Američki predsjednik Joe Biden mogao bi formalno priznati masakr nad Armencima u Osmanskom Carstvu kao genocid, što će vjerojatno utjecati na pogoršanje već napetih odnosa formalnih saveznika unutar NATO-a, Turske i SAD-a, objavio je Reuters.
Taj bi potez značio prekid s desetljetnom praksom pažljivog korištenja termina koji dolaze iz Bijele kuće, kako se ne bi uvrijedila Turska.
Predsjednik Biden vjerojatno će upotrijebiti riječ “genocid” u sklopu izjave 24. travnja, kada se širom svijeta obilježava Dan sjećanja na žrtve genocida nad Armencima, rekla su za Reuters tri upućena izvora.
– Koliko razumijem, donio je odluku da će upotrijebiti riječ ‘genocid’ u svojoj izjavi u subotu”, rekao je izvor.
Izvori upozoravaju da će se, zbog važnosti bilateralnih odnosa s Turskom, Biden možda u posljednjem trenutku ipak predomisliti.
Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki u srijedu je novinarima rekla da će Bijela kuća vjerojatno “više reći” o tom pitanju u subotu.
Kad je prije godinu dana Biden kao predsjednički kandidat sudjelovao na komemoraciji za 1,5 milijuna ubijenih Armenaca u Osmanskom Carstvu, kazao je da će podržati napore za priznanjem genocida.
Turska priznaje da su mnogi Armenci ubijeni u Osmanskom Carstvu tijekom Prvog svjetskog rata, ali tvrdi da vlast nije sustavno ubijala Armence i da je riječ o mnogo manjem broju stradalih.
Svaki Bidenov potez koji bi priznao genocid dodatno bi naštetio već lošim odnosima između saveznika u NATO-u, upozorio je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu u utorak.
Osam stvari koje treba znati o genocidu nad Armencima
1. Pretpostavlja se da je 1,5 milijuna etničkih Armenaca sistematski ubijeno od strane Otomanskog Carstva, čiji je politički nasljednik današnja Turska.
2. Genocid je počeo 24. travnja 1915. godine, kada je 250 Armenaca uhićeno i deportirano od strane vlasti. Ti su ljudi bili akademici i lokalni vođe. Većina ih nije preživjela.
3. Armenci su kršćanski narod i Armenija je prva država koja je kršćanstvo proglasila državnom religijom. Bilo je to 301. godine. Genocid je bio pokušaj da se regija riješi kršćanstva i svih koji ispovijedaju kršćansku vjeru.
4. Hitler je 1939. godine, tijekom priprema invazije na Poljsku, rekao da je spreman “bez milosti i suosjećanja u smrt poslati muškarce, žene i djecu poljskog porijekla i jezika” kako bi zadobio “prostor za život”. Svoje je komentare popratio zastrašujućim retoričkim pitanjem: “Tko na kraju krajeva uopće priča o istrebljenju Armenaca?” Ovo je tragični primjer kako ravnodušnost prema nekoj situaciji ne čini da ta situacija nestane, već samo rađa još većim tragedijama.
5. Samo 24 države svijeta genocid nad Armencima službeno smatra genocidom. Ostale o tome šute ili o govore ne koristeći tu riječ kako ne bi ugrozile svoje odnosima s današnjom Turskom koja taj genocid ne priznaje i poriče broj ubijenih. Povjesničari se pak slažu oko toga da je to doista bio genocid.
Popis zemalja koje službeno priznaju genocid nad Armencima može se vidjeti na službenoj stranici obilježavanja 100 godina od njegova početka.
6. Armenci su sistematski ubijani na više načina. Imajte na umu da je to bio narod koji je izvorno bio dobro integriran u društvo Carstva: liječnici, učitelji, akademici, umjetnici, obitelji i dr. Najprije su odvedeni muškarci, kako bi žene, djeca i starci ostali ranjivi i bez obrane. Izgrađeni su koncentracijski logori. Žene i djevojke su sistematski silovane, toliko da se anegdotalno tvrdi da više-manje nema Armenke koja nije tako zlostavljana. Pri silovanju su često zadobivale smrtne ozljede. Muškarci su ubijani u masovnim strijeljanjima ili vješanjima. Djece se tragično i okrutno rješavalo utapanjem, injekcijama tuberkuloze ili pucanjem. Žene i djecu slalo se na hod kroz pustinju do Sirije u kojoj su prodavani – ako tijekom puta nisu umrli.
7. Genocid se redovito odvija u osam etapa. Upravo se tako odvijao i genocid nad Armencima.
8. Genocid se nastavio do 30. listopada 1918. godine kada se raspalo Otomansko Carstvo. Prvi svjetski rat iskorišten je za njegovo skrivanje i zatajivanje. Iako je papa Benedikt XV., uz još neke službenike iz drugih zemalja, o genocidu govorio dok se on još događao, otomanska vlast je genocid uporno opovrgavala. Ubojstva Armenaca su se nastavila do 1923. godine. Do tada je, procjenjuje se, ubijeno 1,5 milijuna Armenaca, stotine tisuća su izbjegli u druge zemlje i populacija je gotovo posve izbrisana s mape njihove povijesne domovine.
