Generalni vikar Mostarsko- duvanjske biskupije don Željko Majić osvrnuo se na reakciju mostarskog muftije Salema Dedovića na Promemoriju koju je biskup mostarsko-duvanjski i upravitelj Trebinjsko-mrkanski dr Ratako Perić uručio hrvatskom članu Predsjedništva BiH dr Draganu Čoviću. U osvrtu upućenom muftiji Dedovižu, kojeg prenosi Hrvatski Medijski Servis, vikar don Željko Majić piše:
Osvrćemo se na Vaše „Saopćenje za javnost“, od 16. prosinca ove godine, koje su u dijelovima prenijeli pojedini portali, a Vi ga u cijelosti objavili na službenoj web stranici Mostarskoga muftijstva. Povod je Vašemu priopćenju Promemorija ovoga Ordinarijata, od 11. prosinca, adresirana na člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda dr. Dragana Čovića, a koju su potpisali biskup i generalni vikar. Naša Promemorija najvišemu državnom predstavniku, koji je na proteklim izborima zadobio većinsko povjerenje naroda kojemu je Katolička Crkva pratilja već četrnaest stoljeća, nijednom riječju ne niječe niti oduzima pravo drugim narodima i vjerskim zajednicama u ovoj državi i u ovom Gradu. Želimo vjerovati da na sličan način postupate i Vi u razgovorima s onima kojima je Vaš narod dao političko povjerenje kao i s drugim političkim čelnicima i nositeljima civilne vlasti.
U Promemoriji su iznesena mišljenja i stavovi, problematika, i očekivanja od novoizabrane vlasti. Uostalom, u njoj ništa nova što do sada nije kazano i što velikoj većini, ne samo katolika i Hrvata, nije dobro poznato. Pa zato i promemorija – podsjetnik na ono u predizbornom natjecanju obećano i više puta službeno traženo, i što se s pravom očekuje, ne samo od pojedinih političkih skupina i osoba, nego i od cjelokupne društvene i političke zajednice, kao temeljan zahtjev pravednosti na kojoj su jedino mogući duh dijaloga, izgradnja mira i povjerenja, i prosperitet društva i države.
Svoja mišljenja, probleme i očekivanja izrazili smo u tri točke. Vi ne slijedite tu metodologiju. No, radi boljega razumijevanja, mi ćemo se i u ovom osvrtu poslužiti istim načinom s nadom da će čitatelji prepoznati cjelovitost Vaše misli i našega viđenja, i u onomu u čemu se slažemo kao i u onomu u čemu se razilazimo.
Rješenje otvorenih pitanja vjerskih zajednica u BiH
Pozdravljamo Vašu spremnost oko zajedničkoga nastupa za rješenje otvorenih pitanja koja muče vjerske zajednice u BiH. Nadamo se da će novoizabrana vlast smoći snage i konačno i stvarno priznati Crkvama i drugim vjerskim zajednicama pravni status i općedruštveno koristan rad te zakonima regulirati zdravstveno i mirovinsko osiguranje i pravične nadoknade vjerskim službenicima i svima stalno uposlenima u vjerskim institucijama za njihov humani, kulturni i profesionalni rad. Jednako i u karitativno-socijalnim ustanovama kao i u bolnicama, vrtićima, kazneno-popravnim domovima i u odgojno-obrazovnim zavodima; da će se konačno donijeti zakon o restituciji ili denacionalizaciji nepravedno oduzete imovine. Spremni smo preko svojih predstavnika aktivno sudjelovati u izradi zajedničke osnove i nastupa pred civilnim vlastima u ovim pitanjima na svim razinama.
