Intervju s dr. Manfredom Spitzerom, njemačkim psihijatrom i neuroznanstvenikom koji upozorava na razorne učinke elektronskih uređaja na mlade generacije i društvo u cjelini, piše N1.
Prof. dr. Manfred Spitzer je direktor Sveučilišne psihijatrijske klinike u Ulmu. U posljednjih 15 godina etablirao se kao jedan od najglasnijih kritičara utjecaja digitalnih tehnologija, prvenstveno sveprisutnih pametnih telefona, na razvoj djece. Njegova najistaknutija knjiga, “Digitalna demencija”, prvi put je objavljena 2012. godine, pri čemu je naišao na brojne kritike da nepotrebno potiče strah od tehnologije.
Njegova najnovija knjiga nosi naziv “Epidemija pametnih telefona”, a u njoj se drži svojih tvrdnji. Čak tvrdi da su se dokazi o štetnosti korištenja elektronskih naprava u međuvremenu snažno pojačali. Obje knjige su prevedene na brojne jezike, također i na slovenski jezik.
S njim smo razgovarali na kongresu slovenskog Udruženja bračnih i obiteljskih terapeuta, na kojem je nastupio kao glavni predavač. Kao što je za vrijeme epidemije običaj, predavao je preko videoveze, a na isti način je tekao i naš intervju.
Zar digitalna tehnologija nije divna? Razgovor možemo voditi oči u oči, bez gubljenja vremena i energije na putovanje.
Istina je. U posljednje vrijeme sam, zahvaljujući tehnološkim mogućnostima, imao mnogo nastupa i predavanja koje inače nikako ne bih mogao odraditi. Tako da se mogu složiti s vama.
Iako bih i dalje radije vidio da svi intervjui i predavanja protiču uz moju fizičku prisutnost jer mi je taj način bliži i mnogo manje iscrpljujući. Rasprave i sastanci preko interneta čovjeka izuzetno izmuče jer se sam mora pobrinuti za održavanje pažnje i koncentracije, koje kod sastanaka uživo osigurava prisustvo drugih ljudi.
To je također i glavni razlog zbog kojeg je ovaj način komuniciranja neprimjeren za djecu. Djeca još nemaju razvijene sposobnosti samokoncentracije, potrebna im je blizina drugih, da im pri tome pomognu. I zato učenje na daljinu, preko interneta, nije učinkovito. Pretpostavlja sposobnosti koje djeca jednostavno nemaju. To je važna lekcija pandemije covida-19.
Pandemija je, u tijeku školovanja na daljinu, djecu prisilila na sjedenje pred ekranima po nekoliko sati na dan. Kakve će biti posljedice?
Ima dosta takvih, o kojima se skoro i ne govori. U posljednjih godinu i pol se zbog povećanog korištenja digitalne tehnologije već pooštrila pandemija fizičke neaktivnosti, koja je doduše prisutna već niz godina i s vremenom će na globalnom nivou uzeti više života, nego na primjer pandemija covida-19. S ovog gledišta zatvaranje škola za djecu predstavlja veći rizik nego sam virus.
Primjer, kojeg najradije navodim, je povećanje kratkovidnosti kod djece. Oči se razvijaju približno do 25. godine starosti, a rast se prilagođava potrebama za izoštravanjem slike. Ako mnogo vremena provodimo u gledanju na blizinu, oko će se tome prilagoditi.
Ali i knjige gledamo iz blizine. I početak trenda povećavanja kratkovidosti seže u vrijeme prije pojave pametnih telefona.
Istina je, pojava kratkovidosti se povećava već decenijama i može je uzrokovati i pretjerano čitanje knjiga. No njemački tinejdžeri danas u prosjeku provedu 15 minuta dnevno u čitanju knjiga, korištenje pametnog telefona im uzme po nekoliko sati dnevno. Pored toga, ekran telefona je mali, manji od knjiga, što znači, da ga treba još više približiti očima.
Istraživanja pokazuju da se u toku školovanja od kuće, kod djece stare između 6 i 8 godina, pojava kratkovidnosti povećala do tri puta u usporedbi s prethodnim petogodišnjim periodom. Malo poslije objave podataka, Kina je zabranila pametne telefone u školama.
Ovaj problem nije općepoznat, a među oftalmolozima se govori o svjetskoj pandemiji kratkovidosti. Nekada je u svakoj generaciji bilo između 1 i 5 posto kratkovidih ljudi. Danas je ovaj udio u Europi već 50 posto, u Kini 80 posto, u Južnoj Koreji, koja prednjači u korištenju pametnih telefona među djecom, čak 95 posto. Premalo smo svjesni razmjera problema. Pored toga, deformacija očiju, koju uzrokuje kratkovidost, također povećava rizik za sljepoću u starosti.
Međutim, vaše kritike prema pametnim telefonima još su šire…
Velika istraživanja su pokazala da često korištenje ekrana na svim nivoima dječjeg razvoja ometa razvoj mozga, razvoj kognitivnih sposobnosti. Ovaj problem bi morali shvatiti mnogo ozbiljnije. Nas dvojica smo odrasli, sami smo odgovorni za svoje postupke, sami prihvatamo rizik. Djecu treba zaštititi.
