Negdje između Bosne i Hercegovine, gdje se spajaju sve ljepote jednoga i drugog blagoslovljenog prostora koji, povlašteni, zovemo svojim domom, nalazi se Rama. Ovo područje, omeđeno planinama Radušom, Makljenom, Ljubušom i Vranom, naziv je dobilo prema istoimenoj rijeci, jednoj od najvećih pritoka zelene Neretve. Godine 1968., kad je izgrađena hidroelektrana na rijeci Rami, potopljena su plodna polja i voćnjaci, mlinovi i obiteljska ognjišta, a ljudi raseljeni. Krajolik je tada izmijenjen do neprepoznatljivosti. Ali povijest nas uči da nikakva tragedija ne može promijeniti narav ramskoga čovjeka.
Piše Danijel Stanić / Svjetlo riječi
Ramski kraj, kao i cijelo područje Bosne, vrlo je bremenito poviješću. To se bogatstvo ne bi moglo sažeti ni u nekoliko knjiga. Različite vladavine ostavile su duboka traga. To su prije svega velike životne tragedije poput odlaska franjevaca i katoličkoga puka iz ovoga kraja u 17. stoljeću. U vrijeme Bečkoga rata, na nagovor Mlečana, napustili su svoju rodnu grudu i sa sobom ponijeli najvrjednije što su imali – čudotvornu i čudom očuvanu sliku Majke Božje te je ostavili u Sinju gdje su našli sklonište. Jedna druga velika tragedija dogodila se tijekom Drugoga svjetskog rata kad je u ratnom vihoru ubijeno više od tisuću Ramljaka, većinom od četničke ruke između 8. i 10. listopada 1942. godine. Danas se, pak, još uvijek mnogi sjećaju Domovinskoga rata, posljednje tragedije 20. stoljeća. Između ratnih strahota ljudi su redovito svjedočili prisilnomu egzodusu, uglavnom uzrokovanomu nezaposlenošću. Najveći egzodus ipak se dogodio 1968. kad je izgrađena brana na rijeci Rami, a cijelo područje potopljeno.
Stopama svetog Franje
Život vjerničke zajednice na Šćitu bitno je određen suživotom njezinih članova sa sinovima svetoga Franje. Oni su kroz cijeli srednji vijek uvijek iznova pokazivali želju da se vrate na svoju grudu, ali im je to omogućeno tek u 19. stoljeću. Nakon što su 1856. obnovili samostan, ramski su fratri prionuli uz gradnju crkve koja je dovršena 1881. godine. U to vrijeme Šćit je bio brijeg na koji su vjernici dolazili tražeći utjehu. Danas je to poluotok koji vjernicima služi kao luka smiraja. Izdaleka izbočine poluotoka izgledaju kao ruke koje dozivaju u zagrljaj. Jesen je u začetku, lišće mijenja boje. Voda je zbog sušnoga razdoblja već otekla iz akumulacije, a trava pod zrakama jesenjega sunca ispunja polja. Dok prilazimo ovoj oazi, dočekuje nas njezin čuvar, gvardijan fra Andrija Jozić, rođeni Ramljak. S njim je i nekolicina njegovih župljana. Osim njih i nas, na ovom poluotoku mira – nema nikoga. I već osjetimo mir. Kratka šetnja dvorištem samostana i župne crkve dovoljna je da ostanemo očarani ambijentom. Sva umjetnička djela koja ga krase izrađena su u bronci i u najljepšem su skladu s prirodom. I nemoguće je da čovjek ostane ravnodušan stojeći pred njima – gordi Ramski križ i kip Ramske majke, djela Mile Blaževića te kip Dive Grabovčeve, prikaz Posljednje večere i Gospina vrata te Križni put kroz obližnji gaj kipara Kuzme Kovačića.