Politički okvir na državnoj i lokalnoj razini
Nije uputno da vjerski predstavnici otvaraju političke polemike. Ali u mjeri u kojoj politika pogađa pojedinca i zajednicu, ne treba se ustezati te i o toj temi progovoriti, uvažavajući demokratske dosege i ustavne odredbe. Bosna i Hercegovina država je konstitutivnih naroda ili nije uopće država. Konstitutivnost pretpostavlja jednakost i ravnopravnost u svemu i na svim razinama. Na žalost – to barem nikomu nije teško vidjeti, samo je pitanje hoće li i priznati – konstitutivni hrvatski narod kao najmalobrojniji u BiH nalazi se u neravnopravnu ili točnije u obespravljenu položaju. Recimo i ovdje: Daytonski sporazum po kojemu je jednomu narodu kojega je 32% u zemlji dodijeljeno 49% zemlje, po kojemu je nedopustivo omogućeno etničko čišćenje i nepravedno stvoren državno-političko-ustrojstveni okvir, i nakon kojega se u političkoj prašumi ustavnih promjena i više od stotinu „amandmana“, gdje se ni domaći građanin a vjerojatno ni vanjski kolonizator ne snalazi, praktično je osudio hrvatski narod na nestajanje! Da Vas podsjetimo na onu imperijalističku rečenicu izrečenu kardinalu Puljiću u Sarajevu još 2001. godine: Vi se Hrvati trebate ili „asimilirati ili emigrirati!“? I čemu bi služila većina tih političkih zakrpa ili amandmana na ovom političkom be-ha loncu, nego tomu da se radikalno provede ta politička odluka udruženoga pothvata protiv jednoga naroda? To je ljudski, moralno, narodno, politički i vjerski nedopustivo i neprihvatljivo! Kako protiv ovoga ne podignuti glas i ne očekivati i od drugih, kojih se ovo izravno ne tiče, da u duhu svega „multikulturalnoga“, „multireligioznoga“ itd., koje se neprestano naglašava, stvarno porade na ispravljanju nepravde! Umjesto toga, od čelnoga političara Vašega naroda, odmah nakon prošlih izbora, 14. studenoga, čusmo ovakvu imperijalističku: Nećemo udovoljiti zahtjevima hrvatskih stranaka u BiH predvođenih HDZ-om BiH koji zagovaraju stvaranje hrvatskog entiteta, posebne izborne jedinice, televizijskog kanala, škole! Zašto ne udovoljiti stvaranju škole s hrvatskim programom? Televizijskoga kanala na hrvatskom jeziku i s hrvatskim programom? Posebne hrvatske izborne jedinice itd.? Je li to protivno konstitutivnosti hrvatskoga naroda?
U svom Saopćenju kažete: Gospodin biskup ne može tražiti za svoj narod u Mostaru primjenu principa „jedan čovjek jedan glas“ čime se omogućava majorizacija i diskriminacija jednog naroda, a zanemarivati politički sistem koji reguliše odnose između Bošnjaka i Hrvata u drugim kantonima i na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.
Gospodine muftija, što to regulira odnose jednakopravnosti između Bošnjaka i Hrvata u drugim županijama i na razini Federacije BiH? Izbor hrvatskoga člana predsjedništva u dva navrata? Ili, možda, povlačenje instituta zaštite nacionalnih interesa bošnjačkoga kluba s obzirom na zakon o RTV kanala na hrvatskom jeziku? Ili jednak broj parlamentarnih mjesta i ministarskih fotelja, ili dužnosničkih ureda javne uprave? Ili …?
Koliko nam je poznato, Ustav određuje razine vlasti, a i Izborni zakon ove zemlje razlikuje način provedbe izbora na razini lokalne samouprave, županija, entiteta i države. Visoki predstavnik 2004. nametnuo je poseban i jedinstven Statut za Grad Mostar, različit od statuta svih 130 tadašnjih općina. Nije li, u najmanju ruku, čudno da od svih be-ha gradova samo u Mostaru vrijedi poseban Statut? Ili Vi to čudovište ne uočavate? Ustavni je sud proglasio Statut djelomično neustavnim. Sada se ponovno traži neki poseban status. Sadržaj Promemorije i stav ovoga Ordinarijata jest da Mostar treba graditi kao jedinstven grad, u kojem vrijede ista izborna pravila kao i u svim drugim gradovima u BiH. Ni uz najbolju volju ne možemo razumjeti u čemu bi to bila majorizacija jednoga naroda nad drugim u Mostaru ako to nije u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Zar zbilja ne vidite da je po ovom Statutu na djelu nepravda prema hrvatskom narodu u ovomu gradu?