Recimo, mlađima od 18 godina ne dozvoljavamo konzumiranje alkohola jer znamo da im može štetiti. Na isti način bi morali tretirati i elektronske ekrane. Ako mladima pustimo sasvim odriješene ruke, korištenjem će sebi uzrokovati štetu. Naštetit će razvoju vlastitog mozga i razviti ovisnost.
Pametni telefoni su vrlo zarazne naprave. Ljudi smo vrlo socijalni primati, po prirodi skloni prikupljanju informacija o događajima i mreži poznanstava oko sebe, evolucijski gledano, radoznalost i društvenost su nam osigurali preživljavanje. A društvene mreže su izuzetne u iskorištavanju ove naše evolucijske prilagodbe. Ako smo na nešto prilagođeni, još uvijek ne znači da je to u današnjim okolnostima za nas zdravo.
Djeca su evolucijski prilagođena da imaju manje osjetljive receptore za slatkoću. Kroz povijest je uvijek bilo važno da se, kad je na raspolaganju, djeca mogu najesti mnogo hrane s visokim sadržajem šećera jer su na taj način imali više mogućnosti za preživljavanje sljedećeg perioda gladi. Odrasli imamo više masnih naslaga, a djeca se na njih ne mogu osloniti, zbog toga se evolucija pobrinula, da su u dostupnosti slatke hrane mogla pojesti koliko god je moguće.
Znači, zbog evolucijske prilagodbe djeca obožavaju slatkiše. Hoćemo li im zbog toga dozvoliti da pojedu koliko žele? Ni slučajno.
U kojoj dobi mislite da bi bilo primjereno dopustiti djeci korištenje pametnih telefona?
Neki njemački političari su spominjali 14 godina kao smislenu granicu. Zanimljivo pri tome je da je javna rasprava na svaki takav prijedlog trajala samo nekoliko sati, prije nego bi sve utihnulo. Po mom mišljenju mediji planski sabotiraju ovu izuzetno važnu raspravu.
Kada bi jednom javnost jasno postala svjesna svih negativnih posljedica korištenja pametnih telefona kod djece, bilo bi lakše doći do zaključka da je zgodno imati pametni telefon, ali da nije neophodan za preživljavanje.
Znači, 14 godina vam se čini prihvatljivom i razumnom starosnom granicom?
Svjetska zdravstvena organizacija prema korištenju pametnih telefona kod djece ima jasan stav – manje je bolje. Problematikom negativnog uticaja digitalnih tehnologija se bavim već 15 godina. Imam više od 3 tisuće prikupljenih znanstvenih članaka na ovu temu. Ne poznajem studiju koja bi pokazala jasnu starosnu granicu, iznad koje se opasnosti od negativnih uticaja korištenja tehnologije kod djece značajno smanjuju.
Ne poznajemo siguran prag izloženosti digitalnim ekranima zbog čega je smisleno pretpostaviti da taj prag ne postoji. Što je veća izloženost, veće su posljedice. Znači, što manje, to bolje.
Pametni telefoni su danas izuzetno važno oruđe za socijalizaciju. Većina komunikacije među vršnjacima odvija se preko njih.
Roditelji mi se često žale da će njihovo dijete, ako mu oduzmu pametni telefon, biti odbačeno iz društva, da će ga vršnjaci zbog toga ismijavati, maltretirati ga. Moj odgovor je, da će maltretiranju biti izloženi i s pametnim telefonom u rukama. Razlika je u tome, što to maltretiranje preko telefona može biti anonimno i prilično masovno te dugotrajnije nego uživo.
Zato ne mogu prihvatiti argument da bi nekorištenje digitalne tehnologije djeci moglo štetiti. U stvarnosti je upravo obratno – manje tehnologije će djeci koristiti. Ne smijemo dopustiti da nam neprestano ispiru mozak sloganima o divnoj i nezaobilaznoj digitalizaciji, kojoj se svakako ne možemo oduprijeti. Naravno da je moguće oduprijeti se. Svom djetetu ne kupujte pametni telefon. I to je to. Ovim ćete uštedjeti i brojne prepirke za stolom u godinama koje dolaze.
Isto kao što industriji slatkiša ne dozvoljavamo slobodan pristup našoj djeci, morali bi ograničiti i tehnologiju i medije. Najveće korporacije na svijetu – Google, Apple, Facebook, Microsoft, Amazon – zarađuju na račun uništavanja zdravlja i obrazovanja naše djece. To treba zaustaviti.
Nesvjesni smo posljedica. Roditelji još uvijek koriste digitalne naprave za smirivanje djece. To je sasvim neprihvatljivo. Zamislite, prije sto godina su uplakanu djecu smirivali komadićem tkanine namočene u alkohol i opioide. Bilo je učinkovito, a danas bi ljudi nad takvim postupkom bili zgroženi. Međutim, nadam se da će u budućnosti ljudi sa sličnim stupnjem užasa gledati na današnje razdoblje kada roditelji za smirivanje malom djetetu guraju tablet u ruke.
Današnja djeca odrastaju uz sveprisutne digitalne tehnologije. Oni, koji smo odrastali bez njih, morali smo im se usput prilagoditi. Jesmo li zbog toga bolje ili lošije opremljeni za kormilarenje između digitalnih tenologija?
Mnogi ljudi pate od pretjerane uporabe elektronskih uređaja. Odnosi se iskušavaju, događaju se razvodi. Odrasli također osjećaju mnoge negativne posljedice koje na neki način uzimamo zdravo za gotovo.
