Najljepše priče ispriča život. Mnoge nam mogu biti poticaj za osobni rast. Životna priča jedne Ramkinje, porijeklom s Uzdola, sigurno može biti poticajana i poučna.
I dok u ovom maglovitom vremenu depresije, beznađa i pesimizma, ne vidimo sunca ni izlaza; pred nama stoji žena-majka od 70 ljeta koja živi u tami od svoje 17-este godine života, i ne žali se.
Kad Bog zatvori vrata, otvori prozor. To se dogodilo i s Anicom Grubeša-Nikolić. Djetinjstvo je provela na Uzdolu gdje je završila četiri razreda osnovne škole.
Bilo je to vrijeme kada težak seoski život nije poštedio ni djecu njihova rada na njivi i u šumi. Upravo u šumi je Anica, pomažući ocu skupljati pruće za plot, nesretnim slučajem izgubila vid. Operacije joj nisu pomogle, vid se pogoršao te je oslijepila. Kaže nam: „Prihvatila sam svoj put, put kroz maglu“.
O susrovosti i reakciji sredine prisjeća se: „Kad bi mi prijateljice prolazile u crkvu, ne bi se javile. Čula bih kako govore - šta će jadnica-, a ako bi me vidjele u crkvi, rekle bi - šta će ona u crkvi kad ne vidi.“
Njena majka nikad nije mogla prihvatiti njezinu sljepoću. „To mi je najteže bilo. Mama bi stalno plakala. Nije me htjela dati u dom. Slušala je šta kažu seoske žene -šta će ti u domu? Donijet će ti kopile.“ Školovaanje je nastavila u Sarajevu.
Pisati pjesme počinje već u djetinjstvu. Svi njezini sastavi u školi bili su za petice, a poticaj za pisanje pjesama dobila je nakon što je učiteljica rekla da napišu pjesmu o proljeću.“ Tako nastaje moja prva pjesma -Reci mi vjetre- , a bilo je to davne 1964. godine“- priča nam.
Poslije Sarajeva školovanje nastavlja u Beogradu za fizioterapeuta. Posao je dugo tražila, radila po kućama u Sarajevu sve dok nije dobila stalni posao na Institutu za fizijatriju i rehabilitaciju na Ilidži. Tu je zaradila i mirovinu. Kaže: „Udala sam se kasno, u 30-oj. Mislila sam čak da se neću ni udavati jer mi je prva simpatija iz IV. razreda poslije otišla u Njemačku. Gore je radeći poginuo.“
Svog pok. muža upoznala je u Tjentištu kad je predstavljala školu na natjecanju; ona iz Beograda, a muž je predstavljao škole iz Zagreba. Muž joj je bio slijep od rođenja. Kad je rodila dvije kćerke, muž joj je pomagao, kupao ih i presvlačio.
Mladima poručuje: „Vidim da su mladi danas preplašeni, boje se života, bez vjere i nade. Neće da se žene ni udaju. Pa kad smo nas dvoje, slijepi , uspjeli odgojiti dvoje djece, koja su završila fakultete, kako neće moći oni koji imaju vid.“ Iako ne vidi, svojim kćerkama pomaže oko unučadi i raduje se svakom danu provedenom s unučadima. Pod stare dane najveća su joj radost.
Poručuje svima: „Vjerujte u Boga, a onda imajte i povjerenje u ljude. Nisu svi ljudi pokvareni. Ja sam rat preživjela u Sarajevu; i tada je bilo, a i sada ima dobrih ljudi. Svi smo mi velika Božja obitelj, zvali se Mujo, Ivan ili Savo. Nikad ne znaš tko ti može pomoći.“
Napisala je dvije zbirke pjesama koje su priznate kao školska lektira; to su „Stazom kroz maglu“ i „Gnijezda ispod majskih zvijezda“. Sve ih zna napamet, kad je koja nastala i s kojim razlogom. Onima koji žele pisati ukazuje kako je potrebno barem 100 pjesama znati napamet, a tek onda 101. možete početi pisati sami.
Kaže da: „Danas vlada nedostatak ljubavi, povjerenja i samopouzdanja među ljudima. A kad nema povjerenja: sjedi drvo na drvo,; a čovjek na čovjeka.
Voli doći u rodni kraj, na svoj Uzdol. Isključi sve emocije, pusti mozak na pašu i razgovara s prirodom i onim tko je posjeti. Nekoliko pjesama je posvetila i svom rodnom kraju.