Crkva Kristova Uskrsnuća
Vama je sigurno poznato da je Mostar kroz cijelo Otomansko carstvo – do vremena kada je izgrađena crkva sv. Petra i Pavla (1867., blagoslovljena 1872.) – bio bez katoličkoga vjerskog objekta – crkve. A ne može se reći da nije bilo katolika i prije Osmanskog osvajanja i za vrijeme toga Carstva kada su brojne crkve srušene a na temeljima nekih od njih sagrađene džamije? Vjerujemo da Vam je isto tako poznato da su preko 100 godina (1881.-1990.) u Mostaru gradonačelnici bili mahom ne-Hrvati i da se u tom vremenu na jedvite jade izgradila samo jedna katolička crkva! Naime, tek 1980., nakon puno muke, posvećena je katedralna crkva u čast Marije Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. A ne može se nikako reći da je u to vrijeme katolika bio neznatan broj! Dakle, u 500 godina samo dvije crkve! A džamijȃ? Da ih prebrojimo?
I evo nas u tzv. demokratskom vremenu i novom društvenom uređenju. I što imamo? Katolički vjerski objekt iz austrijskoga doba u Sjevernom logoru, nakon što ga je bezbožnička vlast pretvorila u muzej, za vrijeme posljednjega rata služio je za slavljenje sv. Mise, sada je pretvoren u džamiju, iako se znalo da je povijesno i stvarno katolički. U njemu je zatečen oltar i sve potrebito za slavlje sv. Mise; a crkva za župu od gotovo 20.000 vjernika nikako da se makne iz temelja.
Gradnja crkve Kristova Uskrsnuća istinska je potreba vjernika župe Svetog Ivana apostola i evanđelista koja je najbrojnija – vjerujemo ne samo katolička – vjerska zajednica u Hercegovini. Vjernici ove župe sada se na liturgijska i crkvena slavlja okupljaju u neadekvatno preuređenu vojnom skladištu. Ugovor o korištenju istječe 2016. Stoga Vaša: Pomno iščitana riječ mostarsko-duvanjskog biskupa, kao da je u spomenutoj promemoriji hrvatskom članu Predsjedništva, ali i Gradonačelniku i svim gradskim strukturama u upravi Grada, ultimativna, i ona glasi: rok za izgradnju započete crkve Kristova Uskrsnuća je 2016. godina!, najmanje je pomno iščitana. Jer ne radi se ni o kakvu „ultimatumu“, nego o svraćanju pozornosti na probleme u kojima se nalazi Katolička Crkva u ovomu gradu i vjernička zajednica župe Svetog Ivana. Vi kao vjerski čelnik jedne vjerske zajednice trebali biste među prvima razumjeti ovu zabrinutost odgovornih u ovoj mjesnoj Crkvi.
Prostor za crkvu Kristovog uskrsnuća nije darovan, već kupljen
Prostor na kojem je započeta gradnja bio je jedini slobodan građevinski prostor na području župe. I nije darovan nego je kupljen. On je bio u raspravama i razmišljanjima, pa čak jednom i predložen za gradnju katoličke katedrale, ali se kasnije nerazumno uvjetovalo i bez obrazloženja odustalo. Bilo je to Šezdesetih godina prošloga stoljeća kada se tražila nova lokacija nakon što je bezbožnička komunistička vlast, odmah nakon Drugoga svjetskog rata, otuđila građevinski materijal i nedugo zatim oduzela „katedralno“ zemljište na Rondou gdje je sada Hrvatski dom „Herceg Stjepan Kosača“. Treba li spominjati da gradonačelnici, onda drugačije nazivani, kao i drugi nositelji odgovornih službi u Gradu, nisu bili Hrvati?
