U nedavnoj debati na Federalnoj televiziji mogli smo čuti izjavu bivšeg reisa, sada neovisnog kandidata za člana Predsjedništva BiH Mustafu Cerića da će kao bošnjački član Predsjedništva zastupati ne samo Bošnjake već i sve građane BiH. Sličnu izjavu dali su i kandidati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Martin Raguž i Živko Budimir.
- Ako budem izabran kao Hrvat zastupat ću interese svih građana BiH, kazao je Raguž, dok se Budimir, prihvaćajući ulogu bošnjačke marionete, odavno na fonu unitarizma, uz to, zalaže i za ukidanje Predsjedništva BiH i uvođenje institucije predsjednika BiH.
Ovakve izjave, otvaraju pitanje koga, zaista, trebaju i mogu zastupati članovi Predsjedništva BiH?
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Po daytonskom Ustavu, BiH je definirana kao država tri konstitutivna i suverena naroda; Hrvata, Bošnjaka i Srba, koji usput govoreći čine više od 95 posto stanovništva BiH, i svih građana, te dva entiteta- F BiH i RS.
Predsjedništvo BiH, dizajnirano je tako da reflektira suštinu BiH kako, primarno, tronacionalne države, države koja, kako je to derinirao i ZAVNOBiH nije “ni hrvatska, ni muslimanska, ni srpska, već “i hrvatska i muslimanska i srpska”.
Izborni zakon BiH nije, međutim, usklađen s Ustavom, jer umjesto da precizira da se u Predsjedništvo BiH biraju predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba, predviđa da se članovi Predsjedništva BiH biraju “iz reda” jednog, drugog i trećeg naroda. Kako je izborna jedinica iz koje se bira član Predsjedništva BiH ” iz reda srpskog naroda” večinski srpska- RS- Srbima kako suverenom narodu omogućeno je izabrati svog predstavnika. Istu tu mogućnost imaju i Bošnjaci jer se član Predsjedništva BiH “iz reda Bošnjaka” bira iz većinski bošnjčke izborne jedinice- Federacije BiH. Jedino Hrvati nemaju mehanizam koji bi jamčio da na njihov izbor ne mogu utjecati drugi, budući se član Predsjedništva BiH “iz reda Hrvat”a bira iz većinski bošnjačke izborne jedinice- F BiH.
Upravo su ove odredbe izbornog zakona BiH bile uzrok nesporazuma, ali i alibi za bošnjačko nametanje izborne volje Hrvatima u Predsjedništvu BiH, kroz izbor Željka Komšića. Svii pokušaj hrvatskih političkih predstavnika, da se kroz primjenu presude Sejdić i Finci izbore za većinski hrvatsku izbornu jedinicu, kako bi mogli izabrati svog predstavnika, bošnjački političari sprečavali su, pod izgovorom da su oni protiv nacionalnih podjela, a zapravo su željeli i žele zadržati postojeći hegemonistički model nametanja političke volje malobrojnijem narodu.
No, vratimo se temeljnoj ustavnoj definiciji Bosne i Hercegovine kao tronacionalne države, države Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Predsjedništvo BiH, polazeći od ustavne definicije države, jasno je, ima tri člana iz tri nacionalne zajednice, upravo, da bi predstavljalo političku volju tri suverena naroda. To otvara pitanje, tko može predstavljati ta tri naroda? Odgovor je više nego jasan i logičan: Onaj ili ona koga te tri zajednice izaberu, po načelu demokracije, nadpolovičnom većinom glasova.
Predsjedništvo BiH, po ustavu, odluku donosi konsenzusom. Postoje i odgovarajući mehanizmi za spriječavanje preglasavanja- majorizacije u Predsjedništvu BiH. Šef države – Predsjedništvo BiH- izraz je, dakle, suvereniteta tri naroda i ono, da bi država mogla funkcionirati, treba govoriti jednim glasom. No, do tog jednogasja dolazi se usklađvanjem troglasja, usklađivanjem političke volje predstavnika triju nacija u kolektivnom šefu države.
Ako bi članovi Predsjedništva ponaosob, kao što to uvjeravaju kandidatri Cerić, Raguž i Budimir, predstavljali sve građane BiH, onda ne bi postojala potreba za tri člana, već jednim predsjednikom BiH.
No, sve i kad bi htijeli članovi Predsjedništva BiH, ponaosob, ne mogu zastupati interese svih građana BiH. Naprosto, oni, ponaosob nemaju mandat za to. Bošnjački član Predsjedništva BiH, Cerić ili bilo tko drugi, nema mandat predstavljati Srbe, ili Hrvate u Predsjedništvu BiH, jer ta dva naroda imaju, ili bi trebali imati, svoje izabrane predstavnike u kolektivnom šefu države- i obrnuto.
Jasno je zbog čega Cerić i drugi bošnjački kandidati ističu kako će osim Bošnjaka zastupati interese svih građana u BiH. Oni, kroz to implicitno teže ostvarenje unitarne BiH, s jednim predsjednikom, u kojoj bi Bošnjaci vladali u ime sva tri naroda. Jasno je i kako se Budimir zagovaranjem “normalne BiH” s jednim predsjednikom i jednom vladom želi nametnuti kako sluga bošnjačkog hegemonizma. Nejasno je, međutim, je li Raguževa izjava kako će “ako bude izabran kao Hrvat zastupati sve građane BiH” izraz nespretnosti, nesmotrenosti u izražavanju, posljedica nerazumjevanja suštine BiH, ili skretanje ka unitarizmu.?/HMS/
- Ako budem izabran kao Hrvat zastupat ću interese svih građana BiH, kazao je Raguž, dok se Budimir, prihvaćajući ulogu bošnjačke marionete, odavno na fonu unitarizma, uz to, zalaže i za ukidanje Predsjedništva BiH i uvođenje institucije predsjednika BiH.