Svatko ima svoj životni put i prepreke koje ga čekaju, važno je ići; kako veli Anica:
„Idi, ne boj se ništa,
Staza ti nije laka,
Na kraju sreća blista.“
I dok u ovom maglovitom vremenu depresije, beznađa i pesimizma, ne vidimo sunca ni izlaza; pred nama stoji žena-majka od 70 ljeta koja živi u tami od svoje 17-este godine života, i ne žali se.
Kad Bog zatvori vrata, otvori prozor. To se dogodilo i s Anicom Grubeša-Nikolić. Djetinjstvo je provela na Uzdolu gdje je završila četiri razreda osnovne škole.
Bilo je to vrijeme kada težak seoski život nije poštedio ni djecu njihova rada na njivi i u šumi. Upravo u šumi je Anica, pomažući ocu skupljati pruće za plot, nesretnim slučajem izgubila vid. Operacije joj nisu pomogle, vid se pogoršao te je oslijepila. Kaže nam: „Prihvatila sam svoj put, put kroz maglu“.
O susrovosti i reakciji sredine prisjeća se: „Kad bi mi prijateljice prolazile u crkvu, ne bi se javile. Čula bih kako govore - šta će jadnica-, a ako bi me vidjele u crkvi, rekle bi - šta će ona u crkvi kad ne vidi.“
Njena majka nikad nije mogla prihvatiti njezinu sljepoću. „To mi je najteže bilo. Mama bi stalno plakala. Nije me htjela dati u dom. Slušala je šta kažu seoske žene -šta će ti u domu? Donijet će ti kopile.“ Školovaanje je nastavila u Sarajevu.
Pisati pjesme počinje već u djetinjstvu. Svi njezini sastavi u školi bili su za petice, a poticaj za pisanje pjesama dobila je nakon što je učiteljica rekla da napišu pjesmu o proljeću.“ Tako nastaje moja prva pjesma -Reci mi vjetre- , a bilo je to davne 1964. godine“- priča nam.
Poslije Sarajeva školovanje nastavlja u Beogradu za fizioterapeuta. Posao je dugo tražila, radila po kućama u Sarajevu sve dok nije dobila stalni posao na Institutu za fizijatriju i rehabilitaciju na Ilidži. Tu je zaradila i mirovinu. Kaže: „Udala sam se kasno, u 30-oj. Mislila sam čak da se neću ni udavati jer mi je prva simpatija iz IV. razreda poslije otišla u Njemačku. Gore je radeći poginuo.“
Svog pok. muža upoznala je u Tjentištu kad je predstavljala školu na natjecanju; ona iz Beograda, a muž je predstavljao škole iz Zagreba. Muž joj je bio slijep od rođenja. Kad je rodila dvije kćerke, muž joj je pomagao, kupao ih i presvlačio.
Mladima poručuje: „Vidim da su mladi danas preplašeni, boje se života, bez vjere i nade. Neće da se žene ni udaju. Pa kad smo nas dvoje, slijepi , uspjeli odgojiti dvoje djece, koja su završila fakultete, kako neće moći oni koji imaju vid.“ Iako ne vidi, svojim kćerkama pomaže oko unučadi i raduje se svakom danu provedenom s unučadima. Pod stare dane najveća su joj radost.
Poručuje svima: „Vjerujte u Boga, a onda imajte i povjerenje u ljude. Nisu svi ljudi pokvareni. Ja sam rat preživjela u Sarajevu; i tada je bilo, a i sada ima dobrih ljudi. Svi smo mi velika Božja obitelj, zvali se Mujo, Ivan ili Savo. Nikad ne znaš tko ti može pomoći.“
Napisala je dvije zbirke pjesama koje su priznate kao školska lektira; to su „Stazom kroz maglu“ i „Gnijezda ispod majskih zvijezda“. Sve ih zna napamet, kad je koja nastala i s kojim razlogom. Onima koji žele pisati ukazuje kako je potrebno barem 100 pjesama znati napamet, a tek onda 101. možete početi pisati sami.
Kaže da: „Danas vlada nedostatak ljubavi, povjerenja i samopouzdanja među ljudima. A kad nema povjerenja: sjedi drvo na drvo,; a čovjek na čovjeka.
Voli doći u rodni kraj, na svoj Uzdol. Isključi sve emocije, pusti mozak na pašu i razgovara s prirodom i onim tko je posjeti. Nekoliko pjesama je posvetila i svom rodnom kraju.
Svatko ima svoj životni put i prepreke koje ga čekaju, važno je ići; kako veli Anica:
„Idi, ne boj se ništa,
Staza ti nije laka,
Na kraju sreća blista.“
