Kako visoki američki dužnosnici nigdje ne putuju slučajno, a kamoli da se negdje zadržavaju dva dana turistički, svima je više nego jasno ali posjeta prvog čovjeka CIA-e Johna O. Brennana našoj zemlji ipak je još uvijek ostala obavijena velom tajne. S obzirom kako se radi o policijsko-obavještajnim strukturama, logično je očekivati kako će u javnost iscuriti samo dozirani podaci, ali isto tako svima mora biti jasno kako su građani BiH ali i regije zabrinuti.
Ne naravno zbog posjeta Brennana, nego zbog mnogih “kockica” pogoršane sigurnosti u regiji (ali i svijetu), koje kada složite u mozaik ne dobivate sliku “svijetle budućnosti”. Permanentan “zaleđeni sukob” u BiH, “ideološki rat” u Hrvatskoj, veliko “buđenje” rigidnog radikalizma u Srbiji nakon oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, nemiri i “uzavreli politički kotao” u Makedoniji građanima na zapadnom Balkanu tjera strah u kosti. Toliko nesretne prošlosti nas uči da pušemo i na hladno, a kada tomu dodamo kako situacija u regiji, geopolitika na svjetskoj razni u ovom trenutku nudi mnogo više pitanja nego odgovora, jasno je kako smo ponovno u izuzetno nestabilnoj situaciji.
“Zemlja krvi i meda”
I dok se u normalnim zemljama zapadne demokracije o svemu tome ipak gleda na drugačiji način, na zapadnom Balkanu, gdje samo iskrica može zapaliti veliku buktinju, situacija je krajnje ozbiljna. Na kraju krajeva, pa ne nosimo baš bezveze “epitete” kao što su “bure baruta”, “zemlja krvi i meda”, isl. Kako bi nam “vrag ponovno mogao pokucati na vrata”, više u svojim izjavama i ne kriju najviši politički dužnosnici u regiji. Bez korištenja eufemizama se izražava zabrinutost trenutnim stanjem. Tako čelnik hrvatskog SDP-a i donedavni premijer te zemlje Zoran Milanović jasno kaže: “Zabrinut sam zbog stanja u BiH. BiH takvu kakva jeste treba doslovno za ruke uhvatiti i gurati u EU po nekom posebnom programu”.
Ono što nam ledi krv u žilama jeste to što je Milanović uvjeren kako će situacija u našoj zemlji biti još gora navodeći kako ravnatelj CIA-e nije slučajno u BiH.
“To što se događa, događa se pred očima ljudi u EU i svijetu koji ne žele ili nisu u stanju donijeti odluku. BiH treba spasiti tako da je se na bilo koji način priključi ili uključi u EU. Svako drugo ponašanje ili bježanje od rješenja je opasno i to se sad vidi”, kazao je. Srbijanski premijer Aleksandar Vučić u nekoliko je navrata isticao veliku zabrinutost stanjem u BiH. I uistinu, situacija u našoj zemlji iz dana u dan je sve gora, što očito vide svi osim naših političara, čija “državnička politika” počinje i završava kod uhljebljivanja rodbine, prijatelja i “partijskih podobnika” u “državne jasle”.
Od rata do danas znamo kako smo leglo potencijalnih terorista, nacionalna pitanja i uređenje države do dan danas nije riješeno, narod je bukvalno gladan, napetosti i “miris problema” osjete se u zraku. Kada svemu tomu dodamo i izjavu ravnatelja FUP-a Dragana Lukača kako strahuje za vlastiti život jer su organizirane mafijaške skupine toliko ojačale, te su u sprezi s politikom, postavlja se logično pitanje što bi onda trebali obični građani kada ravnatelj policije nije siguran?
Četnici, ustaše, partizani,…
Situacija je, nažalost, vrlo slična, ako ne i gora u Makedoniji. Politička nesuglasja, neriješeni odnosi, sve češći ulični prosjedi, neriješeni politički odnosni između Makedonaca i Albanaca tu zemlju drže taocem prošlosti. Još su nam uvijek pred očima svježe slike terorističkog napada na Kumanovo, a aktualna situacija nažalost ne obećava ništa dobro. I dok se činilo kako će Makedonija nakon “Ohridskog sporazuma” iz 2001. ipak ući u mirniju fazu konsocijacije, od toga nije bilo ništa.