No, ako sve saberete, to je veliki teret za društvo. Facebook i Instagram dokazano povećavaju depresiju među djevojkama i mladim ženama. Kao što su pokazala nedavna otkrića, toga je svjestan i Facebook.
Obmanjujući postovi na Twitteru brže se šire od pravih. Pokazalo se da dostupnost mehanizama poput Twittera i Facebooka pomaže u širenju neistina. Kao društvo ćemo se morati učinkovitije nositi s tim.
U Njemačkoj se spominjala mogućnost osnivanja posebne agencije za praćenje kvalitete informacija na društvenim mrežama. Ali to nikada neće uspjeti. Količina informacija koje bi se trebale kontrolirati jednostavno je prevelika i potrebni su vam stručnjaci za određena područja znanosti da argumentirano odbace lažne informacije.
Sve dok je razmjena lažnih informacija nadohvat ruke, jednog klika, istina će gubiti. Sve dok internetski giganti drže vašu pažnju radikalizacijom, društvo će gubiti.
O čemu govorite?
YouTubeov algoritam za preporuke vam neprestano nudi sadržaje koji su za nijansu radikalniji od snimaka koje ste već pregledali.
Počnete kod vegetarijanstva i nekoliko videa poslije toga ste već kod veganstva. Počnete kod Billa Clintona, završite kod Karla Marxa. U međuvremenu YouTube vaše vrijeme pred ekranom prodaje oglašivačima.
Ljudi u svijetu svaki dan gledaju milijardu sati sadržaja na YouTubeu – radi se o podacima prije vrhunca epidemije – pri čemu 70 posto sadržaja predlaže algoritam. Prema tome, iz ovoga možemo zaključiti da ljudi svaki dan na YouTubeu gledaju 700 milijuna sati sadržaja koji su radikalniji od korisnika koji ih gleda. 700 milijuna sati radikalizacije ljudske populacije na dan.
U toku epidemije ovaj broj se povećao. I zaista možemo primijetiti ljude sa sve radikalnijim stavovima, koji su sve manje sposobni razumjeti poglede drugih i koji su sve više zarobljeni u svoje informacijske mjehuriće. Poslovni modeli internetskih velikana počinju utjecati na našu demokraciju, a mi se i dalje pretvaramo kao da to nije ništa posebno.
Imamo posla s najbogatijim kompanijama na svijetu, s najmoćnijim lobijem uopće. Duhanskom lobiju je 50 godina uspijevalo prikrivati istinu o štetnosti pušenja i sprečavati strožu regulaciju. Uspješno jedinstvena…
Duhanska industrija je ništa u usporedbi s utjecajem i moći internetskih velikana. Neprestano možemo čitati o izuzetnosti digitalnih tehnologija, a nikada o rizicima i neželjenim učincima. Kada ovo čujete od mene, mislite da su to zablude ludog njemačkog psihijatra.
Što mislite kako bi se zemlje trebale ponašati? Što bi trebali biti prvi koraci?
Možda neku lekciju možemo izvući iz epidemije covida-19. Kada je virus izbio i Kini, u početku smo s nevjericom i gnušanjem gledali na činjenicu da su uveli strogi lockdown, da su 50 milijuna ljudi zatvorili u stanove. A na kraju se ispostavilo da su na izuzetno učinkovit način suzbili širenje virusa i relativno netaknuti preživjeli pandemiju.
Kinezi su, kao što je rečeno, zabranili korištenje mobilnih telefona u školama. Isto tako ograničavaju vrijeme koje mlađi od 18 godina mogu provesti u igranju računalnih igara – 3 sata tjedno. Uveli su drastične mjere za savladavanje ozbiljnog problema. Mislim da bi u našoj sredini ovo morali urediti na bolji način, a sadržajno bi morali ići istim putem. Doći će vrijeme, kada ćemo uvesti dobnu granicu za korištenje pametnog telefona.
Po mom mišljenju, epidemija covida-19 značajno je ubrzala proces shvaćanja stvarnih razmjera problema – većina roditelja postala je svjesna koliko vremena njihova djeca provode pred ekranima i vidjeli su posljedice toga: manju tjelesnu aktivnost, razdražljivost, teškoće s koncentracijom… Očekujem da će to na kraju postati važna politička tema, radi se pitanju brige za buduće generacije.
A kad postanemo svjesni negativnog utjecaja digitalnih tehnologija na naše potomke, lakše ćemo pomesti i pred svojim pragom. Znamo, na primjer, da nakon 55. godine gledanje više od tri i pol sata televizije dnevno povećava rizik od kognitivnih problema u kasnijim godinama.
Nadam se da ćemo uskoro biti svjesni negativnih učinaka koji se i u ovom trenutku događaju i poduzeti odgovarajuće mjere.
Suočeni ste s kritikama zbog upotrebe izraza digitalna “demencija”, po kojima nije prikladno koristiti tako ozbiljan zdravstveni problem kao što je starosna demencija u kontekstu vaših upozorenja. Zašto ste koristili taj izraz?
Koncept je jednostavan. Najvažniji zaštitni faktor protiv demencije je obrazovanje, moždana kondicija prije početka bolesti. Demencija predstavlja opadanje mentalnih sposobnosti i što je viša početna točka, sporije će vam opadanje moždanih sposobnosti početi ozbiljno pogoršavati kvalitetu života.
