Kad zamiriše studeni, i sveta Kata donese snijeg na vrata, vrijeme je za svinjokolju; sušenje mesa i kobasica. Dugo je to tradicija u Rami, do Božića se nešto mora na tavanu osušiti.
Osušenim kobasicama se raduju i stari i mladi. Najukusnije su one koje pravi naš Ivica Sičaja. Odoljeti im se ne može, stoga svi žele kod majstora od zanata pa u Ivice studeni mjesec je prava sezona rada.
Ne stiže sve sam, često mu društvo prave još dva kršna momka; Nikola Sičaja i Mile Jukić. U šali kažu: „Uslikaj i nas, neće li se javiti koja cura za nas.“ Uhodana ekipa radi zajedno preko 11 godina, a za 20-ak dana sezona ovog posla je već gotova.
Davno je to bilo kada je Ivica počeo s ovim poslom: „Priča s kobasicama počela je odmah poslije rata. Svaku večer bio bih kod nekoga. Tada se još hodalo po sijelima i selima. Pomagao bih prijateljima u klanju i pravljenju kobasica. No, zahtjevno je bilo od kuće do kuće hodati i nositi mašine. Prijatelj mi predloži da sve radim kod svoje kuće. Tako i uradih. Sad svi meni donose meso. Jednostavnije mi i lakše.“
Kao i svaki posao u Rami, i ovaj posao kaže da nas je sve manje, a zabrana mesa preko granica učinila svoje.
„Prosjek obrade mesa u kobasice ove godine je oko 3 tone. Nekad je to bilo 5 tona. Narod manje drži krmad. Mladi otišli, samo stari ostali. Nema tko jesti, a preko granice se ne može. Svi se boje spremiti mesa djeci u inozemstvo.“
Najviše se traži domaća kobasica, čajna i kulenova seka. Sam proces i nije toliko zahtijevan.
„Volimo najviše kad nam donesu meso u komadu. Narežemo ga na manje komade, sameljemo, miješamo s potrebnim začinima“ - kazao je Ivica za rama-prozor.info.
U državi u kojoj živimo mnogi su apsurdi, ljudi su primorani snalaziti se na sve načine. U Ivičinoj obitelji sedmero je djece, od kojih troje studira. U borbi za život svaki posao dobro dođe. S jednom plaćom, i to bez dječjeg dohotka, treba biti mađioničar pa sve podmiriti i namiriti. Ne žali se Ivica, nego u šali veli: „Da nam priča ne bi inspekciju dovukla?! Ovo je hobi, a ne posao.“ Svjestan je on da je ovo muški posao, ali nije izostala ni njegova pohvala za suprugu bez koje bi ovaj posao teže išao.
Sa svojim proizvodima sudjeluje na natjecanjima i osvaja nagrade. Višegodišnji trud dobio je barem neku moralnu nagradu.
Izdvaja Ivica natjecanja u Tomislavgradu na kojima već godinama osvaja medalje, njih 6 srebrenih i jednu zlatnu.
„Prošle godine je bilo oko 200 izlagača - uzoraka, a natjecanje je međunarodno. Izlagači su bili iz Slovenije, Mađarske, Hrvatske, BiH, a ja jedini iz Rame. Odem samo neka ima netko iz Rame“ - priča Ivica.
Povratne informacije o kvaliteti kobasice su dobre. „90% su ljudi zadovoljni, ali ima i onih 10% kojima sušenje kobasice ne uspije. Za taj dio nismo odgovorni. To je procedura koju treba ispoštovati, inače je sve uzalud. Na kvalitetu kobasice utječe sušenje čak 60%, a 40% posto sve ostalo.“
Preporuke za sušenje daje majstor od zanata: „Kobasica bi se trebala sušiti na jednom do tri dima. Dim ne smije biti vruć, nego hladan, potom samo na vjetar i propuh. Čak je bolje skinuti kobasice i staviti u podrum da dozrijevaju. Suše se mjesec i pol, a onda se mogu vakumirati. Dobro ih je držati i u podrumu, ili frižideru. U lipnju su najbolje.“
U ovom vremenu kada mnogi zanati i umijeća izumiru, vrijedno je imati ovakve ljude da nam očuvaju tradiciju pravljenja kobasica. S Ivičinom obitelji uvjereni smo da će tradicija prijeći na najmlađe članove obitelji.
Ako se još mislite hoćete li praviti kobasice, nadam se da smo vas uvjerili da to uradite uz pomoć našeg sugovornika.
Ivici i njegovim pomoćnicima zahvaljujemo na još jednoj pozitivnoj priči. Čestitamo na trudu i radu.