Svetište na Šćitu privlači i brojne posjetitelje iz inozemstva. Na tisuće ih godišnje dođe posjetiti jedinstveni ambijent. Atraktivan je i muzej postavljen u zgradi staroga samostana, koji je svečano otvoren 2007., uz 150. obljetnicu povratka franjevaca u Ramu. Samostan ima i velik broj soba, pa u Svetište dolaze skupine ljudi na različite konferencije, duhovne vježbe i seminare. „Naša kuća mira popunjena je onoliko koliko priželjkujemo. Fratri ne žele da to bude hotel, pa su zadovoljni mirnom smjenom gostiju”, objašnjava nam Luca Babić, koja, zaposlena pri samostanu, ima uvid u statistike. Gvardijan fra Andrija nastavlja: „Mogu biti ponosan na ovo što imamo. Zahvaljujući mojim prethodnicima i svim našim dobročiniteljima ovaj je plato uređen vrlo uspješno. Zamislite samo, neka svaki naš posjetitelj sa sobom ponese priču o Ramskom križu, Divi Grabovčevoj, o Ramskoj majci – zar to nije uspjeh?”
No, kako to obično biva, nikomu nije važan broj, nego kvaliteta ponuđenoga, pa fra Andrija nastavlja: „Nedavno su ovdje organizirane duhovne vježbe za osobe s invaliditetom. Vidi se da ljudi ovamo dolaze s pitanjima, oni traže Boga. Koliko ljudi sretnem dok šetam dvorištem, dvoje – troje, nekad pojedinci – meditiraju pred nekim od kipova ili pred postajom Križnog puta. Takvi trenuci nama daju snagu!”
Brdo, a poluotok
U trenutku kad smo posjetili Šćit, razina vode u akumulaciji bila je vrlo niska. Stoga nismo mogli, a da ne upitamo svoje domaćine nešto o tomu. Fra Andrija nam je objasnio razlog za to: „Nije bilo kiše, kao ni proljetos snijega. Mi domaći znamo, ako na Kalandoru nema metar snijega na Prodojnici, teško nama između Gospojina!” S njim se slaže Ante Sičaja, član župnoga ekonomskog vijeća iz obližnjeg naselja Sopot. „Svatko zna da je za proizvodnju električne energije u hidroelektrani potrebno Božje davanje padalina, osobito mi koji radimo na brani”, veli Ante, koji je djelatan kao referent voznoga parka HE Rama.
O dobrobitima i nedostacima koje je brana na rijeci Rami donijela moglo bi se pričati nadugo i naširoko. Mnogi se sjećaju vremena dok nije bilo jezera. „Da je razina vode ostala samo nekoliko metara niže, koliko bi samo zemlje ostalo za obrađivanje”, prisjeća se fra Andrija i otkriva nam nevjerojatan podatak: „A da je prepust na brani bio samo malo viši, i samostan bi danas bio potopljen.” Koliko je ramski kraj sa svojim stanovnicima bio pogođen, fra Andrija zna iz prve ruke. „Mojoj obitelji potopljeno je 60 duluma zemlje. Za odštetu koju im je platila država, moj stric Miško u Slavoniji mogao je kupiti jedva pet jutara zemlje i jednu trošnu kuću. A ljudi su otjerani. Raseljeno je oko 3500 ljudi, potopljeno 30-ak grobalja”, sa sjetom će fra Andrija.
Naziremo da je u to vrijeme politika bila vrlo komplicirana. A danas s politika naše zemlje, čini se, doživljava vrhunac zamršenosti i često se svodi na interese male skupine ljudi. To potvrđuju i naši sugovornici. Oni znaju da od obećanja koja se daju, makar i ne bila predizborna, nema ništa. „Studentima još uvijek nisu isplaćene obećane stipendije za prošlu akademsku godinu, a evo počinje nova. A da ne govorim o poticajima. Mnogi posiju neku poljoprivrednu kulturu o svom trošku i onda mjesecima čekaju, a na kraju ne vide ni marke. Sredstva se troše nenamjenski i mali čovjek od svega ne vidi ništa”, ističe Branko Jelić-Balta, također član ekonomskoga vijeća župe.
Duboki korijeni naroda
Župi Šćit pripada ukupno 2232 vjernika u približno 600 obitelji. Većina ih živi u Polju, odnosno u području oko poluotoka Šćita. Postoje i dvije filijalne crkve, na Orašcu i Podboru. Kao budan pastir njemu povjerenih vjernika, fra Andrija zna svu statistiku i priznaje da stopa rodnosti u ovom kraju nije baš visoka: „Za prvih devet mjeseci ove kalendarske godine kršteno je samo 9 djece. Natalitet je slab, mladi odlaze u inozemstvo. Brojke nam sve govore. U područnoj osnovnoj školi ove je godine upisano tek pet prvašića.” No fra Andrija ne bi bio to što jest da u tami ne vidi svjetlo i da prikrije vlastiti životni optimizam: „Kad je Eugen Savojski odveo katolike iz Bosne, ostalo nas je samo 20 000. Vremena se mijenjaju. Ne treba gubiti nadu. Moramo u život unositi i vedrine.”
