Povezani članci
Kroz Karate klub EMPI prošlo je mnogo mladih, talentiranih i uspješnih osoba. U zadnje vrijeme medalje na državnim i međunarodnim prvenstvima i dalje osvaja naša Monika Rajić. Jučer je (19.3.) na državnom prvenstvu u Modriči osvojila drugo mjesto na čemu joj čestitamo.
Razgovarajući s Monikom čovjek može danas samo biti iznenađen osobinama koje posjeduje, a to su jednostavnost i skromnost. No, ta jednostavnost i skromnost kao da je dižu u visine iznad naših okvira i kao da govore „ova djevojka je zlata vrijedna u svakom pogledu“. Živi tu pored nas spremna pristupiti svima s osmijehom, sa strpljenjem, a posebno djeci koju često trenira u klubu.
Monika ima 20 godina i studira u Mostaru ekonomiju. U slobodno vrijeme voli se baviti i drugim sportovima, a najviše odbojkom. Druženja s prijateljima također su joj dragi.
U našem razgovoru prisjetila se Monika prvih početaka: „Prvi moji početci karatea bili su u vrijeme kada je klub brojio mnogo više članova i djece koja su trenirala. Treniralo se u tri skupine. Tada su dvojica moje braće trenirala. Gledala sam njih kako idu na natjecanja u druge gradove i države, donose medalje. To me privuklo pa sam i ja uz njih počela. Trener je bio tata.“
Počela je sa sedam godina. Treninzi su joj bili poput igre i zabave jer su joj i prijateljice dolazile na treninge. No, nije se planirala duže baviti karateom.
Prisjeća se prvog natjecanja i lige Hercegovine kad je kao dijete osvojila prvu medalju. No, medalja je toliko osvojila da ih više i ne broji. Najdraža su joj državna natjecanja. Navodi nam: „Koliko god izgubim nekad motivaciju, državno prvenstvo mi je dodatni poticaj, jer se time plasiram na balkansko i europsko prvenstvo, a potom na svjetsko.“
Državna prvakinja je bila tri puta, dva puta viceprvakinja i tri puta treća. Izdvojila nam je i najdraže medalje, a to su ona iz Italije kada ih je bilo mnogo na natjecanju, balkanska medalja i europska ekipno.
„Karate je sport koji donosi mnogo poznanstava, prijateljstava. Proputujemo cijeli svijet. Koliko god se karate u našoj državi ne gleda kako bi trebao, opet nam je nekako ispunjenje to što upoznamo dosta ljudi. To nekako nadopuni sve“ kazala je Monika za Rama-Prozor.info
Ova marljiva djevojka uspijeva uskladiti fakultet i treninge. Bitna je dobra organizacija. Pored predavanja na fakultetu dnevno odradi i po tri treninga kad su natjecanja u tijeku.
U razgovoru otkriva nam: „Natječem se u kategoriji od 55 do 61 kilograma, stoga moram imati točno toliko, ni grama više ni manje.“ Nije joj problem održavati 61 kilogram, vješto se uspijeva vratiti na traženu kilažu gubeći čak dnevno po kilogram.
Najveća podrška Moniki su roditelji. Prisjeća se mamine reakcije kad je počela trenirati: „Mama je bila malo zabrinuta, kako će curica trenirati karate, udarit će me netko. Doduše, često sam dolazila s modricom i šljivama kući, a mama jadna čeka kući i moli Boga da sve bude dobro. Ali, ipak karate nije tako grub sport kao npr. boks.“
Izvlači Monika iz karatea i prave životne pouke: „Karate je dobar za čvrste odluke, čvrst stav, nema odustajanja u životu- dobar je i kao psihološka vježba.“
Za njezin uspjeh najviše je zaslužan trener i tata Drago koji s njom radi od samog početka: „On me naučio prvim koracima, a to što se prvo nauči, uvijek ostaje.“
Prisjeća se Monika i drugih uspješnih ramskih karatista. „Kad sam ja počinjala, Delfina je rasturala. Bila mi je i trenerica. To je bio period kada smo razvaljivali. Imali smo tri državna prvaka; Anitu, Delfinu i Josipa.“
Kao i svaki sport tako i karate ima neke nedostatke.