Gospodine Muftija! Gradnja crkve Kristova Uskrsnuća imala je svoj pravni put od prostornoga planiranja preko kupnje zemljišta do urbanističke suglasnosti. A poznato Vam je da je Grad kao politički subjekt preuzeo zakone i rješenja gradskih općina. Da nije tako, koliko bi toga danas u gradu s građevinskim dozvolama iz toga vremena bilo bespravno! Pa i u tzv. „centralnoj zoni“. I sama zgrada Vlade F BiH, u neposrednoj blizini gradilišta crkve Kristova uskrsnuća, iz toga je vremena. Kako to da je od svega, u cijelom gradu isplaniranoga i izgrađenoga, jedino sporna crkva Kristova Uskrsnuća? Da, i Hrvatsko narodno kazalište? Problemi koji su kasnije nastali najmanje trebaju imati međureligijski dijaloški dodatak i uteg. Vaša „pružena ruka“ da se u istom paketu mora rješavati i gradnja Islamskog kulturnog centra na lokalitetu Lakišića vakufa, u najbližem susjedstvu započete gradnje crkve, ne možemo čitati kao dobrosusjedsko razumijevanje goruće potrebe Katoličke Crkve i vjernika župe Svetog Ivana. Ovaj Ordinarijat nikada nije uvjetovao ili – ne daj Bože – osporavao gradnju bilo kojoj vjerskoj zajednici. Takav postupak očekujemo i od drugih. I budite sigurni: ni u snu nam ne bi palo na pamet graditi novu crkvu da kojim slučajem imamo već izgrađenu u krugu od 100 metara! Duh dijaloga među religijama očituje se u uzajamnu poštovanju, razumijevanju, prihvaćanju u različitosti, a nikako u osporavanju i uvjetovanjima. Crkva Kristova Uskrsnuća, kako rekosmo, ima svoju pastoralnu potrebu a onda moralno, političko i civilno pravo da se izgradi. Od Vas očekujemo, ako niste u mogućnosti pružiti nam ruku pomoćnicu, da svojim inicijativama ne ohrabrujete odugovlačenje pozitivne odluke i samim time potreban nastavak gradnje. Želeći Vam od Boga svako dobro, iskreno Vas pozdravljamo, stoji na kraju pismenog osvrta kojeg je mostarskom muftiji Salemu Dedoviću uputio generalni vikar mostarsko-duvanjske biskupije don Željko Majić. /HMS/
Osvrćemo se na Vaše „Saopćenje za javnost“, od 16. prosinca ove godine, koje su u dijelovima prenijeli pojedini portali, a Vi ga u cijelosti objavili na službenoj web stranici Mostarskoga muftijstva. Povod je Vašemu priopćenju Promemorija ovoga Ordinarijata, od 11. prosinca, adresirana na člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda dr. Dragana Čovića, a koju su potpisali biskup i generalni vikar. Naša Promemorija najvišemu državnom predstavniku, koji je na proteklim izborima zadobio većinsko povjerenje naroda kojemu je Katolička Crkva pratilja već četrnaest stoljeća, nijednom riječju ne niječe niti oduzima pravo drugim narodima i vjerskim zajednicama u ovoj državi i u ovom Gradu. Želimo vjerovati da na sličan način postupate i Vi u razgovorima s onima kojima je Vaš narod dao političko povjerenje kao i s drugim političkim čelnicima i nositeljima civilne vlasti.
U Promemoriji su iznesena mišljenja i stavovi, problematika, i očekivanja od novoizabrane vlasti. Uostalom, u njoj ništa nova što do sada nije kazano i što velikoj većini, ne samo katolika i Hrvata, nije dobro poznato. Pa zato i promemorija – podsjetnik na ono u predizbornom natjecanju obećano i više puta službeno traženo, i što se s pravom očekuje, ne samo od pojedinih političkih skupina i osoba, nego i od cjelokupne društvene i političke zajednice, kao temeljan zahtjev pravednosti na kojoj su jedino mogući duh dijaloga, izgradnja mira i povjerenja, i prosperitet društva i države.
