Kad se radi o pitanjima koja se tiču energije, države u Europi ne daju da im se itko upliće u posao. Kad je Njemačka nakon katastrofe u japanskom nuklearnom postrojenju u Fukushimi odlučila brzo se oprostiti od nuklearne energije, susjedi su tu odluku vjerojatno tek primili na znanje. Suodlučivati ionako nisu mogli, jer opskrba energijom je u EU-u velikim dijelom stvar samih zemalja članica. Da će Europljani ubuduće ipak po tom pitanju znatno jače surađivati bi mogla biti prva dugoročna posljedica krize u Ukrajini. Otkad je poljski premijer Donald Tusk natuknicom “energetska unija” otvorio debatu o tome integracijskom koraku, značajno se razvila diskusija o tome kako postati manje ovisan od ruskog plina i nafte.
Tusk je, među ostalim, govorio o zajedničkim ugovorima o isporuci Europske unije s ruskim koncernom Gazprom, ali ta energetska unija bi mogla ići i korak dalje. Guntram Wolff, šef briselskog thinktanka Bruegel, tu misli na velike investicije u europsku energetsku infrastrukturu.
Wolff smatra da bi se time jednim udarcem ubile dvije muhe. Taj projekt, kaže on, za Europu ima smisla i bio bi odgovarajući znak za kraj politike štednje, a i povjerenje građana bi se tako možda moglo ponovno pridobiti.
Odobrenje za jednu energetsku uniju Donaldu Tusku ne stiže samo od strane stručnjaka i stranaka, koje su usred izborne borbe za zastupnička mjesta u Europskom parlamentu, već i od strane brojnih šefova vlada i država. EU povjerenik za energiju, Günther Oettinger, na EU summitu u lipnju želi predstaviti prve planove za projekt “Energetska unija”. Mogući sadržaj: nadogradnja europskih plinskih mreža i jedinstvena cijena u EU-u za ruski plin.
Za Jana Techaua, šefa thinktanka Carnegie Europe, je jasno da će ukrajinska kriza voditi do jače europske integracije prije svega na području energije.
“To možda neće odmah dovesti do jedinstvene energetske politike, ali u svakom slučaju do jedne masivne investicije u manju ovisnost od Rusije.”
Taj EU stručnjak međutim ne očekuje da će kao posljedica ukrajinske krize samo u energetskoj politici uslijediti dugoročne promjene. Sukob s Rusijom je, ističe on, jasno pokazao da je nestala iluzija Europljana da se mogu dogovoriti kooperacije s istočnim susjedima bez stvaranja protupritisaka. Techau s tim u svezi navodi da Bruxelles politiku suradnje sa susjedima ubuduće ne bi trebao tretirati samo kao “tehnički projekt”, već bi se ta politika jače trebala shvatiti kao geopolitička namjera. Europa će se, dakle, kao posljedica ukrajinske krize, navodi Techau, puno jače trebati pozabaviti klasičnom politikom moći. “Rusi su nam upravo pokazali da su politika moći, snage, vojne prijetnje i ucjene – sve te stvari – instrumenti politike.”
Vojni sukob u susjedstvu i ugrožavanje vlastitih granica – za mnoge EU građane je to iznenađujuće iskustvo. EU države doduše ne mogu sjediti skrštenih ruku i samo promatrati razvoj situacije, ali od početka krize u Ukrajini se ipak ne može čuti nijedna riječ o jednoj zajedničkoj europskoj sigurnosnoj i obrambenoj politici. U stranačkim programima velikih narodnih stranaka, koje su se kandidirale za izbore za Europski parlament, se doduše mogu naći natuknice o uspostavljanju jedne “europske vojske”, ali EU stručnjak Techau je skeptičan:
“To je san, koji dugo neće moći biti realiziran.”
Europska sigurnosna i obrambena politika je za njega čak jedan od gubitnika u ukrajinskoj krizi.
“NATO je dobio vjetar u leđa, ali ne i Europa.”
Pogled na tijek krize obrazlaže tu procjenu. Kontrolu zračnog prostora nad Baltikom su preuzeli borbeni zrakoplovi NATO-a, a tijekom razvoja krize je Savez povećao njihov broj. I naravno da je u prvom redu prvi igrač NATO-a, SAD, taj koji državama u istočnoj Europi na koncu jamči zaštitu od Rusije.
Sigurnost, zastrašivanje, vojna prisutnost: nigdje u Europi se o tim pitanjima trenutačno s toliko zabrinutosti ne raspravlja kao u baltičkim državama.
“Tijekom krize se vidjelo da je dijelom jako teško ujediniti brojne različite predodžbe, geostrateška promišljanja i povijesna iskustva unutar EU-a”, pojašnjava Janis Emmanouilidis, direktor European Policy centra u Bruxellesu.
Trenutačno Europa, doduše, govori uglas, ali što duže konflikt bude trajao, utoliko teže će biti očuvati taj ujedinjeni glas.
To o čemu govori Emmanouilidis je različita percepcija u EU-u o prijetnjama. Dok su građani zemalja Baltika, Poljske i skandinavskih zemalja veoma zabrinuti za svoju sigurnost, Nijemci, Nizozemci ili Francuzi su znatno opušteniji. Prema mišljenju Jana Techaua, nakon rata u Iraku 2003. godine je postala vidljiva jedna nova podjela Europe: danas, međutim, više između istoka i juga kontinenta. Pritom se radi o opipljivim financijskih interesima.
“Europska unija u okviru svoje politike sa susjedima izdvaja dvije trećine donatorskih sredstava za Jug, jednu trećinu za Istok. Europske sredozemne zemlje Španjolska, Italija i Grčka ne žele da se novac iz Sredozemlja povuče, kako bi se pomoglo Istoku.”
Za Njemačku je ta podjela veliko breme. Berlinu zbog njegove bliske gospodarske i političke povezanosti s Rusijom sada pada teško ono što su njemački predsjednik i vlada još početkom ove godine istaknuli: vanjskopolitičku volju za preuzimanjem uloge vođe.
“Njemačka tu mora zauzeti ulogu vođe, mora pokazati smirenost, mora istočnim partnerima dati osjećaj sigurnosti. To teško pada Nijemcima, koji uvijek imaju malu ‘slabost na Ruse’ i zbog čega ih se poprijeko gleda.”
Ali Berlin je, kako smatraju mnogi partneri, neodlučan i šalje različite signale te time stvara drugu sliku nego što je to bio slučaj tijekom krize eura sa svojim čvrstim i ustrajnim stavovima.
“Kancelarka je još relativno jaka, ali u jednom njemačkom, veoma skeptičnom okruženju, koje pod svaku cijenu želi spriječiti konflikt s Rusijom. A to nije u skladu s europskim i političkim obvezama prema NATO-u.”
Njemačka bi, dakle, zbog svojih gospodarskopolitičkih veza s Rusijom na koncu mogla biti ne samo ekonomski gubitnik ukrajinske krize, već i izgubiti na političkom utjecaju u Europskoj uniji.
Izvor: Deutsche Welle
