Povezani članci
Na kraju Godine posvećenog života za Katoličku tiskovnu agenciju govori predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) te provincijal franjevačke kapucinske provincije u Hrvatskoj fra Jure Šarčević.
Fra Jure Šarčević se rodio 1949. godine u Rumbocima, Rama, BiH. U kapucinski franjevački red stupio je 1966. godine i ove godine puni 50 godina redovništva. Studij teologije završio je u Milanu i Zagrebu. 2000. godine bio je izabran za generalnog definitora reda, a uz ovu dužnost, obnašao je i druge u svojoj zajednici. Bio je odgojitelj sjemeništaraca, provincijalni tajnik, učitelj bogoslova, kateheta mladih i studenata. Trenutno obnaša dužnost provincijala Hrvatske kapucinske provincije Svetog Leopolda Bogdana Mandića te predsjednika Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica ( HKVRPP).
Na Svijećnicu smo, fra Jure, došli do kraja Godine posvećenoga života. Kako ste zadovoljni s onim što se dešavalo? Kakvi su Vaši dojmovi?
Dojmovi su vrlo pozitivni. Bilo je više inicijativa, prije svega, na nacionalnoj razini, a onda i na onim nižim razinama te u okviru pojedinih redova. Na nacionalnoj razini je bilo više događanja. Najprije smo započeli s jednim susretom u Mariji Bistrici. Tamo je bio lijep broj redovnika i redovnica a onda smo tijekom godine u više gradova imali redovničke dane. Započeli smo s Dubrovnikom pa nastavili preko Splita, Rijeke, Đakova i Zagreba. Kad na kraju govorimo o rezultatima možemo biti jako zadovoljni s obzirom na odziv i sudjelovanje redovnika i redovnica. Važno je reći da ne znamo je li veliki broj njih uspio živjeti one vrjednote i iščekivanja koja je izrekao sveti Otac Franjo i to je teško reći, ali ono što se vidi izvana, možemo biti jako zadovoljni. Vjerujem da će se mnoge inicijative koje su pokrenute ove godine nastaviti i u Godini božanskog milosrđa.
Prema posljednjoj objavljenoj statistici, onoj iz 2014. godine u Hrvatskoj je bilo 4 366 redovnika i redovnica. Je li to veliki broj?
Pa, to je lijep broj u odnosu na broj stanovnika u vjernika u našoj državi posebice, zato što, ako pogledamo iz kuta krize zvanja koja se događa u drugim zemljama, posebice na Zapadu, mi možemo biti zadovoljni posebno na muško redovništvo, koje u tom razdoblju zadnjih 10-tak godina ima samo tri člana manje. Ženskih redovnica, istina je, prilično je manje, čak manje od 300. One proživljavaju krizu svog identiteta, jer poslove koje su nekad obavljale redovnice sad obavljaju drugi ljudi, laici, civilne udruge, tako da se mnoge od njih traže, a tu su i mnogi drugi razlozi zašto je danas stanje takvo, kakvo je, ali općenito govoreći mi u Hrvatskoj i u BiH možemo biti zadovoljni sa stanjem redovništva i stanjem broja novih zvanja kojih je unatoč svemu, još uvijek mnogo.
Vaša kapucinska zajednica ove godine ima sedam novih postulanata. Iako se sve više govori o krizi redovničkih zvanja, osjeća se interes mladih za posvećeni život?
Unatoč krizi, ne samo naša kapucinska provincija Sv. Leopolda Bogdana Mandića nego i druge provincije imaju lijep broj zvanja. Evo, mi ove godine zaista imamo lijep broj postulanata, na čemu smo Bogu uistinu zahvalni. To je jedna od milosti koju nam je Bog udijelio. Poznato je vjernicima u Hrvatskoj da je naša provincija dobila jednog biskupa, pa su mnogi rekli, jedan član manje, ali evo, Bog nas je nadario s druge strane. Molimo dragog Boga da naši postulanti ustraju i ja sam uvjeren, u koliko Bogu vjerni budemo, on će nas blagoslivljati obiljem zvanja i Božjeg blagoslova, baš onako kako Bog čini svakomu tko mu ostane vjeran.
Nedavno je HKVPRR organizirala nacionalni susret mladih redovnika. Tom prigodom ukazala se velika ozbiljnost i ražaren redovnički plam.