Također znamo da izloženost digitalnim ekranima otežava učenje. To potvrđuje studija za studijom. Djeca uz pomoć elektronskih uređaja uče sporije i slabije. Uređaji smanjuju moždani napor i smanjuju koncentraciju, a oboje je ključno za učinkovito učenje.
Dakle, ako nam elektronski uređaji od najranije dobi smanjuju kognitivnu funkciju, ako nam otežavaju učenje, u starosti će naš mozak u prosjeku biti u lošijem stanju i imat ćemo veći rizik od demencije.
Izraz digitalna demencija sam smislio još dok se radilo o slutnji. Do danas se nakupilo još dokaza koji potvrđuju da sam u pravu. U budućnosti će starije generacije imati više kognitivnih poteškoća zbog odluka koje donosimo danas. U to nema sumnje.
Odlučno se protivite korištenju elektronskih uređaja u školama. A istovremeno se čini ključnim, da se djeca, čak i ona bez poticajnog kućnog okruženja, nauče na primjereno i umjereno korištenje digitalnih tehnologija.
Poznata mi je ova linija rasprave, da čak i ako elektronski uređaji ne pomažu u učenju, matematike, geografije itd., djeca ih moraju znati koristiti. Poznajem mnoga istraživanja koja su testirala korištenje elektronskih uređaja u školama s ciljem povećanja digitalne pismenosti, no svi su se eksperimenti pokazali neučinkovitim. Korištenje elektronskih uređaja u školi nema povoljan učinak ni na znanje o primjerenom korištenju elektronskih uređaja. Toga treba biti svjestan.
Pogotovo u odnosu na dokazane štetne učinke, ne znam zašto i dalje insistiramo na korištenju elektronskih uređaja za učenje digitalne pismenosti kod djece. Da li učenje o alkoholu izvodimo na način da djeca u školi probaju razna alkoholna pića? Da li djecu moramo polako naučiti na alkohol, svaki dan im dati malo rakije, kako bi kao odrasli bili odgovorniji? Naravno da ne jer bi riskirali razvoj ovisnosti i štetili razvoju mozga.
Ne, učenicima u ruke ne bi smjeli davati elektronske naprave, kako bi ih pripremili za budućnost. Za ovakav pristup nema ni najmanje dokaza.
Po mom mišljenju, na određenom nivou većina ljudi je svjesna negativnih učinaka pametnih telefona, ali smo istovremeno uvjereni da njihova dostupnost i nepogrešivost u suvremenom svijetu prevazilaze eventualnu štetu.
Rekao bih da prije svega moramo uspostaviti snažniji nadzor nad brojnim aspektima korištenja digitalnih tehnologija. Ne poričem činjenicu da pametni telefoni mogu biti koristan alat. I ja ga imam. Koristim ga u prosjeku 20 minuta na dan. Obavim nekoliko poziva, napišem nekoliko poruka. Ne koristim sve ostale stvari koje bih mogao i čime bih potrošio nekoliko dodatnih sati svog dana.
Trebalo bi ograničiti korištenje elektronskih naprava u slobodno vrijeme, kako bi osigurali buduće generacije. Današnja omladina previše vremena provodi u kući, premalo se druže s vršnjacima i previše vremena provedu pred ekranima. Ovo je problem kojim se moramo odlučnije pozabaviti.
Istovremeno se još možemo zapitati pristajemo li na rasprodaju naše privatnosti za usmjereno oglašavanje i političke manipulacije. Europsko zakonodavstvo bi to moralo sprječavati, a Facebook ima razrađene osobne profile za 200 milijuna europskih državljana.
Nije li ironično da su ljudi, koji su kao djeca previše vremena provodili pred računalom, danas milijarderi zbog kojih smo svi ovisni o našim džepnim računarima?
Milijardera je šačica, ali je iza njih masa ljudi koji žele postati milijarderi uz pomoć interneta, kao što su influenseri, igrači kompjuterskih igrica i sl. Milijuni njemačkih djevojaka i mladića, koji pokušavaju uspjeti na internetu, na to potroše na milijarde sati svog vremena i žrtvuju svoje osnovno obrazovanje, sve u želji da se brzo obogate.
Najveće žrtve ovog uvjerenja su ljudi nižih društvenih slojeva koji elektronske uređaje često shvaćaju kao sinonim za obrazovanje i svojoj djeci u želji za boljim obrazovanjem dopuštaju neograničeno korištenje. Društvena raslojenost se u suprotnosti s uvjerenjem o internetu kao velikom učitelju zbog utjecaja digitalnih tehnologija još više povećava.
Kakvo društvo najavljujete ako i dalje budemo ignorirali upozorenja?
Pogledajte samo oko sebe. Suočeni smo s padom IQ-a u zapadnim društvima. Takozvani Flynnov efekat, stalni porast prosječnog IQ-a u prošlom stoljeću, preokrenuo se.
U posljednjih 20 godina prosječni IQ generacija opada. Udio tjelesno neaktivne i samim tim pretile djece raste. Učestalost depresije među mladima raste, imamo posla s pandemijom kratkovidnosti. Već danas živimo u društvu koje nije zdravo, u kojem su demokratsko razmišljanje i sama demokracija ugroženi utjecajem društvenih medija i uz pomoć elektronskih uređaja. Stvarno se moramo zapitati je li ovo budućnost kakvu želimo.
