I u pjesmama opjevani KP dom Zenica, opasan visokim zidom i bodljikavom žicom, najzloglasniji zatvor na Balkanu, već punih 120 godina unutar svojih oronulih zidina živi poput maloga grada čuvajući mračne tajne svojih stanara.
Zenički zatvor je kroz svoju povijest ‘ugostio’ ubojice, razbojnike, ratne zločince, silovatelje, otmičare, dilere droge te kriminalce drugih ‘specijalizacija’.
Najbrojniji su bili Bošnjaci, slijede Hrvati, Srbi, Romi i Albanci. Sudbina svakog od preko 200 zatvorenika priča je za sebe. Najviše je robijaša osuđenih između 5 i 20 godina zatvora, a ima ih koji će robijati više od 20 godina.
"Ovdje se i umire, što od godina, što od bolesti", rekao je u razgovoru za Express prije par godina tadašnji direktor zeničkog zatvora Nihad Spahić.
Zatvorski policajci u tom strogom režimu i životu prepunom nasilja, droge i koječega, robijašima nastoje biti čuvari, zaštitnici, učitelji, liječnici, poslodavci pa čak i prijatelji, rame za plakanje.
Svi do jednoga kažu da im baš i nije lako. Posljednji bijeg iz zatvora preko zida zabilježen je 1996. godine, kad su dvojica zatvorenika jednostavno uz pomoć ljestava odšetala u slobodu.
Kopanja tunela ispod zatvora nije bilo, ali su, kažu, pronalazili različite planove pripremanih bjegova, što nije ni čudno s obzirom na to da je svakom robijašu jedina misao kako pobjeći.
Zatvorenici unutar zidina imaju gotovo sve i jedino što im nedostaje je - sloboda. Cijelo zdanje s paviljonima, radionicama, kino i sportskom dvoranom, knjižnicom, učionicama, restoranima i vjerskim prostorijama živi poput maloga grada.
Oni koji žele mogu raditi i pristojno zarađivati ili se baviti bilo kojim sportom. Rad nije obavezan. Onima dobrog ponašanja dva sata mjesečno na raspolaganju je i jedna od sedam ljubavnih soba za sastanak sa zakonitom suprugom.
Zatvor raspolaže i sa 22 hektara obradivog zemljišta, 17 plastenika, 7000 koka nesilica, 3000 pilića, a tove i stoku.
Radili ili ne, svi su zatvorenici u 22 sata u svojim krevetima. Zaključani. Gotovo svaki kutak zatvora pokriven je videokamerama. Posvuda su rešetke i bodljikava žica. "Velik su nam problem zlostavljanja među zatvorenicima. Česte su tučnjave i reketarenja. Tu su ubojice, razbojnici i narkomani koji će za sitnu uslugu ili kutiju cigareta napasti druge.
Prije šest godine bilo je 3200 slučajeva nasilja, a godinu ranije smo zabilježili, još uvijek visokih, 2205 napada. Najčešće se sukobljavaju na šetnici, hodnicima, ali i po sobama. Uglavnom, oni slabiji žrtve su zatvorskih lidera ili, kako ih mi zovemo, kapitalaca dugoprugaša s kaznama preko 20 godina zatvora", pojasnio je Expressu u jednom razgovoru Spahić.
Od zatvorenika doznajemo da je osim nasilja i seksualnog nasilja, koje u zeničkom zatvoru nije rijetkost, veliki je problem droga. Posao s drogom u zatvoru nadležni nastoje zaustaviti a droga je u zatvoru dvostruko skuplja nego na ulici.
"Prije nekoliko godine je supruga došla u posjet mužu u zatvor i labrador je doslovce pobjesnio pokazujući vodiču na njeno međunožje. Nije bilo druge negoli ženu odvesti na policiju i pretražiti. Pronašli su 33 grama heroina skrivenog u vagini. A to je samo jedan od domišljatih pokušaja krijumčarenja droge u zatvor", jedna je od priča iz KPD Zenica.
U Zenici više od 20 godina robija i četverostruki ubojica Edib Buljubašić iz Zenice. Osuđenik je to s najvećom dosuđenom kaznom od 1954. godine. Još 1989. godine smaknuo je oca i svoga sugrađanina. Za ta dva ubojstva osuđen je na 20 godina zatvora. U ratu je, kaže, pobjegao iz zatvora u Foči.
Nakon rata kazna mu nije oproštena pa se 1996. godine opet vratio u Zenicu. Nakon nekoliko godina dobrog vladanja pušten je na slobodan vikend. Tada je ponovno ubio, i to suprugu i snahu.
Prvi zločin Buljubašić je opisao u dvije knjige “Zašto sam ubio oca”, a sprema i treću s naslovom “Zatvorski bjegunac” u kojoj će opisati svoj krvavi pohod i dane u bijegu provedene u Hrvatskoj vojsci i HOS-u, prenosi Express.hr, a ostatak teksta pročitajte OVDJE.