Bio je to lijep susret, kojega su poželjeli naši mladi redovnici. Htjeli smo da to bude za one koji su 10 godina od prvih redovničkih zavjeta. Bio je jako lijep broj. Bilo nas je oko 300 i po svjedočanstvu mnogih bio je to uistinu lijep susret. Anketa, koju smo proveli pokazuje da smo tijekom tog susreta pokazali entuzijazam i kreativnost mladih ljudi, a time smo na neki način i odgovorili i očekivanjima pape Franje, kad je zaželio da se tokom ove godine a ne samo ove, organiziraju susreti muških i ženskih redovničkih zajednica u Hrvatskoj.
Redovnički život je posebni izazov pogotovo kada je u pitanju međugeneracijski suživot.
Iza Drugog Vatikanskog koncila se govorilo, a tako je i bilo u nekim redovničkim zajednicama, o sukobu generacija; stariji su teško prihvaćali mlađe, koji su donosili nešto novo, a mlađi su teško prihvaćali one starije, čini se da je danas taj generacijski jaz, da tako kažem, prevladan te se osjeća veće zajedništvo u redovničkim zajednicama. To je jedan od ciljeva, ali i očekivanja koje je papa Franjo zaželio da se ostvare tijekom ove godine. To je jedno lijepo svjedočanstvo, koje smo mi kao Crkva, a na osobit način redovničke zajednice dužne pružati prema vani, prema svima onima kojima smo poslani.
Imate veliko redovničko iskustvo, ali i iskustvo osobe na visokim redovničkim dužnostima u svojoj zajednici ali i u katoličkoj Crkvi uopće. Što je to što redovnički život čini posebno privlačnim a što je to što donosi poteškoće?
To je prilično individualno, ali ima i zajedničkoga za sve redovnike. Rekao bih da je to prije svega život u zajednici. Svjedočanstvo zajedničkoga života posebice u ovom vremenu. U nekim zemljama na Zapadu gdje sve više i više prevladava individualizam, kojega neki zovi i galopirajući individualizam, koji s jedne strane traži pravo, što čovjeka zapravo ne čini sretnim tako da na jedan takav izazov iz svijeta, odgovor s naše strane, redovničke, jeste život u zajednici, kao što je evanđeosko iskustvo prve kršćanske zajednice za koju je bilo rečeno: “Gle, kako je lijepo kao braća živjeti zajedno!” Današnje redovničko zajedništvo, koje je jedna od baština Drugog Vatikanskog sabora postaje alternativa, ne samo unutar Crkve, nego i u društvu, gdje individualizam prevladava i često unesrećuje ljude.
Nije li HKVRPP odgovor zajedništva na individualizam?
Tako je. Jedan od glavnih ciljeva naše organizacije jeste: promicanje zajedništva na svim razinama radi efikasnosti svjedočanstva karizme odnosno Evanđelja, koje smo mi pozvani i dužni, prije svega, živjeti pa onda naviještati drugima. Mnogi su razlozi postojanja ove organizacije ali i drugih organizacija koje Crkva uistinu treba. Konferencije su potrebne Crkvi. Ona kroz svoje dokumente govori da treba pospješivati suradnju na svim razinama. I samo crkveno pravo propisuje da se organiziraju konferencije poglavara i poglavarica radi efikasnijeg svjedočenja vjere odnosno onog života kojega smo mi dužni davati svijetu u kojem živimo. Redovništvo nije negdje iznad oblaka nego i je sasvim konkretno utjelovljenje onoga što je sadržano u Evanđelju.
Kako danas žive i čime se bave braća kapucini u Hrvatskoj?
Naša je Provincija uglavnom usmjerena pastoralno. U odnosu na broj braće u Provinciji, najveći broj naše braće je u pastoralu župskom ili nekom drugom i bavi se ljudima, jer mi smo od samih svojih početaka pučki fratri, tj. blizu smo ljudima. Nismo poslani samo jednoj određenoj kategoriji ljudi nego svima bez obzira kakvi bili. To je jedna od naših zadaća. Imamo i drugih djelatnosti, ali najveći broj naše braće je po župama, bolnicama, zatvorima… Ima nas i na fakultetima, medijima, itd… Evo, sam papa je htio da u ovoj Godini božanskog milosrđa postavi dvojicu kapucina kao suzaštitnike Jubilarne godine – Sv. Pia i Sv. Bogdana Mandića. Oni su pravi uzori postupanja prema ljudima pogotovo kada je riječ o ispovijedanju i dijeljenju božanskog milosrđa. Papa želi da mi budemo onakvi kakvi su oni bili. Riječ milosrđe je ključna riječ pontifikata sadašnjeg Pape. I mi kapucini, kao katolički red, u tome vidimo i svoju karizmu. Mi smo pozvani biti milosrdni kako bismo i sami mogli, kako kaže Isus, zadobiti milosrđe.