Općenito, želio bih da se ozbiljno shvate upozorenja o štetnosti elektronskih uređaja na mlade. Naša djeca ne bi smjela biti prepuštena na milost i nemilost šačici bogataša.
Prof. dr. Manfred Spitzer je direktor Sveučilišne psihijatrijske klinike u Ulmu. U posljednjih 15 godina etablirao se kao jedan od najglasnijih kritičara utjecaja digitalnih tehnologija, prvenstveno sveprisutnih pametnih telefona, na razvoj djece. Njegova najistaknutija knjiga, “Digitalna demencija”, prvi put je objavljena 2012. godine, pri čemu je naišao na brojne kritike da nepotrebno potiče strah od tehnologije.
Njegova najnovija knjiga nosi naziv “Epidemija pametnih telefona”, a u njoj se drži svojih tvrdnji. Čak tvrdi da su se dokazi o štetnosti korištenja elektronskih naprava u međuvremenu snažno pojačali. Obje knjige su prevedene na brojne jezike, također i na slovenski jezik.
S njim smo razgovarali na kongresu slovenskog Udruženja bračnih i obiteljskih terapeuta, na kojem je nastupio kao glavni predavač. Kao što je za vrijeme epidemije običaj, predavao je preko videoveze, a na isti način je tekao i naš intervju.
Zar digitalna tehnologija nije divna? Razgovor možemo voditi oči u oči, bez gubljenja vremena i energije na putovanje.
Istina je. U posljednje vrijeme sam, zahvaljujući tehnološkim mogućnostima, imao mnogo nastupa i predavanja koje inače nikako ne bih mogao odraditi. Tako da se mogu složiti s vama.
Iako bih i dalje radije vidio da svi intervjui i predavanja protiču uz moju fizičku prisutnost jer mi je taj način bliži i mnogo manje iscrpljujući. Rasprave i sastanci preko interneta čovjeka izuzetno izmuče jer se sam mora pobrinuti za održavanje pažnje i koncentracije, koje kod sastanaka uživo osigurava prisustvo drugih ljudi.
To je također i glavni razlog zbog kojeg je ovaj način komuniciranja neprimjeren za djecu. Djeca još nemaju razvijene sposobnosti samokoncentracije, potrebna im je blizina drugih, da im pri tome pomognu. I zato učenje na daljinu, preko interneta, nije učinkovito. Pretpostavlja sposobnosti koje djeca jednostavno nemaju. To je važna lekcija pandemije covida-19.
Pandemija je, u tijeku školovanja na daljinu, djecu prisilila na sjedenje pred ekranima po nekoliko sati na dan. Kakve će biti posljedice?
Ima dosta takvih, o kojima se skoro i ne govori. U posljednjih godinu i pol se zbog povećanog korištenja digitalne tehnologije već pooštrila pandemija fizičke neaktivnosti, koja je doduše prisutna već niz godina i s vremenom će na globalnom nivou uzeti više života, nego na primjer pandemija covida-19. S ovog gledišta zatvaranje škola za djecu predstavlja veći rizik nego sam virus.
Primjer, kojeg najradije navodim, je povećanje kratkovidnosti kod djece. Oči se razvijaju približno do 25. godine starosti, a rast se prilagođava potrebama za izoštravanjem slike. Ako mnogo vremena provodimo u gledanju na blizinu, oko će se tome prilagoditi.
Ali i knjige gledamo iz blizine. I početak trenda povećavanja kratkovidosti seže u vrijeme prije pojave pametnih telefona.
Istina je, pojava kratkovidosti se povećava već decenijama i može je uzrokovati i pretjerano čitanje knjiga. No njemački tinejdžeri danas u prosjeku provedu 15 minuta dnevno u čitanju knjiga, korištenje pametnog telefona im uzme po nekoliko sati dnevno. Pored toga, ekran telefona je mali, manji od knjiga, što znači, da ga treba još više približiti očima.
Istraživanja pokazuju da se u toku školovanja od kuće, kod djece stare između 6 i 8 godina, pojava kratkovidnosti povećala do tri puta u usporedbi s prethodnim petogodišnjim periodom. Malo poslije objave podataka, Kina je zabranila pametne telefone u školama.
Ovaj problem nije općepoznat, a među oftalmolozima se govori o svjetskoj pandemiji kratkovidosti. Nekada je u svakoj generaciji bilo između 1 i 5 posto kratkovidih ljudi. Danas je ovaj udio u Europi već 50 posto, u Kini 80 posto, u Južnoj Koreji, koja prednjači u korištenju pametnih telefona među djecom, čak 95 posto. Premalo smo svjesni razmjera problema. Pored toga, deformacija očiju, koju uzrokuje kratkovidost, također povećava rizik za sljepoću u starosti.
Međutim, vaše kritike prema pametnim telefonima još su šire…
Velika istraživanja su pokazala da često korištenje ekrana na svim nivoima dječjeg razvoja ometa razvoj mozga, razvoj kognitivnih sposobnosti. Ovaj problem bi morali shvatiti mnogo ozbiljnije. Nas dvojica smo odrasli, sami smo odgovorni za svoje postupke, sami prihvatamo rizik. Djecu treba zaštititi.
Recimo, mlađima od 18 godina ne dozvoljavamo konzumiranje alkohola jer znamo da im može štetiti. Na isti način bi morali tretirati i elektronske ekrane. Ako mladima pustimo sasvim odriješene ruke, korištenjem će sebi uzrokovati štetu. Naštetit će razvoju vlastitog mozga i razviti ovisnost.