Otkako je haaški sud prvostupanjskom presudom oslobodio radikala Šešelja, niti Srbija nije lišena pojačanog radikalizma. Njegove (ali ne samo njegove) izjave, ponašanja, paljenja zastava samo dolijevaju ulje na sve veći plamen u regiji. Neskriveno četništvo i ideja “Velike Srbije” kod Šešelja i sličnih nažalost sve više uzimaju maha. S obzirom kako će vrlo vjerojatno sa svojom strankom ući u Narodnu skupštinu Srbije, strah od produbljivanja radikalizma u toj zemlji svakako nije neosnovan. Pogotovo kada dodamo i nikad razriješene peripetije na relaciji Srbija-Kosovo.
U Crnoj Gori nedavno su bili organizirani veliki ulični prosvjedi zbog poziva NATO-a toj zemlji, u čemu su mnogi vidjeli kao “ruske prste”.
Niti Hrvatska nije riješila “ideološke zavrzlame”, upravo naprotiv. “Ideološki rat” se razbuktao, zemlja se polarizira, stvaraju se problemi tamo gdje ih nema. Tako su Zagrebom nedavno paradirali prosvjednici uz ustaške uzvike “Za dom spremni”, drugi pak glorificiraju komunistički totalitarizam i nikom ništa. Prepucavanja oko Jasenovca, Bleiburga, ustaša, partizana, sve više uzimaju maha, ponovno se vraćamo u prošlost.
I kao da sve ovo nije dovoljno, Europska unija muku muči sama sa sobom – tu su brexit, muke s migrantskim problemima, šahovska igra s Turskom… Situacija u Ukrajini i Siriji i dalje su daleko od rješenja. Svijet se “koprca” u velikim problemima i izazovima, koji se nažalost, što postaje sve vidljivije, prelamaju preko leđa u prošlosti zarobljenog Balkana. Povijest nas uči kako se u takvim situacijama nismo snalazili ponajbolje, a trenutno ponašanje većine političara na ovim prostorima kako iz te prošlosti nismo baš mnogo naučili.
Dragan Bradvica/DL
Ne naravno zbog posjeta Brennana, nego zbog mnogih “kockica” pogoršane sigurnosti u regiji (ali i svijetu), koje kada složite u mozaik ne dobivate sliku “svijetle budućnosti”. Permanentan “zaleđeni sukob” u BiH, “ideološki rat” u Hrvatskoj, veliko “buđenje” rigidnog radikalizma u Srbiji nakon oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, nemiri i “uzavreli politički kotao” u Makedoniji građanima na zapadnom Balkanu tjera strah u kosti. Toliko nesretne prošlosti nas uči da pušemo i na hladno, a kada tomu dodamo kako situacija u regiji, geopolitika na svjetskoj razni u ovom trenutku nudi mnogo više pitanja nego odgovora, jasno je kako smo ponovno u izuzetno nestabilnoj situaciji.
“Zemlja krvi i meda”
I dok se u normalnim zemljama zapadne demokracije o svemu tome ipak gleda na drugačiji način, na zapadnom Balkanu, gdje samo iskrica može zapaliti veliku buktinju, situacija je krajnje ozbiljna. Na kraju krajeva, pa ne nosimo baš bezveze “epitete” kao što su “bure baruta”, “zemlja krvi i meda”, isl. Kako bi nam “vrag ponovno mogao pokucati na vrata”, više u svojim izjavama i ne kriju najviši politički dužnosnici u regiji. Bez korištenja eufemizama se izražava zabrinutost trenutnim stanjem. Tako čelnik hrvatskog SDP-a i donedavni premijer te zemlje Zoran Milanović jasno kaže: “Zabrinut sam zbog stanja u BiH. BiH takvu kakva jeste treba doslovno za ruke uhvatiti i gurati u EU po nekom posebnom programu”.