Neka njihove mesne poslastice krase i vaš obiteljski blagdanski stol.
Razgovarala: Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
Osušenim kobasicama se raduju i stari i mladi. Najukusnije su one koje pravi naš Ivica Sičaja. Odoljeti im se ne može, stoga svi žele kod majstora od zanata pa u Ivice studeni mjesec je prava sezona rada.
Ne stiže sve sam, često mu društvo prave još dva kršna momka; Nikola Sičaja i Mile Jukić. U šali kažu: „Uslikaj i nas, neće li se javiti koja cura za nas.“ Uhodana ekipa radi zajedno preko 11 godina, a za 20-ak dana sezona ovog posla je već gotova.
Davno je to bilo kada je Ivica počeo s ovim poslom: „Priča s kobasicama počela je odmah poslije rata. Svaku večer bio bih kod nekoga. Tada se još hodalo po sijelima i selima. Pomagao bih prijateljima u klanju i pravljenju kobasica. No, zahtjevno je bilo od kuće do kuće hodati i nositi mašine. Prijatelj mi predloži da sve radim kod svoje kuće. Tako i uradih. Sad svi meni donose meso. Jednostavnije mi i lakše.“
Kao i svaki posao u Rami, i ovaj posao kaže da nas je sve manje, a zabrana mesa preko granica učinila svoje.
„Prosjek obrade mesa u kobasice ove godine je oko 3 tone. Nekad je to bilo 5 tona. Narod manje drži krmad. Mladi otišli, samo stari ostali. Nema tko jesti, a preko granice se ne može. Svi se boje spremiti mesa djeci u inozemstvo.“
Najviše se traži domaća kobasica, čajna i kulenova seka. Sam proces i nije toliko zahtijevan.
„Volimo najviše kad nam donesu meso u komadu. Narežemo ga na manje komade, sameljemo, miješamo s potrebnim začinima“ - kazao je Ivica za rama-prozor.info.
U državi u kojoj živimo mnogi su apsurdi, ljudi su primorani snalaziti se na sve načine. U Ivičinoj obitelji sedmero je djece, od kojih troje studira. U borbi za život svaki posao dobro dođe. S jednom plaćom, i to bez dječjeg dohotka, treba biti mađioničar pa sve podmiriti i namiriti. Ne žali se Ivica, nego u šali veli: „Da nam priča ne bi inspekciju dovukla?! Ovo je hobi, a ne posao.“ Svjestan je on da je ovo muški posao, ali nije izostala ni njegova pohvala za suprugu bez koje bi ovaj posao teže išao.
Sa svojim proizvodima sudjeluje na natjecanjima i osvaja nagrade. Višegodišnji trud dobio je barem neku moralnu nagradu.
Izdvaja Ivica natjecanja u Tomislavgradu na kojima već godinama osvaja medalje, njih 6 srebrenih i jednu zlatnu.
„Prošle godine je bilo oko 200 izlagača - uzoraka, a natjecanje je međunarodno. Izlagači su bili iz Slovenije, Mađarske, Hrvatske, BiH, a ja jedini iz Rame. Odem samo neka ima netko iz Rame“ - priča Ivica.
Povratne informacije o kvaliteti kobasice su dobre. „90% su ljudi zadovoljni, ali ima i onih 10% kojima sušenje kobasice ne uspije. Za taj dio nismo odgovorni. To je procedura koju treba ispoštovati, inače je sve uzalud. Na kvalitetu kobasice utječe sušenje čak 60%, a 40% posto sve ostalo.“
Preporuke za sušenje daje majstor od zanata: „Kobasica bi se trebala sušiti na jednom do tri dima. Dim ne smije biti vruć, nego hladan, potom samo na vjetar i propuh. Čak je bolje skinuti kobasice i staviti u podrum da dozrijevaju. Suše se mjesec i pol, a onda se mogu vakumirati. Dobro ih je držati i u podrumu, ili frižideru. U lipnju su najbolje.“
U ovom vremenu kada mnogi zanati i umijeća izumiru, vrijedno je imati ovakve ljude da nam očuvaju tradiciju pravljenja kobasica. S Ivičinom obitelji uvjereni smo da će tradicija prijeći na najmlađe članove obitelji.
Ako se još mislite hoćete li praviti kobasice, nadam se da smo vas uvjerili da to uradite uz pomoć našeg sugovornika.
Ivici i njegovim pomoćnicima zahvaljujemo na još jednoj pozitivnoj priči. Čestitamo na trudu i radu.
Neka njihove mesne poslastice krase i vaš obiteljski blagdanski stol.
Razgovarala: Božana Nikolić / www.rama-prozor.info