Pametni telefoni su vrlo zarazne naprave. Ljudi smo vrlo socijalni primati, po prirodi skloni prikupljanju informacija o događajima i mreži poznanstava oko sebe, evolucijski gledano, radoznalost i društvenost su nam osigurali preživljavanje. A društvene mreže su izuzetne u iskorištavanju ove naše evolucijske prilagodbe. Ako smo na nešto prilagođeni, još uvijek ne znači da je to u današnjim okolnostima za nas zdravo.
Djeca su evolucijski prilagođena da imaju manje osjetljive receptore za slatkoću. Kroz povijest je uvijek bilo važno da se, kad je na raspolaganju, djeca mogu najesti mnogo hrane s visokim sadržajem šećera jer su na taj način imali više mogućnosti za preživljavanje sljedećeg perioda gladi. Odrasli imamo više masnih naslaga, a djeca se na njih ne mogu osloniti, zbog toga se evolucija pobrinula, da su u dostupnosti slatke hrane mogla pojesti koliko god je moguće.
Znači, zbog evolucijske prilagodbe djeca obožavaju slatkiše. Hoćemo li im zbog toga dozvoliti da pojedu koliko žele? Ni slučajno.
U kojoj dobi mislite da bi bilo primjereno dopustiti djeci korištenje pametnih telefona?
Neki njemački političari su spominjali 14 godina kao smislenu granicu. Zanimljivo pri tome je da je javna rasprava na svaki takav prijedlog trajala samo nekoliko sati, prije nego bi sve utihnulo. Po mom mišljenju mediji planski sabotiraju ovu izuzetno važnu raspravu.
Kada bi jednom javnost jasno postala svjesna svih negativnih posljedica korištenja pametnih telefona kod djece, bilo bi lakše doći do zaključka da je zgodno imati pametni telefon, ali da nije neophodan za preživljavanje.
Znači, 14 godina vam se čini prihvatljivom i razumnom starosnom granicom?
Svjetska zdravstvena organizacija prema korištenju pametnih telefona kod djece ima jasan stav – manje je bolje. Problematikom negativnog uticaja digitalnih tehnologija se bavim već 15 godina. Imam više od 3 tisuće prikupljenih znanstvenih članaka na ovu temu. Ne poznajem studiju koja bi pokazala jasnu starosnu granicu, iznad koje se opasnosti od negativnih uticaja korištenja tehnologije kod djece značajno smanjuju.
Ne poznajemo siguran prag izloženosti digitalnim ekranima zbog čega je smisleno pretpostaviti da taj prag ne postoji. Što je veća izloženost, veće su posljedice. Znači, što manje, to bolje.
Pametni telefoni su danas izuzetno važno oruđe za socijalizaciju. Većina komunikacije među vršnjacima odvija se preko njih.
Roditelji mi se često žale da će njihovo dijete, ako mu oduzmu pametni telefon, biti odbačeno iz društva, da će ga vršnjaci zbog toga ismijavati, maltretirati ga. Moj odgovor je, da će maltretiranju biti izloženi i s pametnim telefonom u rukama. Razlika je u tome, što to maltretiranje preko telefona može biti anonimno i prilično masovno te dugotrajnije nego uživo.
Zato ne mogu prihvatiti argument da bi nekorištenje digitalne tehnologije djeci moglo štetiti. U stvarnosti je upravo obratno – manje tehnologije će djeci koristiti. Ne smijemo dopustiti da nam neprestano ispiru mozak sloganima o divnoj i nezaobilaznoj digitalizaciji, kojoj se svakako ne možemo oduprijeti. Naravno da je moguće oduprijeti se. Svom djetetu ne kupujte pametni telefon. I to je to. Ovim ćete uštedjeti i brojne prepirke za stolom u godinama koje dolaze.
Isto kao što industriji slatkiša ne dozvoljavamo slobodan pristup našoj djeci, morali bi ograničiti i tehnologiju i medije. Najveće korporacije na svijetu – Google, Apple, Facebook, Microsoft, Amazon – zarađuju na račun uništavanja zdravlja i obrazovanja naše djece. To treba zaustaviti.
Nesvjesni smo posljedica. Roditelji još uvijek koriste digitalne naprave za smirivanje djece. To je sasvim neprihvatljivo. Zamislite, prije sto godina su uplakanu djecu smirivali komadićem tkanine namočene u alkohol i opioide. Bilo je učinkovito, a danas bi ljudi nad takvim postupkom bili zgroženi. Međutim, nadam se da će u budućnosti ljudi sa sličnim stupnjem užasa gledati na današnje razdoblje kada roditelji za smirivanje malom djetetu guraju tablet u ruke.
Današnja djeca odrastaju uz sveprisutne digitalne tehnologije. Oni, koji smo odrastali bez njih, morali smo im se usput prilagoditi. Jesmo li zbog toga bolje ili lošije opremljeni za kormilarenje između digitalnih tenologija?
Mnogi ljudi pate od pretjerane uporabe elektronskih uređaja. Odnosi se iskušavaju, događaju se razvodi. Odrasli također osjećaju mnoge negativne posljedice koje na neki način uzimamo zdravo za gotovo.
No, ako sve saberete, to je veliki teret za društvo. Facebook i Instagram dokazano povećavaju depresiju među djevojkama i mladim ženama. Kao što su pokazala nedavna otkrića, toga je svjestan i Facebook.