„Najveći problemi u karateu su ti što je ovo nezahvalan sport u našoj državi. Na našim prostorima od toga mi nemamo ništa. Iako je on najtrofejniji, jedini mi u državi najviše donosimo europske i svjetske medalje. Financijska situacija i nije baš na zavidnoj razini, a i općenito je nepravde puno. To te često obeshrabri pa ti treba vremena da se digneš. Na svjetsko prvenstvo nismo išli jer nismo imali sredstava. Poslije toga baš treba velika motivacija da nastaviš. Neki timovi imaju psihologe, doktore, trenere za ovo, za ono. Čim vidimo takvu podršku, a mi nemamo ništa, moramo biti demotivirani. Prepušteni smo sami sebi. Mi smo sebi i psiholozi, i doktori, i treneri, i sponzori. Mora se biti jak, borimo se sami sa sobom. Zahvalna sam općini na pomoći, a država nema dovoljna izdvajanja“ - priča nam Monika.
Nažalost, tri svjetska prvenstva su propuštena iz financijskih razloga.
O pobjedi i osjećaju koji ima tijekom primanja medalje na postolju govori nam: „Osjećaš jednostavno neko olakšanje. Nema više treme. Sve što osjetiš je ponos, zadovoljstvo.
Za nekoliko godina ova zlatna djevojka vidi se u ekonomskim vodama, kao računovođa. Planira se baviti karateom koliko bude mogla. Kad nešto voliš, onda ti ništa nije problem. Primjer je kako se sve obaveze uskladiti mogu.
Sve pohvale za ovu našu skromnu djevojku, čestitke na pobjedama, s nadom da će i financije biti riješene pa da napokon Rama iznjedri svjetsku zlatnu prvakinju u karateu. Monika, sretno!
Božana Nikolić / Rama-Prozor.info
Razgovarajući s Monikom čovjek može danas samo biti iznenađen osobinama koje posjeduje, a to su jednostavnost i skromnost. No, ta jednostavnost i skromnost kao da je dižu u visine iznad naših okvira i kao da govore „ova djevojka je zlata vrijedna u svakom pogledu“. Živi tu pored nas spremna pristupiti svima s osmijehom, sa strpljenjem, a posebno djeci koju često trenira u klubu.
Monika ima 20 godina i studira u Mostaru ekonomiju. U slobodno vrijeme voli se baviti i drugim sportovima, a najviše odbojkom. Druženja s prijateljima također su joj dragi.
U našem razgovoru prisjetila se Monika prvih početaka: „Prvi moji početci karatea bili su u vrijeme kada je klub brojio mnogo više članova i djece koja su trenirala. Treniralo se u tri skupine. Tada su dvojica moje braće trenirala. Gledala sam njih kako idu na natjecanja u druge gradove i države, donose medalje. To me privuklo pa sam i ja uz njih počela. Trener je bio tata.“
Počela je sa sedam godina. Treninzi su joj bili poput igre i zabave jer su joj i prijateljice dolazile na treninge. No, nije se planirala duže baviti karateom.
Prisjeća se prvog natjecanja i lige Hercegovine kad je kao dijete osvojila prvu medalju. No, medalja je toliko osvojila da ih više i ne broji. Najdraža su joj državna natjecanja. Navodi nam: „Koliko god izgubim nekad motivaciju, državno prvenstvo mi je dodatni poticaj, jer se time plasiram na balkansko i europsko prvenstvo, a potom na svjetsko.“
Državna prvakinja je bila tri puta, dva puta viceprvakinja i tri puta treća. Izdvojila nam je i najdraže medalje, a to su ona iz Italije kada ih je bilo mnogo na natjecanju, balkanska medalja i europska ekipno.