Naš sugovornik Ante sretan je što ima svoje ujake. „Cijeloga života naše su oči bile uprte u fratre. I danas se očekuje veća inicijativa od župe nego od Općine. Jednostavno smo više vezani uz crkvu”, naglašava Branko. Stoga raduju pozitivni primjeri okupljanja mladih u okvirima Franjevačke mladeži. Predsjednica mjesnoga bratstva Brankova je kći Ana Jelić-Balta. „Svima nam je ovdje lijepo, nikad ne bismo otišli odavde da imamo mogućnosti. Ovdje sam se rodila, navikla sam ovdje. Ja sad ne znam ni kako ću uopće gdje drugo ići na fakultet. Lijepo je otići negdje na dan ili na tjedan, ali nekoliko godina? Ostaviti ovu prirodu i sve? Ja prva ne bih”, uvjerava nas Ana, govoreći i u ime svojih vršnjaka.
Župna zajednica na Šćitu vrlo je aktivna. Potvrđuje to mnoštvo proslava nebeskih zaštitnika – sv. Nikole Tavelića, sv. Ane, Gospine svetkovine, naročito Velika i Mala Gospa. „Na susjednim župama vjernike se treba posebno moliti da dođu na patron, ali ne i kod nas. Spontano se okupi na tisuće vjernika, primjerice na vanjskoj proslavi Male Gospe. Stječem dojam da svijet dolazi tražeći utjehu. Hvala Bogu pa na Šćitu ponovno postoji svetište gdje čovjek može moliti Boga. Naš je fra Branko Malekinušić pritom 'precizno' ocijenio kako je na toj proslavi bilo između 15 i 15 000 vjernika”, našalio se fra Andrija i dodao kako se velik broj vjernika okupio i na dočeku kipa Gospe Fatimske u župi: „Crkva je bila dupkom puna! Ponosni smo što se ovdje može osjetiti mir. A mir daje čovjeku da osjeti Božansko.”
Posebno mjesto štovanja dakako je grob Dive Grabovčeve na Kedžari koji vjernici posjećuju u svako doba godine, osobito na prvu nedjelju u srpnju. „Hodočasnici ondje na koljenima obilaze Divin grob. Krv im šiklja iz koljena, ali oni ne sustaju. Kako se gore moli, to je za priču!”, ističe fra Andrija. U pastoralu župe sudjeluju svi franjevci ovoga samostana, njih šestorica, dok zborove i uređenje crkve vode dvije časne sestre. U povijesti je iz ove župe poteklo mnoštvo duhovnih zvanja, a ima ih i danas. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu školuje se fra Mislav Jozić, bogoslov, a jedinomu samostanu klarisa u BiH, onomu u Brestovskom, nedavno je pristupila Ramkinja Brigita Bošnjak.
Od čega živjeti?
Rama je kao geografsko područje relativno izoliran prostor. Stoga su mnoge stvari ovoga kraja posebne: običaji, narodna nošnja, a ima i osobitih jezičnih izričaja. Uz to, poznati su i po nekoliko prezimena. Kad u Slavoniji ili u Cetinskom kraju čujete prezimena Beljo, Mišura, Sičaja i Markešić, Šarčević, Čuljak, Džolanili Bulaja – možete biti sigurni odakle vuku korijene.