Obmanjujući postovi na Twitteru brže se šire od pravih. Pokazalo se da dostupnost mehanizama poput Twittera i Facebooka pomaže u širenju neistina. Kao društvo ćemo se morati učinkovitije nositi s tim.
U Njemačkoj se spominjala mogućnost osnivanja posebne agencije za praćenje kvalitete informacija na društvenim mrežama. Ali to nikada neće uspjeti. Količina informacija koje bi se trebale kontrolirati jednostavno je prevelika i potrebni su vam stručnjaci za određena područja znanosti da argumentirano odbace lažne informacije.
Sve dok je razmjena lažnih informacija nadohvat ruke, jednog klika, istina će gubiti. Sve dok internetski giganti drže vašu pažnju radikalizacijom, društvo će gubiti.
O čemu govorite?
YouTubeov algoritam za preporuke vam neprestano nudi sadržaje koji su za nijansu radikalniji od snimaka koje ste već pregledali.
Počnete kod vegetarijanstva i nekoliko videa poslije toga ste već kod veganstva. Počnete kod Billa Clintona, završite kod Karla Marxa. U međuvremenu YouTube vaše vrijeme pred ekranom prodaje oglašivačima.
Ljudi u svijetu svaki dan gledaju milijardu sati sadržaja na YouTubeu – radi se o podacima prije vrhunca epidemije – pri čemu 70 posto sadržaja predlaže algoritam. Prema tome, iz ovoga možemo zaključiti da ljudi svaki dan na YouTubeu gledaju 700 milijuna sati sadržaja koji su radikalniji od korisnika koji ih gleda. 700 milijuna sati radikalizacije ljudske populacije na dan.
U toku epidemije ovaj broj se povećao. I zaista možemo primijetiti ljude sa sve radikalnijim stavovima, koji su sve manje sposobni razumjeti poglede drugih i koji su sve više zarobljeni u svoje informacijske mjehuriće. Poslovni modeli internetskih velikana počinju utjecati na našu demokraciju, a mi se i dalje pretvaramo kao da to nije ništa posebno.
Imamo posla s najbogatijim kompanijama na svijetu, s najmoćnijim lobijem uopće. Duhanskom lobiju je 50 godina uspijevalo prikrivati istinu o štetnosti pušenja i sprečavati strožu regulaciju. Uspješno jedinstvena…
Duhanska industrija je ništa u usporedbi s utjecajem i moći internetskih velikana. Neprestano možemo čitati o izuzetnosti digitalnih tehnologija, a nikada o rizicima i neželjenim učincima. Kada ovo čujete od mene, mislite da su to zablude ludog njemačkog psihijatra.
Što mislite kako bi se zemlje trebale ponašati? Što bi trebali biti prvi koraci?
Možda neku lekciju možemo izvući iz epidemije covida-19. Kada je virus izbio i Kini, u početku smo s nevjericom i gnušanjem gledali na činjenicu da su uveli strogi lockdown, da su 50 milijuna ljudi zatvorili u stanove. A na kraju se ispostavilo da su na izuzetno učinkovit način suzbili širenje virusa i relativno netaknuti preživjeli pandemiju.
Kinezi su, kao što je rečeno, zabranili korištenje mobilnih telefona u školama. Isto tako ograničavaju vrijeme koje mlađi od 18 godina mogu provesti u igranju računalnih igara – 3 sata tjedno. Uveli su drastične mjere za savladavanje ozbiljnog problema. Mislim da bi u našoj sredini ovo morali urediti na bolji način, a sadržajno bi morali ići istim putem. Doći će vrijeme, kada ćemo uvesti dobnu granicu za korištenje pametnog telefona.
Po mom mišljenju, epidemija covida-19 značajno je ubrzala proces shvaćanja stvarnih razmjera problema – većina roditelja postala je svjesna koliko vremena njihova djeca provode pred ekranima i vidjeli su posljedice toga: manju tjelesnu aktivnost, razdražljivost, teškoće s koncentracijom… Očekujem da će to na kraju postati važna politička tema, radi se pitanju brige za buduće generacije.
A kad postanemo svjesni negativnog utjecaja digitalnih tehnologija na naše potomke, lakše ćemo pomesti i pred svojim pragom. Znamo, na primjer, da nakon 55. godine gledanje više od tri i pol sata televizije dnevno povećava rizik od kognitivnih problema u kasnijim godinama.
Nadam se da ćemo uskoro biti svjesni negativnih učinaka koji se i u ovom trenutku događaju i poduzeti odgovarajuće mjere.
Suočeni ste s kritikama zbog upotrebe izraza digitalna “demencija”, po kojima nije prikladno koristiti tako ozbiljan zdravstveni problem kao što je starosna demencija u kontekstu vaših upozorenja. Zašto ste koristili taj izraz?
Koncept je jednostavan. Najvažniji zaštitni faktor protiv demencije je obrazovanje, moždana kondicija prije početka bolesti. Demencija predstavlja opadanje mentalnih sposobnosti i što je viša početna točka, sporije će vam opadanje moždanih sposobnosti početi ozbiljno pogoršavati kvalitetu života.
Također znamo da izloženost digitalnim ekranima otežava učenje. To potvrđuje studija za studijom. Djeca uz pomoć elektronskih uređaja uče sporije i slabije. Uređaji smanjuju moždani napor i smanjuju koncentraciju, a oboje je ključno za učinkovito učenje.