„Karate je sport koji donosi mnogo poznanstava, prijateljstava. Proputujemo cijeli svijet. Koliko god se karate u našoj državi ne gleda kako bi trebao, opet nam je nekako ispunjenje to što upoznamo dosta ljudi. To nekako nadopuni sve“ kazala je Monika za Rama-Prozor.info
Ova marljiva djevojka uspijeva uskladiti fakultet i treninge. Bitna je dobra organizacija. Pored predavanja na fakultetu dnevno odradi i po tri treninga kad su natjecanja u tijeku.
U razgovoru otkriva nam: „Natječem se u kategoriji od 55 do 61 kilograma, stoga moram imati točno toliko, ni grama više ni manje.“ Nije joj problem održavati 61 kilogram, vješto se uspijeva vratiti na traženu kilažu gubeći čak dnevno po kilogram.
Najveća podrška Moniki su roditelji. Prisjeća se mamine reakcije kad je počela trenirati: „Mama je bila malo zabrinuta, kako će curica trenirati karate, udarit će me netko. Doduše, često sam dolazila s modricom i šljivama kući, a mama jadna čeka kući i moli Boga da sve bude dobro. Ali, ipak karate nije tako grub sport kao npr. boks.“
Izvlači Monika iz karatea i prave životne pouke: „Karate je dobar za čvrste odluke, čvrst stav, nema odustajanja u životu- dobar je i kao psihološka vježba.“
Za njezin uspjeh najviše je zaslužan trener i tata Drago koji s njom radi od samog početka: „On me naučio prvim koracima, a to što se prvo nauči, uvijek ostaje.“
Prisjeća se Monika i drugih uspješnih ramskih karatista. „Kad sam ja počinjala, Delfina je rasturala. Bila mi je i trenerica. To je bio period kada smo razvaljivali. Imali smo tri državna prvaka; Anitu, Delfinu i Josipa.“
Kao i svaki sport tako i karate ima neke nedostatke.
„Najveći problemi u karateu su ti što je ovo nezahvalan sport u našoj državi. Na našim prostorima od toga mi nemamo ništa. Iako je on najtrofejniji, jedini mi u državi najviše donosimo europske i svjetske medalje. Financijska situacija i nije baš na zavidnoj razini, a i općenito je nepravde puno. To te često obeshrabri pa ti treba vremena da se digneš. Na svjetsko prvenstvo nismo išli jer nismo imali sredstava. Poslije toga baš treba velika motivacija da nastaviš. Neki timovi imaju psihologe, doktore, trenere za ovo, za ono. Čim vidimo takvu podršku, a mi nemamo ništa, moramo biti demotivirani. Prepušteni smo sami sebi. Mi smo sebi i psiholozi, i doktori, i treneri, i sponzori. Mora se biti jak, borimo se sami sa sobom. Zahvalna sam općini na pomoći, a država nema dovoljna izdvajanja“ - priča nam Monika.
Nažalost, tri svjetska prvenstva su propuštena iz financijskih razloga.
O pobjedi i osjećaju koji ima tijekom primanja medalje na postolju govori nam: „Osjećaš jednostavno neko olakšanje. Nema više treme. Sve što osjetiš je ponos, zadovoljstvo.
Za nekoliko godina ova zlatna djevojka vidi se u ekonomskim vodama, kao računovođa. Planira se baviti karateom koliko bude mogla. Kad nešto voliš, onda ti ništa nije problem. Primjer je kako se sve obaveze uskladiti mogu.
Sve pohvale za ovu našu skromnu djevojku, čestitke na pobjedama, s nadom da će i financije biti riješene pa da napokon Rama iznjedri svjetsku zlatnu prvakinju u karateu. Monika, sretno!
Božana Nikolić / Rama-Prozor.info
