Oko 70 kilometara zapadno od Visa nalazi se Jabuka, mali vulkanski otok koji predstavlja vječiti izazov za ljubitelje pustolovina. Gotovo je nevidljiv na geografskoj mapi i slovi za najdalji hrvatski otok.
Jabuka je strma, 96 metara visoka klisura piramidalnog oblika. Otok, poznat još i kao Crna piramida, je nenaseljen jer njegove strmine ne dopuštaju izgradnju bilo kakve nastambe, a more u okolini je duboko i više od 260 metara zbog čega je gotovo nemoguće usidriti brod pored otoka.
Pored toga, stijene nemaju prirodnih izbočina za koje se mogu vezati brodice. Mali otok je na udaru svih vjetrova, pa i najslabiji podižu velike valove – zbog čega vam je za pristajanje pored otoka potrebno mnogo znanja i sreće.
U crnim vulkanskim stijenama nalazi se magnetit, zbog čega će magnetna igla kompasa u potpunosti “poludjeti” ako se brodom približite otoku, tako da će vam ova navigacijska sprava pored Jabuke postati potpuno beskorisna.
Na internetu je moguće pronaći nekolicinu snimaka vještih jedriličara koji su uspjeli pristati na otok i popeti se na njegov vrh, odakle su aparatom zabilježili fantastičan pogled na beskrajno plavetnilo.
Okolno more bogato je ribom i škampama, zbog čega ovo područje najčešće posjećuju ribari. Osim toga, zbog surove klime na otoku opstaju samo dvije endemične vrste: crna gušterica i zečina. Do kraja prošlog stoljeća ovdje je rastao i rijetki endemski karanfil, koji je nažalost istrijebljen.
Otok je od 1958. godine zaštićen kao spomenik prirode, a poslije Drugog svjetskog rata koristila ga je jugoslavenska vojska tokom vježbi gađanja iz aviona. Veliki brodovi vrlo rijetko prolaze pored Jabuke jer je ona van većine plovnih ruta, pa je zato najčešće posjećuju oni kojima je ona svrha putovanja.
Jabuka je strma, 96 metara visoka klisura piramidalnog oblika. Otok, poznat još i kao Crna piramida, je nenaseljen jer njegove strmine ne dopuštaju izgradnju bilo kakve nastambe, a more u okolini je duboko i više od 260 metara zbog čega je gotovo nemoguće usidriti brod pored otoka.
Pored toga, stijene nemaju prirodnih izbočina za koje se mogu vezati brodice. Mali otok je na udaru svih vjetrova, pa i najslabiji podižu velike valove – zbog čega vam je za pristajanje pored otoka potrebno mnogo znanja i sreće.
U crnim vulkanskim stijenama nalazi se magnetit, zbog čega će magnetna igla kompasa u potpunosti “poludjeti” ako se brodom približite otoku, tako da će vam ova navigacijska sprava pored Jabuke postati potpuno beskorisna.
Na internetu je moguće pronaći nekolicinu snimaka vještih jedriličara koji su uspjeli pristati na otok i popeti se na njegov vrh, odakle su aparatom zabilježili fantastičan pogled na beskrajno plavetnilo.
Okolno more bogato je ribom i škampama, zbog čega ovo područje najčešće posjećuju ribari. Osim toga, zbog surove klime na otoku opstaju samo dvije endemične vrste: crna gušterica i zečina. Do kraja prošlog stoljeća ovdje je rastao i rijetki endemski karanfil, koji je nažalost istrijebljen.
Otok je od 1958. godine zaštićen kao spomenik prirode, a poslije Drugog svjetskog rata koristila ga je jugoslavenska vojska tokom vježbi gađanja iz aviona. Veliki brodovi vrlo rijetko prolaze pored Jabuke jer je ona van većine plovnih ruta, pa je zato najčešće posjećuju oni kojima je ona svrha putovanja.