Dakle, ako nam elektronski uređaji od najranije dobi smanjuju kognitivnu funkciju, ako nam otežavaju učenje, u starosti će naš mozak u prosjeku biti u lošijem stanju i imat ćemo veći rizik od demencije.
Izraz digitalna demencija sam smislio još dok se radilo o slutnji. Do danas se nakupilo još dokaza koji potvrđuju da sam u pravu. U budućnosti će starije generacije imati više kognitivnih poteškoća zbog odluka koje donosimo danas. U to nema sumnje.
Odlučno se protivite korištenju elektronskih uređaja u školama. A istovremeno se čini ključnim, da se djeca, čak i ona bez poticajnog kućnog okruženja, nauče na primjereno i umjereno korištenje digitalnih tehnologija.
Poznata mi je ova linija rasprave, da čak i ako elektronski uređaji ne pomažu u učenju, matematike, geografije itd., djeca ih moraju znati koristiti. Poznajem mnoga istraživanja koja su testirala korištenje elektronskih uređaja u školama s ciljem povećanja digitalne pismenosti, no svi su se eksperimenti pokazali neučinkovitim. Korištenje elektronskih uređaja u školi nema povoljan učinak ni na znanje o primjerenom korištenju elektronskih uređaja. Toga treba biti svjestan.
Pogotovo u odnosu na dokazane štetne učinke, ne znam zašto i dalje insistiramo na korištenju elektronskih uređaja za učenje digitalne pismenosti kod djece. Da li učenje o alkoholu izvodimo na način da djeca u školi probaju razna alkoholna pića? Da li djecu moramo polako naučiti na alkohol, svaki dan im dati malo rakije, kako bi kao odrasli bili odgovorniji? Naravno da ne jer bi riskirali razvoj ovisnosti i štetili razvoju mozga.
Ne, učenicima u ruke ne bi smjeli davati elektronske naprave, kako bi ih pripremili za budućnost. Za ovakav pristup nema ni najmanje dokaza.
Po mom mišljenju, na određenom nivou većina ljudi je svjesna negativnih učinaka pametnih telefona, ali smo istovremeno uvjereni da njihova dostupnost i nepogrešivost u suvremenom svijetu prevazilaze eventualnu štetu.
Rekao bih da prije svega moramo uspostaviti snažniji nadzor nad brojnim aspektima korištenja digitalnih tehnologija. Ne poričem činjenicu da pametni telefoni mogu biti koristan alat. I ja ga imam. Koristim ga u prosjeku 20 minuta na dan. Obavim nekoliko poziva, napišem nekoliko poruka. Ne koristim sve ostale stvari koje bih mogao i čime bih potrošio nekoliko dodatnih sati svog dana.
Trebalo bi ograničiti korištenje elektronskih naprava u slobodno vrijeme, kako bi osigurali buduće generacije. Današnja omladina previše vremena provodi u kući, premalo se druže s vršnjacima i previše vremena provedu pred ekranima. Ovo je problem kojim se moramo odlučnije pozabaviti.
Istovremeno se još možemo zapitati pristajemo li na rasprodaju naše privatnosti za usmjereno oglašavanje i političke manipulacije. Europsko zakonodavstvo bi to moralo sprječavati, a Facebook ima razrađene osobne profile za 200 milijuna europskih državljana.
Nije li ironično da su ljudi, koji su kao djeca previše vremena provodili pred računalom, danas milijarderi zbog kojih smo svi ovisni o našim džepnim računarima?
Milijardera je šačica, ali je iza njih masa ljudi koji žele postati milijarderi uz pomoć interneta, kao što su influenseri, igrači kompjuterskih igrica i sl. Milijuni njemačkih djevojaka i mladića, koji pokušavaju uspjeti na internetu, na to potroše na milijarde sati svog vremena i žrtvuju svoje osnovno obrazovanje, sve u želji da se brzo obogate.
Najveće žrtve ovog uvjerenja su ljudi nižih društvenih slojeva koji elektronske uređaje često shvaćaju kao sinonim za obrazovanje i svojoj djeci u želji za boljim obrazovanjem dopuštaju neograničeno korištenje. Društvena raslojenost se u suprotnosti s uvjerenjem o internetu kao velikom učitelju zbog utjecaja digitalnih tehnologija još više povećava.
Kakvo društvo najavljujete ako i dalje budemo ignorirali upozorenja?
Pogledajte samo oko sebe. Suočeni smo s padom IQ-a u zapadnim društvima. Takozvani Flynnov efekat, stalni porast prosječnog IQ-a u prošlom stoljeću, preokrenuo se.
U posljednjih 20 godina prosječni IQ generacija opada. Udio tjelesno neaktivne i samim tim pretile djece raste. Učestalost depresije među mladima raste, imamo posla s pandemijom kratkovidnosti. Već danas živimo u društvu koje nije zdravo, u kojem su demokratsko razmišljanje i sama demokracija ugroženi utjecajem društvenih medija i uz pomoć elektronskih uređaja. Stvarno se moramo zapitati je li ovo budućnost kakvu želimo.
Općenito, želio bih da se ozbiljno shvate upozorenja o štetnosti elektronskih uređaja na mlade. Naša djeca ne bi smjela biti prepuštena na milost i nemilost šačici bogataša.
