Ogroman broj izbjeglica koji stiže u Njemačku je gotovo nerješiv problem za čitav niz njemačkih javnih službi. Zbog toga se u pomoć dozivaju – umirovljenici. Ali, čak i kad se oni odazovu, mogu tek ograničeno pomoći.
Bez obzira hoće li nekome biti dodijeljen status azilanta ili ne, već i prije se tražiteljima azila mora pozabaviti čitav niz državnih službenika. Policajci ih moraju evidentirati i registrirati, djeca izbjeglica moraju odmah krenuti u školu, a i liječnici su im potrebni ako su bolesni. Službenici u gradskim službama se moraju pobrinuti za njihov smještaj, pomoći im u potrazi za poslom i u socijalnim pitanjima – kako za odrasle tako i za maloljetnike. Toj listi ovdje nije kraj, taj lanac se nastavlja, piše Deutsche Welle.
A brojke su doista šokantne: samo u najbrojnijoj njemačkoj pokrajini Sjevernom Porajnju i Vestfaliji (NRW) se očekuje 90 tisuća mališana u školskoj dobi. Prema računici Sindikata za zaposlenike u obrazovanju VBE, kako izvještava njezin predsjednik Udo Beckmann, u najskorijem razdoblju će samo u toj pokrajini trebati oko 5.000 novih učitelja. NRW će možda još nekako zaposliti 3.000 učiteljica i učitelja, ali jednostavno nedostaje njih najmanje 2.000. Ako se zbroje sva zvanja koja se traže zbog velikog broja pridošlih izbjeglica, u čitavoj zemlji bi trebalo zaposliti oko 70 tisuća državnih službenika – kojih jednostavno nema i nitko ne zna odakle bi se mogli stvoriti.
Zato i Udruga njemačkih državnih službenika (DBB) smatra kako je "čitav sustav pred kolapsom". Čak i čelništvo sindikata se zalaže da državni službenici koji su i ispunili uvjete za odlazak u mirovinu ipak ostanu na svojim radnim mjestima koliko mogu. U tom smislu uprave njemačkih pokrajina idu i korak dalje i razmišljaju da već umirovljene službenike pozovu da se vrate na posao.
U nekim slučajevima se to već događa: umirovljeni policajci već pomažu pri evidenciji izbjeglica, a ima i drugih "mladih penzionera" koji su spremni vratiti se na svoje radno mjesto. Ali njima nitko više ne može narediti da to učine: sve ostaje na njihovoj dobroj volji – i interesu. A i tu postoji problem.
Naime, pitanje je i koliko oni uopće smiju zarađivati na takav način. Po postojećim zakonskim propisima, oni smiju zarađivati najviše onoliko kolika je razlika između njihovih mirovina i plaće u radnom odnosu – a to se onda svodi na tek nekoliko sati tjedno. Inače ih se "kažnjava" tako da im se smanjuje iznos mirovine koju primaju.
Predsjednica vlade pokrajine NRW Hannelore Kraft (SPD) tu predlaže "pragmatično" rješenje: takvim umirovljenicima bi se mogao isplaćivati određeni iznos, spominje se 2.000 eura "čistog" – bez pitanja i bez komplikacija. Ali Njemačka nije baš zemlja u kojoj se bilo što, a pogotovo ne ozbiljne stvari poput Zakona o radu i mirovinskog sustava, rješava jednostavno i pragmatično.
A onda je tu i još jedan ozbiljan problem: pogotovo kad je riječ o nastavničkom kadru. "Na papiru" se možda i može naći određeni broj učitelja koji bi se vratili u učionice – ali što vrijedi nastava o Goetheu ili Rembrantu mališanima koji jedva razumiju osnove njemačkog jezika? "Tako dovodite nekakve umirovljene učitelje iz nekog predmeta, umjesto ljude koji su školovani u specifičnom predmetu", kritizira Matthias Jung. On je na čelu udruge učitelja koji su svakako sada najpotrebniji – nastavnika njemačkog kao stranog ili drugog jezika.
U svakom slučaju, državna uprava jednostavno ne zna koga drugog naći nego svoje umirovljene službenike. Osobito u upravnoj službi su oni već vični u poslovima koje treba obavljati, tako da se praktično mogu prihvatiti posla "od danas do sutra", piše Deutsche Welle.
