u Vladi Zapadnohercegovačke županije Tomislav Pejić.
Za očekivati je i nadati se da će mjerodavni pomoći obitelji Boras da premosti trenutačne financijske troškove potrebne da djeca neometano, bez stresa, krenu u školu. No, postavlja se pitanje kako će učiti ako opet bude škola na daljinu. Nemaju ni računala ni interneta. Prethodnu nastavu na daljinu pohađali su pomoću jednog darovanog mobitel.
"Udruga mladih Agape iz Ljubuškog dala nam je mobitel da bi djeca mogla učiti pomoću interneta. Jedan mobitel, njih sedmero, sad izračunajte kako će uraditi zadaću. Kad počnu ujutro u osam sati pa do tri, četiri popodne. Stiže zadaća ovome, stiže onome - luda kuća... Stariji odu i kod susjeda na računalo", govori Dragan.
Sve i da otac nije ostao bez posla i primanja, veliki je upitnik - kako uz njegovu redovitu plaću jedanaesteročlana obitelj može preživjeti mjesec dana?! Za struju i vodu mjesečno u prosjeku treba platiti po 100 KM. Nisu plaćali od ožujka, stižu opomene, znaju da će morati očistiti dug.
Još važnije - djecu treba prehraniti. Pitamo Dragana: Pa kako živite, na koji način? Odgovara: “Neka Boga i župnika”, misleći na fra Željka Grubišića, župnika župe sv. Paškala Vitina.
"Pomaže nam otkako je došao u župu, ima, mislim, šest godina. Pomaže i udruga “Marijine ruke” iz Međugorja. Župnik nam, s vremena na vrijeme, daje novčanu pomoć, brašno i pakete hrane za Božić i Uskrs, a udruga “Marijine ruke” svakog mjeseca paket s hranom.
Želimo ostati ovdje
Od dosadašnjeg gradonačelnika Ljubuškog Nevenka Barbarića dva puta godišnje smo dobivali novčanu pomoć, za Božić i kad djeca pođu u školu. Važnu pomoć pruža nam i moj otac, živi odvojeno, a uz ostalo, financira uzgajanje triju svinja koje mi držimo, dvije nama, jedna njemu, a pomaže i na druge načine. Svima njima smo beskrajno zahvalni. Držimo i kravu, imamo plastenik od 100 kvadrata koji smo lani dobili preko Centra za socijalni rad Ljubuški, posadimo povrća", ističe Drago.
Dodaje da neće u Njemačku, Švicarsku, Austriju... Mogao je davno otići, ističe, raditi kao vozač, imati pristojnu plaću i dječji doplatak, ali to ga, kaže, ne privlači, želi sa svojom obitelji živjeti u svojoj zemlji.