Dio velikoga vala iseljenika iz naših krajeva stiže iz Rame. Brojne obitelji, prvenstveno mladi, odlaze u inozemstvo tražeći svoje mjesto u užurbanim društvima Njemačke, Austrije ili Švicarske. Branko je već dvaput išao tim putem, ali se oba puta vratio u svoju Ramu. No umjesto njega, u inozemstvu su danas njegova djeca. „Od mojih petero, samo je Ana ostala ovdje. Ne bi voljeli ići, ali prisiljeni su zaposlenje tražiti vani”, objasnio je Branko. Na susrete velikih zajednica Ramljaka u inozemstvu redovito je pozvan i fra Andrija, kao gvardijan samostana na Šćitu. Nedavno je tako posjetio Sesvetsku Sopnicu u Zagrebu, Pleternicu i Salzburg, pa nam prenosi što je tamo čuo iz prve ruke. „Naši radnici od ponedjeljka do petka rade bez prestanka. A kad vikend dođe, potroše zarađeno. Jer tako je to – novac se troši po europskom standardu, nisu to više naše cijene”, ističe fra Andrija, ali čini se da postoji izlaz iz zamršenoga stanja: „Rijetki se još bave stočarstvom, ne možeš u Rami naći svinju. Isto je i s poljoprivredom. Ovi naši bogomdani predjeli vrlo su plodni. Eno, u Proslapu i danas zna biti mrkva kao moja ruka! Nažalost, ništa se sustavno ne rješava. Ovdje mogu opstati samo hrabri koji će imati viziju. Trebamo sadašnji trenutak promatrati s točke budućnosti i, kako kaže naš fra Mijo Džolan, moramo se početi baviti onim od čega znamo živjeti.” S tom misli ponovno smo se zaputili u samostansko dvorište. Ondje posebno mjesto zauzima Ramski križ, koji je u posljednje vrijeme postao simbolom Rame u iseljeništvu i kod nas. No, posjetitelju ovoga poluotoka molitve mnogo govori i kip Ramske majke, rad istoga umjetnika. „Više puta u povijesti žena je bila materetpater familiae. I danas je majka nešto sveto, plemenito, treba se voljeti. Upravo je majka sačuvala ramska ognjišta. Njezina se snaga vidi u njezinim rukama, kojima drži dijete”, objasnio je gvardijan fra Andrija i dodao kako je ramska majka doista zaslužila svoje mjesto na Šćitu.
Ova mala, ali vjerom snažna vjernička zajednica ima na što biti ponosna. Toliki su vihori u povijesti prijetili ovoj dolini skrivenoj u sjeni visokih planina. Teška vremena odjekivala su zveketom mačeva, tutnjem topova, zvukovima ispaljenih metaka. No Ramljaci ostaju nepokolebljivi. Uzdajući se u Boga, oni znaju da se uvijek mogu osloniti na svoje fratre i da ih oni neće ostaviti same. Ujaci im neće samo pokazati put do Boga nego će ih onamo i otpratiti i s njima ostati, kao i do sad. Oni će im i dalje pružati utjehu i nadu u teškoćama, a što drugo čovjeku danas treba?
Piše Danijel Stanić / Svjetlo riječi
Ramski kraj, kao i cijelo područje Bosne, vrlo je bremenito poviješću. To se bogatstvo ne bi moglo sažeti ni u nekoliko knjiga. Različite vladavine ostavile su duboka traga. To su prije svega velike životne tragedije poput odlaska franjevaca i katoličkoga puka iz ovoga kraja u 17. stoljeću. U vrijeme Bečkoga rata, na nagovor Mlečana, napustili su svoju rodnu grudu i sa sobom ponijeli najvrjednije što su imali – čudotvornu i čudom očuvanu sliku Majke Božje te je ostavili u Sinju gdje su našli sklonište. Jedna druga velika tragedija dogodila se tijekom Drugoga svjetskog rata kad je u ratnom vihoru ubijeno više od tisuću Ramljaka, većinom od četničke ruke između 8. i 10. listopada 1942. godine. Danas se, pak, još uvijek mnogi sjećaju Domovinskoga rata, posljednje tragedije 20. stoljeća. Između ratnih strahota ljudi su redovito svjedočili prisilnomu egzodusu, uglavnom uzrokovanomu nezaposlenošću. Najveći egzodus ipak se dogodio 1968. kad je izgrađena brana na rijeci Rami, a cijelo područje potopljeno.