Taj bi potez značio prekid s desetljetnom praksom pažljivog korištenja termina koji dolaze iz Bijele kuće, kako se ne bi uvrijedila Turska.
Predsjednik Biden vjerojatno će upotrijebiti riječ “genocid” u sklopu izjave 24. travnja, kada se širom svijeta obilježava Dan sjećanja na žrtve genocida nad Armencima, rekla su za Reuters tri upućena izvora.
– Koliko razumijem, donio je odluku da će upotrijebiti riječ ‘genocid’ u svojoj izjavi u subotu”, rekao je izvor.
Izvori upozoravaju da će se, zbog važnosti bilateralnih odnosa s Turskom, Biden možda u posljednjem trenutku ipak predomisliti.
Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki u srijedu je novinarima rekla da će Bijela kuća vjerojatno “više reći” o tom pitanju u subotu.
Kad je prije godinu dana Biden kao predsjednički kandidat sudjelovao na komemoraciji za 1,5 milijuna ubijenih Armenaca u Osmanskom Carstvu, kazao je da će podržati napore za priznanjem genocida.
Turska priznaje da su mnogi Armenci ubijeni u Osmanskom Carstvu tijekom Prvog svjetskog rata, ali tvrdi da vlast nije sustavno ubijala Armence i da je riječ o mnogo manjem broju stradalih.
Svaki Bidenov potez koji bi priznao genocid dodatno bi naštetio već lošim odnosima između saveznika u NATO-u, upozorio je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu u utorak.
Osam stvari koje treba znati o genocidu nad Armencima
1. Pretpostavlja se da je 1,5 milijuna etničkih Armenaca sistematski ubijeno od strane Otomanskog Carstva, čiji je politički nasljednik današnja Turska.
2. Genocid je počeo 24. travnja 1915. godine, kada je 250 Armenaca uhićeno i deportirano od strane vlasti. Ti su ljudi bili akademici i lokalni vođe. Većina ih nije preživjela.
3. Armenci su kršćanski narod i Armenija je prva država koja je kršćanstvo proglasila državnom religijom. Bilo je to 301. godine. Genocid je bio pokušaj da se regija riješi kršćanstva i svih koji ispovijedaju kršćansku vjeru.
4. Hitler je 1939. godine, tijekom priprema invazije na Poljsku, rekao da je spreman “bez milosti i suosjećanja u smrt poslati muškarce, žene i djecu poljskog porijekla i jezika” kako bi zadobio “prostor za život”. Svoje je komentare popratio zastrašujućim retoričkim pitanjem: “Tko na kraju krajeva uopće priča o istrebljenju Armenaca?” Ovo je tragični primjer kako ravnodušnost prema nekoj situaciji ne čini da ta situacija nestane, već samo rađa još većim tragedijama.
5. Samo 24 države svijeta genocid nad Armencima službeno smatra genocidom. Ostale o tome šute ili o govore ne koristeći tu riječ kako ne bi ugrozile svoje odnosima s današnjom Turskom koja taj genocid ne priznaje i poriče broj ubijenih. Povjesničari se pak slažu oko toga da je to doista bio genocid.
Popis zemalja koje službeno priznaju genocid nad Armencima može se vidjeti na službenoj stranici obilježavanja 100 godina od njegova početka.
6. Armenci su sistematski ubijani na više načina. Imajte na umu da je to bio narod koji je izvorno bio dobro integriran u društvo Carstva: liječnici, učitelji, akademici, umjetnici, obitelji i dr. Najprije su odvedeni muškarci, kako bi žene, djeca i starci ostali ranjivi i bez obrane. Izgrađeni su koncentracijski logori. Žene i djevojke su sistematski silovane, toliko da se anegdotalno tvrdi da više-manje nema Armenke koja nije tako zlostavljana. Pri silovanju su često zadobivale smrtne ozljede. Muškarci su ubijani u masovnim strijeljanjima ili vješanjima. Djece se tragično i okrutno rješavalo utapanjem, injekcijama tuberkuloze ili pucanjem. Žene i djecu slalo se na hod kroz pustinju do Sirije u kojoj su prodavani – ako tijekom puta nisu umrli.
7. Genocid se redovito odvija u osam etapa. Upravo se tako odvijao i genocid nad Armencima.
8. Genocid se nastavio do 30. listopada 1918. godine kada se raspalo Otomansko Carstvo. Prvi svjetski rat iskorišten je za njegovo skrivanje i zatajivanje. Iako je papa Benedikt XV., uz još neke službenike iz drugih zemalja, o genocidu govorio dok se on još događao, otomanska vlast je genocid uporno opovrgavala. Ubojstva Armenaca su se nastavila do 1923. godine. Do tada je, procjenjuje se, ubijeno 1,5 milijuna Armenaca, stotine tisuća su izbjegli u druge zemlje i populacija je gotovo posve izbrisana s mape njihove povijesne domovine.