Zenički zatvor je kroz svoju povijest ‘ugostio’ ubojice, razbojnike, ratne zločince, silovatelje, otmičare, dilere droge te kriminalce drugih ‘specijalizacija’.
Najbrojniji su bili Bošnjaci, slijede Hrvati, Srbi, Romi i Albanci. Sudbina svakog od preko 200 zatvorenika priča je za sebe. Najviše je robijaša osuđenih između 5 i 20 godina zatvora, a ima ih koji će robijati više od 20 godina.
"Ovdje se i umire, što od godina, što od bolesti", rekao je u razgovoru za Express prije par godina tadašnji direktor zeničkog zatvora Nihad Spahić.
Zatvorski policajci u tom strogom režimu i životu prepunom nasilja, droge i koječega, robijašima nastoje biti čuvari, zaštitnici, učitelji, liječnici, poslodavci pa čak i prijatelji, rame za plakanje.
Svi do jednoga kažu da im baš i nije lako. Posljednji bijeg iz zatvora preko zida zabilježen je 1996. godine, kad su dvojica zatvorenika jednostavno uz pomoć ljestava odšetala u slobodu.
Kopanja tunela ispod zatvora nije bilo, ali su, kažu, pronalazili različite planove pripremanih bjegova, što nije ni čudno s obzirom na to da je svakom robijašu jedina misao kako pobjeći.
Zatvorenici unutar zidina imaju gotovo sve i jedino što im nedostaje je - sloboda. Cijelo zdanje s paviljonima, radionicama, kino i sportskom dvoranom, knjižnicom, učionicama, restoranima i vjerskim prostorijama živi poput maloga grada.
Oni koji žele mogu raditi i pristojno zarađivati ili se baviti bilo kojim sportom. Rad nije obavezan. Onima dobrog ponašanja dva sata mjesečno na raspolaganju je i jedna od sedam ljubavnih soba za sastanak sa zakonitom suprugom.
Zatvor raspolaže i sa 22 hektara obradivog zemljišta, 17 plastenika, 7000 koka nesilica, 3000 pilića, a tove i stoku.
Radili ili ne, svi su zatvorenici u 22 sata u svojim krevetima. Zaključani. Gotovo svaki kutak zatvora pokriven je videokamerama. Posvuda su rešetke i bodljikava žica. "Velik su nam problem zlostavljanja među zatvorenicima. Česte su tučnjave i reketarenja. Tu su ubojice, razbojnici i narkomani koji će za sitnu uslugu ili kutiju cigareta napasti druge.
Prije šest godine bilo je 3200 slučajeva nasilja, a godinu ranije smo zabilježili, još uvijek visokih, 2205 napada. Najčešće se sukobljavaju na šetnici, hodnicima, ali i po sobama. Uglavnom, oni slabiji žrtve su zatvorskih lidera ili, kako ih mi zovemo, kapitalaca dugoprugaša s kaznama preko 20 godina zatvora", pojasnio je Expressu u jednom razgovoru Spahić.
Od zatvorenika doznajemo da je osim nasilja i seksualnog nasilja, koje u zeničkom zatvoru nije rijetkost, veliki je problem droga. Posao s drogom u zatvoru nadležni nastoje zaustaviti a droga je u zatvoru dvostruko skuplja nego na ulici.
"Prije nekoliko godine je supruga došla u posjet mužu u zatvor i labrador je doslovce pobjesnio pokazujući vodiču na njeno međunožje. Nije bilo druge negoli ženu odvesti na policiju i pretražiti. Pronašli su 33 grama heroina skrivenog u vagini. A to je samo jedan od domišljatih pokušaja krijumčarenja droge u zatvor", jedna je od priča iz KPD Zenica.
U Zenici više od 20 godina robija i četverostruki ubojica Edib Buljubašić iz Zenice. Osuđenik je to s najvećom dosuđenom kaznom od 1954. godine. Još 1989. godine smaknuo je oca i svoga sugrađanina. Za ta dva ubojstva osuđen je na 20 godina zatvora. U ratu je, kaže, pobjegao iz zatvora u Foči.
Nakon rata kazna mu nije oproštena pa se 1996. godine opet vratio u Zenicu. Nakon nekoliko godina dobrog vladanja pušten je na slobodan vikend. Tada je ponovno ubio, i to suprugu i snahu.
Prvi zločin Buljubašić je opisao u dvije knjige “Zašto sam ubio oca”, a sprema i treću s naslovom “Zatvorski bjegunac” u kojoj će opisati svoj krvavi pohod i dane u bijegu provedene u Hrvatskoj vojsci i HOS-u, prenosi Express.hr, a ostatak teksta pročitajte OVDJE.