Stopama svetog Franje
Život vjerničke zajednice na Šćitu bitno je određen suživotom njezinih članova sa sinovima svetoga Franje. Oni su kroz cijeli srednji vijek uvijek iznova pokazivali želju da se vrate na svoju grudu, ali im je to omogućeno tek u 19. stoljeću. Nakon što su 1856. obnovili samostan, ramski su fratri prionuli uz gradnju crkve koja je dovršena 1881. godine. U to vrijeme Šćit je bio brijeg na koji su vjernici dolazili tražeći utjehu. Danas je to poluotok koji vjernicima služi kao luka smiraja. Izdaleka izbočine poluotoka izgledaju kao ruke koje dozivaju u zagrljaj. Jesen je u začetku, lišće mijenja boje. Voda je zbog sušnoga razdoblja već otekla iz akumulacije, a trava pod zrakama jesenjega sunca ispunja polja. Dok prilazimo ovoj oazi, dočekuje nas njezin čuvar, gvardijan fra Andrija Jozić, rođeni Ramljak. S njim je i nekolicina njegovih župljana. Osim njih i nas, na ovom poluotoku mira – nema nikoga. I već osjetimo mir. Kratka šetnja dvorištem samostana i župne crkve dovoljna je da ostanemo očarani ambijentom. Sva umjetnička djela koja ga krase izrađena su u bronci i u najljepšem su skladu s prirodom. I nemoguće je da čovjek ostane ravnodušan stojeći pred njima – gordi Ramski križ i kip Ramske majke, djela Mile Blaževića te kip Dive Grabovčeve, prikaz Posljednje večere i Gospina vrata te Križni put kroz obližnji gaj kipara Kuzme Kovačića.
Svetište na Šćitu privlači i brojne posjetitelje iz inozemstva. Na tisuće ih godišnje dođe posjetiti jedinstveni ambijent. Atraktivan je i muzej postavljen u zgradi staroga samostana, koji je svečano otvoren 2007., uz 150. obljetnicu povratka franjevaca u Ramu. Samostan ima i velik broj soba, pa u Svetište dolaze skupine ljudi na različite konferencije, duhovne vježbe i seminare. „Naša kuća mira popunjena je onoliko koliko priželjkujemo. Fratri ne žele da to bude hotel, pa su zadovoljni mirnom smjenom gostiju”, objašnjava nam Luca Babić, koja, zaposlena pri samostanu, ima uvid u statistike. Gvardijan fra Andrija nastavlja: „Mogu biti ponosan na ovo što imamo. Zahvaljujući mojim prethodnicima i svim našim dobročiniteljima ovaj je plato uređen vrlo uspješno. Zamislite samo, neka svaki naš posjetitelj sa sobom ponese priču o Ramskom križu, Divi Grabovčevoj, o Ramskoj majci – zar to nije uspjeh?”
No, kako to obično biva, nikomu nije važan broj, nego kvaliteta ponuđenoga, pa fra Andrija nastavlja: „Nedavno su ovdje organizirane duhovne vježbe za osobe s invaliditetom. Vidi se da ljudi ovamo dolaze s pitanjima, oni traže Boga. Koliko ljudi sretnem dok šetam dvorištem, dvoje – troje, nekad pojedinci – meditiraju pred nekim od kipova ili pred postajom Križnog puta. Takvi trenuci nama daju snagu!”
Brdo, a poluotok
U trenutku kad smo posjetili Šćit, razina vode u akumulaciji bila je vrlo niska. Stoga nismo mogli, a da ne upitamo svoje domaćine nešto o tomu. Fra Andrija nam je objasnio razlog za to: „Nije bilo kiše, kao ni proljetos snijega. Mi domaći znamo, ako na Kalandoru nema metar snijega na Prodojnici, teško nama između Gospojina!” S njim se slaže Ante Sičaja, član župnoga ekonomskog vijeća iz obližnjeg naselja Sopot. „Svatko zna da je za proizvodnju električne energije u hidroelektrani potrebno Božje davanje padalina, osobito mi koji radimo na brani”, veli Ante, koji je djelatan kao referent voznoga parka HE Rama.
O dobrobitima i nedostacima koje je brana na rijeci Rami donijela moglo bi se pričati nadugo i naširoko. Mnogi se sjećaju vremena dok nije bilo jezera. „Da je razina vode ostala samo nekoliko metara niže, koliko bi samo zemlje ostalo za obrađivanje”, prisjeća se fra Andrija i otkriva nam nevjerojatan podatak: „A da je prepust na brani bio samo malo viši, i samostan bi danas bio potopljen.” Koliko je ramski kraj sa svojim stanovnicima bio pogođen, fra Andrija zna iz prve ruke. „Mojoj obitelji potopljeno je 60 duluma zemlje. Za odštetu koju im je platila država, moj stric Miško u Slavoniji mogao je kupiti jedva pet jutara zemlje i jednu trošnu kuću. A ljudi su otjerani. Raseljeno je oko 3500 ljudi, potopljeno 30-ak grobalja”, sa sjetom će fra Andrija.