Svoja mišljenja, probleme i očekivanja izrazili smo u tri točke. Vi ne slijedite tu metodologiju. No, radi boljega razumijevanja, mi ćemo se i u ovom osvrtu poslužiti istim načinom s nadom da će čitatelji prepoznati cjelovitost Vaše misli i našega viđenja, i u onomu u čemu se slažemo kao i u onomu u čemu se razilazimo.
Rješenje otvorenih pitanja vjerskih zajednica u BiH
Pozdravljamo Vašu spremnost oko zajedničkoga nastupa za rješenje otvorenih pitanja koja muče vjerske zajednice u BiH. Nadamo se da će novoizabrana vlast smoći snage i konačno i stvarno priznati Crkvama i drugim vjerskim zajednicama pravni status i općedruštveno koristan rad te zakonima regulirati zdravstveno i mirovinsko osiguranje i pravične nadoknade vjerskim službenicima i svima stalno uposlenima u vjerskim institucijama za njihov humani, kulturni i profesionalni rad. Jednako i u karitativno-socijalnim ustanovama kao i u bolnicama, vrtićima, kazneno-popravnim domovima i u odgojno-obrazovnim zavodima; da će se konačno donijeti zakon o restituciji ili denacionalizaciji nepravedno oduzete imovine. Spremni smo preko svojih predstavnika aktivno sudjelovati u izradi zajedničke osnove i nastupa pred civilnim vlastima u ovim pitanjima na svim razinama.
Politički okvir na državnoj i lokalnoj razini
Nije uputno da vjerski predstavnici otvaraju političke polemike. Ali u mjeri u kojoj politika pogađa pojedinca i zajednicu, ne treba se ustezati te i o toj temi progovoriti, uvažavajući demokratske dosege i ustavne odredbe. Bosna i Hercegovina država je konstitutivnih naroda ili nije uopće država. Konstitutivnost pretpostavlja jednakost i ravnopravnost u svemu i na svim razinama. Na žalost – to barem nikomu nije teško vidjeti, samo je pitanje hoće li i priznati – konstitutivni hrvatski narod kao najmalobrojniji u BiH nalazi se u neravnopravnu ili točnije u obespravljenu položaju. Recimo i ovdje: Daytonski sporazum po kojemu je jednomu narodu kojega je 32% u zemlji dodijeljeno 49% zemlje, po kojemu je nedopustivo omogućeno etničko čišćenje i nepravedno stvoren državno-političko-ustrojstveni okvir, i nakon kojega se u političkoj prašumi ustavnih promjena i više od stotinu „amandmana“, gdje se ni domaći građanin a vjerojatno ni vanjski kolonizator ne snalazi, praktično je osudio hrvatski narod na nestajanje! Da Vas podsjetimo na onu imperijalističku rečenicu izrečenu kardinalu Puljiću u Sarajevu još 2001. godine: Vi se Hrvati trebate ili „asimilirati ili emigrirati!“? I čemu bi služila većina tih političkih zakrpa ili amandmana na ovom političkom be-ha loncu, nego tomu da se radikalno provede ta politička odluka udruženoga pothvata protiv jednoga naroda? To je ljudski, moralno, narodno, politički i vjerski nedopustivo i neprihvatljivo! Kako protiv ovoga ne podignuti glas i ne očekivati i od drugih, kojih se ovo izravno ne tiče, da u duhu svega „multikulturalnoga“, „multireligioznoga“ itd., koje se neprestano naglašava, stvarno porade na ispravljanju nepravde! Umjesto toga, od čelnoga političara Vašega naroda, odmah nakon prošlih izbora, 14. studenoga, čusmo ovakvu imperijalističku: Nećemo udovoljiti zahtjevima hrvatskih stranaka u BiH predvođenih HDZ-om BiH koji zagovaraju stvaranje hrvatskog entiteta, posebne izborne jedinice, televizijskog kanala, škole! Zašto ne udovoljiti stvaranju škole s hrvatskim programom? Televizijskoga kanala na hrvatskom jeziku i s hrvatskim programom? Posebne hrvatske izborne jedinice itd.? Je li to protivno konstitutivnosti hrvatskoga naroda?