Bez obzira hoće li nekome biti dodijeljen status azilanta ili ne, već i prije se tražiteljima azila mora pozabaviti čitav niz državnih službenika. Policajci ih moraju evidentirati i registrirati, djeca izbjeglica moraju odmah krenuti u školu, a i liječnici su im potrebni ako su bolesni. Službenici u gradskim službama se moraju pobrinuti za njihov smještaj, pomoći im u potrazi za poslom i u socijalnim pitanjima – kako za odrasle tako i za maloljetnike. Toj listi ovdje nije kraj, taj lanac se nastavlja, piše Deutsche Welle.
A brojke su doista šokantne: samo u najbrojnijoj njemačkoj pokrajini Sjevernom Porajnju i Vestfaliji (NRW) se očekuje 90 tisuća mališana u školskoj dobi. Prema računici Sindikata za zaposlenike u obrazovanju VBE, kako izvještava njezin predsjednik Udo Beckmann, u najskorijem razdoblju će samo u toj pokrajini trebati oko 5.000 novih učitelja. NRW će možda još nekako zaposliti 3.000 učiteljica i učitelja, ali jednostavno nedostaje njih najmanje 2.000. Ako se zbroje sva zvanja koja se traže zbog velikog broja pridošlih izbjeglica, u čitavoj zemlji bi trebalo zaposliti oko 70 tisuća državnih službenika – kojih jednostavno nema i nitko ne zna odakle bi se mogli stvoriti.
Zato i Udruga njemačkih državnih službenika (DBB) smatra kako je "čitav sustav pred kolapsom". Čak i čelništvo sindikata se zalaže da državni službenici koji su i ispunili uvjete za odlazak u mirovinu ipak ostanu na svojim radnim mjestima koliko mogu. U tom smislu uprave njemačkih pokrajina idu i korak dalje i razmišljaju da već umirovljene službenike pozovu da se vrate na posao.
U nekim slučajevima se to već događa: umirovljeni policajci već pomažu pri evidenciji izbjeglica, a ima i drugih "mladih penzionera" koji su spremni vratiti se na svoje radno mjesto. Ali njima nitko više ne može narediti da to učine: sve ostaje na njihovoj dobroj volji – i interesu. A i tu postoji problem.
Naime, pitanje je i koliko oni uopće smiju zarađivati na takav način. Po postojećim zakonskim propisima, oni smiju zarađivati najviše onoliko kolika je razlika između njihovih mirovina i plaće u radnom odnosu – a to se onda svodi na tek nekoliko sati tjedno. Inače ih se "kažnjava" tako da im se smanjuje iznos mirovine koju primaju.
Predsjednica vlade pokrajine NRW Hannelore Kraft (SPD) tu predlaže "pragmatično" rješenje: takvim umirovljenicima bi se mogao isplaćivati određeni iznos, spominje se 2.000 eura "čistog" – bez pitanja i bez komplikacija. Ali Njemačka nije baš zemlja u kojoj se bilo što, a pogotovo ne ozbiljne stvari poput Zakona o radu i mirovinskog sustava, rješava jednostavno i pragmatično.
A onda je tu i još jedan ozbiljan problem: pogotovo kad je riječ o nastavničkom kadru. "Na papiru" se možda i može naći određeni broj učitelja koji bi se vratili u učionice – ali što vrijedi nastava o Goetheu ili Rembrantu mališanima koji jedva razumiju osnove njemačkog jezika? "Tako dovodite nekakve umirovljene učitelje iz nekog predmeta, umjesto ljude koji su školovani u specifičnom predmetu", kritizira Matthias Jung. On je na čelu udruge učitelja koji su svakako sada najpotrebniji – nastavnika njemačkog kao stranog ili drugog jezika.
U svakom slučaju, državna uprava jednostavno ne zna koga drugog naći nego svoje umirovljene službenike. Osobito u upravnoj službi su oni već vični u poslovima koje treba obavljati, tako da se praktično mogu prihvatiti posla "od danas do sutra", piše Deutsche Welle.