Naziremo da je u to vrijeme politika bila vrlo komplicirana. A danas s politika naše zemlje, čini se, doživljava vrhunac zamršenosti i često se svodi na interese male skupine ljudi. To potvrđuju i naši sugovornici. Oni znaju da od obećanja koja se daju, makar i ne bila predizborna, nema ništa. „Studentima još uvijek nisu isplaćene obećane stipendije za prošlu akademsku godinu, a evo počinje nova. A da ne govorim o poticajima. Mnogi posiju neku poljoprivrednu kulturu o svom trošku i onda mjesecima čekaju, a na kraju ne vide ni marke. Sredstva se troše nenamjenski i mali čovjek od svega ne vidi ništa”, ističe Branko Jelić-Balta, također član ekonomskoga vijeća župe.
Duboki korijeni naroda
Župi Šćit pripada ukupno 2232 vjernika u približno 600 obitelji. Većina ih živi u Polju, odnosno u području oko poluotoka Šćita. Postoje i dvije filijalne crkve, na Orašcu i Podboru. Kao budan pastir njemu povjerenih vjernika, fra Andrija zna svu statistiku i priznaje da stopa rodnosti u ovom kraju nije baš visoka: „Za prvih devet mjeseci ove kalendarske godine kršteno je samo 9 djece. Natalitet je slab, mladi odlaze u inozemstvo. Brojke nam sve govore. U područnoj osnovnoj školi ove je godine upisano tek pet prvašića.” No fra Andrija ne bi bio to što jest da u tami ne vidi svjetlo i da prikrije vlastiti životni optimizam: „Kad je Eugen Savojski odveo katolike iz Bosne, ostalo nas je samo 20 000. Vremena se mijenjaju. Ne treba gubiti nadu. Moramo u život unositi i vedrine.”
Naš sugovornik Ante sretan je što ima svoje ujake. „Cijeloga života naše su oči bile uprte u fratre. I danas se očekuje veća inicijativa od župe nego od Općine. Jednostavno smo više vezani uz crkvu”, naglašava Branko. Stoga raduju pozitivni primjeri okupljanja mladih u okvirima Franjevačke mladeži. Predsjednica mjesnoga bratstva Brankova je kći Ana Jelić-Balta. „Svima nam je ovdje lijepo, nikad ne bismo otišli odavde da imamo mogućnosti. Ovdje sam se rodila, navikla sam ovdje. Ja sad ne znam ni kako ću uopće gdje drugo ići na fakultet. Lijepo je otići negdje na dan ili na tjedan, ali nekoliko godina? Ostaviti ovu prirodu i sve? Ja prva ne bih”, uvjerava nas Ana, govoreći i u ime svojih vršnjaka.
Župna zajednica na Šćitu vrlo je aktivna. Potvrđuje to mnoštvo proslava nebeskih zaštitnika – sv. Nikole Tavelića, sv. Ane, Gospine svetkovine, naročito Velika i Mala Gospa. „Na susjednim župama vjernike se treba posebno moliti da dođu na patron, ali ne i kod nas. Spontano se okupi na tisuće vjernika, primjerice na vanjskoj proslavi Male Gospe. Stječem dojam da svijet dolazi tražeći utjehu. Hvala Bogu pa na Šćitu ponovno postoji svetište gdje čovjek može moliti Boga. Naš je fra Branko Malekinušić pritom 'precizno' ocijenio kako je na toj proslavi bilo između 15 i 15 000 vjernika”, našalio se fra Andrija i dodao kako se velik broj vjernika okupio i na dočeku kipa Gospe Fatimske u župi: „Crkva je bila dupkom puna! Ponosni smo što se ovdje može osjetiti mir. A mir daje čovjeku da osjeti Božansko.”