U svom Saopćenju kažete: Gospodin biskup ne može tražiti za svoj narod u Mostaru primjenu principa „jedan čovjek jedan glas“ čime se omogućava majorizacija i diskriminacija jednog naroda, a zanemarivati politički sistem koji reguliše odnose između Bošnjaka i Hrvata u drugim kantonima i na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.
Gospodine muftija, što to regulira odnose jednakopravnosti između Bošnjaka i Hrvata u drugim županijama i na razini Federacije BiH? Izbor hrvatskoga člana predsjedništva u dva navrata? Ili, možda, povlačenje instituta zaštite nacionalnih interesa bošnjačkoga kluba s obzirom na zakon o RTV kanala na hrvatskom jeziku? Ili jednak broj parlamentarnih mjesta i ministarskih fotelja, ili dužnosničkih ureda javne uprave? Ili …?
Koliko nam je poznato, Ustav određuje razine vlasti, a i Izborni zakon ove zemlje razlikuje način provedbe izbora na razini lokalne samouprave, županija, entiteta i države. Visoki predstavnik 2004. nametnuo je poseban i jedinstven Statut za Grad Mostar, različit od statuta svih 130 tadašnjih općina. Nije li, u najmanju ruku, čudno da od svih be-ha gradova samo u Mostaru vrijedi poseban Statut? Ili Vi to čudovište ne uočavate? Ustavni je sud proglasio Statut djelomično neustavnim. Sada se ponovno traži neki poseban status. Sadržaj Promemorije i stav ovoga Ordinarijata jest da Mostar treba graditi kao jedinstven grad, u kojem vrijede ista izborna pravila kao i u svim drugim gradovima u BiH. Ni uz najbolju volju ne možemo razumjeti u čemu bi to bila majorizacija jednoga naroda nad drugim u Mostaru ako to nije u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Zar zbilja ne vidite da je po ovom Statutu na djelu nepravda prema hrvatskom narodu u ovomu gradu?
Crkva Kristova Uskrsnuća
Vama je sigurno poznato da je Mostar kroz cijelo Otomansko carstvo – do vremena kada je izgrađena crkva sv. Petra i Pavla (1867., blagoslovljena 1872.) – bio bez katoličkoga vjerskog objekta – crkve. A ne može se reći da nije bilo katolika i prije Osmanskog osvajanja i za vrijeme toga Carstva kada su brojne crkve srušene a na temeljima nekih od njih sagrađene džamije? Vjerujemo da Vam je isto tako poznato da su preko 100 godina (1881.-1990.) u Mostaru gradonačelnici bili mahom ne-Hrvati i da se u tom vremenu na jedvite jade izgradila samo jedna katolička crkva! Naime, tek 1980., nakon puno muke, posvećena je katedralna crkva u čast Marije Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje. A ne može se nikako reći da je u to vrijeme katolika bio neznatan broj! Dakle, u 500 godina samo dvije crkve! A džamijȃ? Da ih prebrojimo?
I evo nas u tzv. demokratskom vremenu i novom društvenom uređenju. I što imamo? Katolički vjerski objekt iz austrijskoga doba u Sjevernom logoru, nakon što ga je bezbožnička vlast pretvorila u muzej, za vrijeme posljednjega rata služio je za slavljenje sv. Mise, sada je pretvoren u džamiju, iako se znalo da je povijesno i stvarno katolički. U njemu je zatečen oltar i sve potrebito za slavlje sv. Mise; a crkva za župu od gotovo 20.000 vjernika nikako da se makne iz temelja.