Ovakve izjave, otvaraju pitanje koga, zaista, trebaju i mogu zastupati članovi Predsjedništva BiH?
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Po daytonskom Ustavu, BiH je definirana kao država tri konstitutivna i suverena naroda; Hrvata, Bošnjaka i Srba, koji usput govoreći čine više od 95 posto stanovništva BiH, i svih građana, te dva entiteta- F BiH i RS.
Predsjedništvo BiH, dizajnirano je tako da reflektira suštinu BiH kako, primarno, tronacionalne države, države koja, kako je to derinirao i ZAVNOBiH nije “ni hrvatska, ni muslimanska, ni srpska, već “i hrvatska i muslimanska i srpska”.
Izborni zakon BiH nije, međutim, usklađen s Ustavom, jer umjesto da precizira da se u Predsjedništvo BiH biraju predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba, predviđa da se članovi Predsjedništva BiH biraju “iz reda” jednog, drugog i trećeg naroda. Kako je izborna jedinica iz koje se bira član Predsjedništva BiH ” iz reda srpskog naroda” večinski srpska- RS- Srbima kako suverenom narodu omogućeno je izabrati svog predstavnika. Istu tu mogućnost imaju i Bošnjaci jer se član Predsjedništva BiH “iz reda Bošnjaka” bira iz većinski bošnjčke izborne jedinice- Federacije BiH. Jedino Hrvati nemaju mehanizam koji bi jamčio da na njihov izbor ne mogu utjecati drugi, budući se član Predsjedništva BiH “iz reda Hrvat”a bira iz većinski bošnjačke izborne jedinice- F BiH.
Upravo su ove odredbe izbornog zakona BiH bile uzrok nesporazuma, ali i alibi za bošnjačko nametanje izborne volje Hrvatima u Predsjedništvu BiH, kroz izbor Željka Komšića. Svii pokušaj hrvatskih političkih predstavnika, da se kroz primjenu presude Sejdić i Finci izbore za većinski hrvatsku izbornu jedinicu, kako bi mogli izabrati svog predstavnika, bošnjački političari sprečavali su, pod izgovorom da su oni protiv nacionalnih podjela, a zapravo su željeli i žele zadržati postojeći hegemonistički model nametanja političke volje malobrojnijem narodu.
No, vratimo se temeljnoj ustavnoj definiciji Bosne i Hercegovine kao tronacionalne države, države Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Predsjedništvo BiH, polazeći od ustavne definicije države, jasno je, ima tri člana iz tri nacionalne zajednice, upravo, da bi predstavljalo političku volju tri suverena naroda. To otvara pitanje, tko može predstavljati ta tri naroda? Odgovor je više nego jasan i logičan: Onaj ili ona koga te tri zajednice izaberu, po načelu demokracije, nadpolovičnom većinom glasova.
Predsjedništvo BiH, po ustavu, odluku donosi konsenzusom. Postoje i odgovarajući mehanizmi za spriječavanje preglasavanja- majorizacije u Predsjedništvu BiH. Šef države – Predsjedništvo BiH- izraz je, dakle, suvereniteta tri naroda i ono, da bi država mogla funkcionirati, treba govoriti jednim glasom. No, do tog jednogasja dolazi se usklađvanjem troglasja, usklađivanjem političke volje predstavnika triju nacija u kolektivnom šefu države.
Ako bi članovi Predsjedništva ponaosob, kao što to uvjeravaju kandidatri Cerić, Raguž i Budimir, predstavljali sve građane BiH, onda ne bi postojala potreba za tri člana, već jednim predsjednikom BiH.
No, sve i kad bi htijeli članovi Predsjedništva BiH, ponaosob, ne mogu zastupati interese svih građana BiH. Naprosto, oni, ponaosob nemaju mandat za to. Bošnjački član Predsjedništva BiH, Cerić ili bilo tko drugi, nema mandat predstavljati Srbe, ili Hrvate u Predsjedništvu BiH, jer ta dva naroda imaju, ili bi trebali imati, svoje izabrane predstavnike u kolektivnom šefu države- i obrnuto.
Jasno je zbog čega Cerić i drugi bošnjački kandidati ističu kako će osim Bošnjaka zastupati interese svih građana u BiH. Oni, kroz to implicitno teže ostvarenje unitarne BiH, s jednim predsjednikom, u kojoj bi Bošnjaci vladali u ime sva tri naroda. Jasno je i kako se Budimir zagovaranjem “normalne BiH” s jednim predsjednikom i jednom vladom želi nametnuti kako sluga bošnjačkog hegemonizma. Nejasno je, međutim, je li Raguževa izjava kako će “ako bude izabran kao Hrvat zastupati sve građane BiH” izraz nespretnosti, nesmotrenosti u izražavanju, posljedica nerazumjevanja suštine BiH, ili skretanje ka unitarizmu.?/HMS/