Ono što nam ledi krv u žilama jeste to što je Milanović uvjeren kako će situacija u našoj zemlji biti još gora navodeći kako ravnatelj CIA-e nije slučajno u BiH.
“To što se događa, događa se pred očima ljudi u EU i svijetu koji ne žele ili nisu u stanju donijeti odluku. BiH treba spasiti tako da je se na bilo koji način priključi ili uključi u EU. Svako drugo ponašanje ili bježanje od rješenja je opasno i to se sad vidi”, kazao je. Srbijanski premijer Aleksandar Vučić u nekoliko je navrata isticao veliku zabrinutost stanjem u BiH. I uistinu, situacija u našoj zemlji iz dana u dan je sve gora, što očito vide svi osim naših političara, čija “državnička politika” počinje i završava kod uhljebljivanja rodbine, prijatelja i “partijskih podobnika” u “državne jasle”.
Od rata do danas znamo kako smo leglo potencijalnih terorista, nacionalna pitanja i uređenje države do dan danas nije riješeno, narod je bukvalno gladan, napetosti i “miris problema” osjete se u zraku. Kada svemu tomu dodamo i izjavu ravnatelja FUP-a Dragana Lukača kako strahuje za vlastiti život jer su organizirane mafijaške skupine toliko ojačale, te su u sprezi s politikom, postavlja se logično pitanje što bi onda trebali obični građani kada ravnatelj policije nije siguran?
Četnici, ustaše, partizani,…
Situacija je, nažalost, vrlo slična, ako ne i gora u Makedoniji. Politička nesuglasja, neriješeni odnosi, sve češći ulični prosjedi, neriješeni politički odnosni između Makedonaca i Albanaca tu zemlju drže taocem prošlosti. Još su nam uvijek pred očima svježe slike terorističkog napada na Kumanovo, a aktualna situacija nažalost ne obećava ništa dobro. I dok se činilo kako će Makedonija nakon “Ohridskog sporazuma” iz 2001. ipak ući u mirniju fazu konsocijacije, od toga nije bilo ništa.
Otkako je haaški sud prvostupanjskom presudom oslobodio radikala Šešelja, niti Srbija nije lišena pojačanog radikalizma. Njegove (ali ne samo njegove) izjave, ponašanja, paljenja zastava samo dolijevaju ulje na sve veći plamen u regiji. Neskriveno četništvo i ideja “Velike Srbije” kod Šešelja i sličnih nažalost sve više uzimaju maha. S obzirom kako će vrlo vjerojatno sa svojom strankom ući u Narodnu skupštinu Srbije, strah od produbljivanja radikalizma u toj zemlji svakako nije neosnovan. Pogotovo kada dodamo i nikad razriješene peripetije na relaciji Srbija-Kosovo.
U Crnoj Gori nedavno su bili organizirani veliki ulični prosvjedi zbog poziva NATO-a toj zemlji, u čemu su mnogi vidjeli kao “ruske prste”.
Niti Hrvatska nije riješila “ideološke zavrzlame”, upravo naprotiv. “Ideološki rat” se razbuktao, zemlja se polarizira, stvaraju se problemi tamo gdje ih nema. Tako su Zagrebom nedavno paradirali prosvjednici uz ustaške uzvike “Za dom spremni”, drugi pak glorificiraju komunistički totalitarizam i nikom ništa. Prepucavanja oko Jasenovca, Bleiburga, ustaša, partizana, sve više uzimaju maha, ponovno se vraćamo u prošlost.
I kao da sve ovo nije dovoljno, Europska unija muku muči sama sa sobom – tu su brexit, muke s migrantskim problemima, šahovska igra s Turskom… Situacija u Ukrajini i Siriji i dalje su daleko od rješenja. Svijet se “koprca” u velikim problemima i izazovima, koji se nažalost, što postaje sve vidljivije, prelamaju preko leđa u prošlosti zarobljenog Balkana. Povijest nas uči kako se u takvim situacijama nismo snalazili ponajbolje, a trenutno ponašanje većine političara na ovim prostorima kako iz te prošlosti nismo baš mnogo naučili.
Dragan Bradvica/DL