Gradnja crkve Kristova Uskrsnuća istinska je potreba vjernika župe Svetog Ivana apostola i evanđelista koja je najbrojnija – vjerujemo ne samo katolička – vjerska zajednica u Hercegovini. Vjernici ove župe sada se na liturgijska i crkvena slavlja okupljaju u neadekvatno preuređenu vojnom skladištu. Ugovor o korištenju istječe 2016. Stoga Vaša: Pomno iščitana riječ mostarsko-duvanjskog biskupa, kao da je u spomenutoj promemoriji hrvatskom članu Predsjedništva, ali i Gradonačelniku i svim gradskim strukturama u upravi Grada, ultimativna, i ona glasi: rok za izgradnju započete crkve Kristova Uskrsnuća je 2016. godina!, najmanje je pomno iščitana. Jer ne radi se ni o kakvu „ultimatumu“, nego o svraćanju pozornosti na probleme u kojima se nalazi Katolička Crkva u ovomu gradu i vjernička zajednica župe Svetog Ivana. Vi kao vjerski čelnik jedne vjerske zajednice trebali biste među prvima razumjeti ovu zabrinutost odgovornih u ovoj mjesnoj Crkvi.
Prostor za crkvu Kristovog uskrsnuća nije darovan, već kupljen
Prostor na kojem je započeta gradnja bio je jedini slobodan građevinski prostor na području župe. I nije darovan nego je kupljen. On je bio u raspravama i razmišljanjima, pa čak jednom i predložen za gradnju katoličke katedrale, ali se kasnije nerazumno uvjetovalo i bez obrazloženja odustalo. Bilo je to Šezdesetih godina prošloga stoljeća kada se tražila nova lokacija nakon što je bezbožnička komunistička vlast, odmah nakon Drugoga svjetskog rata, otuđila građevinski materijal i nedugo zatim oduzela „katedralno“ zemljište na Rondou gdje je sada Hrvatski dom „Herceg Stjepan Kosača“. Treba li spominjati da gradonačelnici, onda drugačije nazivani, kao i drugi nositelji odgovornih službi u Gradu, nisu bili Hrvati?
Gospodine Muftija! Gradnja crkve Kristova Uskrsnuća imala je svoj pravni put od prostornoga planiranja preko kupnje zemljišta do urbanističke suglasnosti. A poznato Vam je da je Grad kao politički subjekt preuzeo zakone i rješenja gradskih općina. Da nije tako, koliko bi toga danas u gradu s građevinskim dozvolama iz toga vremena bilo bespravno! Pa i u tzv. „centralnoj zoni“. I sama zgrada Vlade F BiH, u neposrednoj blizini gradilišta crkve Kristova uskrsnuća, iz toga je vremena. Kako to da je od svega, u cijelom gradu isplaniranoga i izgrađenoga, jedino sporna crkva Kristova Uskrsnuća? Da, i Hrvatsko narodno kazalište? Problemi koji su kasnije nastali najmanje trebaju imati međureligijski dijaloški dodatak i uteg. Vaša „pružena ruka“ da se u istom paketu mora rješavati i gradnja Islamskog kulturnog centra na lokalitetu Lakišića vakufa, u najbližem susjedstvu započete gradnje crkve, ne možemo čitati kao dobrosusjedsko razumijevanje goruće potrebe Katoličke Crkve i vjernika župe Svetog Ivana. Ovaj Ordinarijat nikada nije uvjetovao ili – ne daj Bože – osporavao gradnju bilo kojoj vjerskoj zajednici. Takav postupak očekujemo i od drugih. I budite sigurni: ni u snu nam ne bi palo na pamet graditi novu crkvu da kojim slučajem imamo već izgrađenu u krugu od 100 metara! Duh dijaloga među religijama očituje se u uzajamnu poštovanju, razumijevanju, prihvaćanju u različitosti, a nikako u osporavanju i uvjetovanjima. Crkva Kristova Uskrsnuća, kako rekosmo, ima svoju pastoralnu potrebu a onda moralno, političko i civilno pravo da se izgradi. Od Vas očekujemo, ako niste u mogućnosti pružiti nam ruku pomoćnicu, da svojim inicijativama ne ohrabrujete odugovlačenje pozitivne odluke i samim time potreban nastavak gradnje. Želeći Vam od Boga svako dobro, iskreno Vas pozdravljamo, stoji na kraju pismenog osvrta kojeg je mostarskom muftiji Salemu Dedoviću uputio generalni vikar mostarsko-duvanjske biskupije don Željko Majić. /HMS/