Posebno mjesto štovanja dakako je grob Dive Grabovčeve na Kedžari koji vjernici posjećuju u svako doba godine, osobito na prvu nedjelju u srpnju. „Hodočasnici ondje na koljenima obilaze Divin grob. Krv im šiklja iz koljena, ali oni ne sustaju. Kako se gore moli, to je za priču!”, ističe fra Andrija. U pastoralu župe sudjeluju svi franjevci ovoga samostana, njih šestorica, dok zborove i uređenje crkve vode dvije časne sestre. U povijesti je iz ove župe poteklo mnoštvo duhovnih zvanja, a ima ih i danas. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu školuje se fra Mislav Jozić, bogoslov, a jedinomu samostanu klarisa u BiH, onomu u Brestovskom, nedavno je pristupila Ramkinja Brigita Bošnjak.
Od čega živjeti?
Rama je kao geografsko područje relativno izoliran prostor. Stoga su mnoge stvari ovoga kraja posebne: običaji, narodna nošnja, a ima i osobitih jezičnih izričaja. Uz to, poznati su i po nekoliko prezimena. Kad u Slavoniji ili u Cetinskom kraju čujete prezimena Beljo, Mišura, Sičaja i Markešić, Šarčević, Čuljak, Džolanili Bulaja – možete biti sigurni odakle vuku korijene.
Dio velikoga vala iseljenika iz naših krajeva stiže iz Rame. Brojne obitelji, prvenstveno mladi, odlaze u inozemstvo tražeći svoje mjesto u užurbanim društvima Njemačke, Austrije ili Švicarske. Branko je već dvaput išao tim putem, ali se oba puta vratio u svoju Ramu. No umjesto njega, u inozemstvu su danas njegova djeca. „Od mojih petero, samo je Ana ostala ovdje. Ne bi voljeli ići, ali prisiljeni su zaposlenje tražiti vani”, objasnio je Branko. Na susrete velikih zajednica Ramljaka u inozemstvu redovito je pozvan i fra Andrija, kao gvardijan samostana na Šćitu. Nedavno je tako posjetio Sesvetsku Sopnicu u Zagrebu, Pleternicu i Salzburg, pa nam prenosi što je tamo čuo iz prve ruke. „Naši radnici od ponedjeljka do petka rade bez prestanka. A kad vikend dođe, potroše zarađeno. Jer tako je to – novac se troši po europskom standardu, nisu to više naše cijene”, ističe fra Andrija, ali čini se da postoji izlaz iz zamršenoga stanja: „Rijetki se još bave stočarstvom, ne možeš u Rami naći svinju. Isto je i s poljoprivredom. Ovi naši bogomdani predjeli vrlo su plodni. Eno, u Proslapu i danas zna biti mrkva kao moja ruka! Nažalost, ništa se sustavno ne rješava. Ovdje mogu opstati samo hrabri koji će imati viziju. Trebamo sadašnji trenutak promatrati s točke budućnosti i, kako kaže naš fra Mijo Džolan, moramo se početi baviti onim od čega znamo živjeti.” S tom misli ponovno smo se zaputili u samostansko dvorište. Ondje posebno mjesto zauzima Ramski križ, koji je u posljednje vrijeme postao simbolom Rame u iseljeništvu i kod nas. No, posjetitelju ovoga poluotoka molitve mnogo govori i kip Ramske majke, rad istoga umjetnika. „Više puta u povijesti žena je bila materetpater familiae. I danas je majka nešto sveto, plemenito, treba se voljeti. Upravo je majka sačuvala ramska ognjišta. Njezina se snaga vidi u njezinim rukama, kojima drži dijete”, objasnio je gvardijan fra Andrija i dodao kako je ramska majka doista zaslužila svoje mjesto na Šćitu.
Ova mala, ali vjerom snažna vjernička zajednica ima na što biti ponosna. Toliki su vihori u povijesti prijetili ovoj dolini skrivenoj u sjeni visokih planina. Teška vremena odjekivala su zveketom mačeva, tutnjem topova, zvukovima ispaljenih metaka. No Ramljaci ostaju nepokolebljivi. Uzdajući se u Boga, oni znaju da se uvijek mogu osloniti na svoje fratre i da ih oni neće ostaviti same. Ujaci im neće samo pokazati put do Boga nego će ih onamo i otpratiti i s njima ostati, kao i do sad. Oni će im i dalje pružati utjehu i nadu u teškoćama, a što drugo čovjeku danas treba?