Vjernici u Zagrebu imat će prigodu u travnju ove godine i konkretnije se upoznati s fra Leopoldom Bogdanom Mandićem, franjevcem kapucinom?
Kako je već našoj javnosti poznato mi ćemo posmrtne ostatke tijela svetog Leopolda dovesti u travnju nakon što ono bude izloženo u bazilici sv. Petra i još nekim drugim crkvama. Cijela će se naša crkvena, pa i ona druga, javnost tom prigodom moći pobliže upoznati s njegovom porukom i baštinom, a na osobit način imat će priliku dotaknuti njegovo sveto tijelo. Dakle, imat će prigodu „u živo“ kontaktirat sa svetim Leopoldom preko njegovih zemnih ostataka.
Mi vjerujemo da je sveti Leopold putokaz svima nama, kako je to godine 1946. rekao blaženi Alojzije Stepinac, kada je napisao predgovor prvom izdanju životopisa Svetog Leopolda. Tom je zgodom Alojzije Stepinac Leopolda Bogdana Mandića nazvao orijašem duhom, kojim se Bog poslužio da u našem hrvatskom narodu, preko njega, učini mnogo dobra vjernicima i nevjernicima.
Razgovarao: Anto Pranjkić / ktabkbih.ba
Fra Jure Šarčević se rodio 1949. godine u Rumbocima, Rama, BiH. U kapucinski franjevački red stupio je 1966. godine i ove godine puni 50 godina redovništva. Studij teologije završio je u Milanu i Zagrebu. 2000. godine bio je izabran za generalnog definitora reda, a uz ovu dužnost, obnašao je i druge u svojoj zajednici. Bio je odgojitelj sjemeništaraca, provincijalni tajnik, učitelj bogoslova, kateheta mladih i studenata. Trenutno obnaša dužnost provincijala Hrvatske kapucinske provincije Svetog Leopolda Bogdana Mandića te predsjednika Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica ( HKVRPP).
Na Svijećnicu smo, fra Jure, došli do kraja Godine posvećenoga života. Kako ste zadovoljni s onim što se dešavalo? Kakvi su Vaši dojmovi?
Dojmovi su vrlo pozitivni. Bilo je više inicijativa, prije svega, na nacionalnoj razini, a onda i na onim nižim razinama te u okviru pojedinih redova. Na nacionalnoj razini je bilo više događanja. Najprije smo započeli s jednim susretom u Mariji Bistrici. Tamo je bio lijep broj redovnika i redovnica a onda smo tijekom godine u više gradova imali redovničke dane. Započeli smo s Dubrovnikom pa nastavili preko Splita, Rijeke, Đakova i Zagreba. Kad na kraju govorimo o rezultatima možemo biti jako zadovoljni s obzirom na odziv i sudjelovanje redovnika i redovnica. Važno je reći da ne znamo je li veliki broj njih uspio živjeti one vrjednote i iščekivanja koja je izrekao sveti Otac Franjo i to je teško reći, ali ono što se vidi izvana, možemo biti jako zadovoljni. Vjerujem da će se mnoge inicijative koje su pokrenute ove godine nastaviti i u Godini božanskog milosrđa.
Prema posljednjoj objavljenoj statistici, onoj iz 2014. godine u Hrvatskoj je bilo 4 366 redovnika i redovnica. Je li to veliki broj?
Pa, to je lijep broj u odnosu na broj stanovnika u vjernika u našoj državi posebice, zato što, ako pogledamo iz kuta krize zvanja koja se događa u drugim zemljama, posebice na Zapadu, mi možemo biti zadovoljni posebno na muško redovništvo, koje u tom razdoblju zadnjih 10-tak godina ima samo tri člana manje. Ženskih redovnica, istina je, prilično je manje, čak manje od 300. One proživljavaju krizu svog identiteta, jer poslove koje su nekad obavljale redovnice sad obavljaju drugi ljudi, laici, civilne udruge, tako da se mnoge od njih traže, a tu su i mnogi drugi razlozi zašto je danas stanje takvo, kakvo je, ali općenito govoreći mi u Hrvatskoj i u BiH možemo biti zadovoljni sa stanjem redovništva i stanjem broja novih zvanja kojih je unatoč svemu, još uvijek mnogo.
Vaša kapucinska zajednica ove godine ima sedam novih postulanata. Iako se sve više govori o krizi redovničkih zvanja, osjeća se interes mladih za posvećeni život?
Unatoč krizi, ne samo naša kapucinska provincija Sv. Leopolda Bogdana Mandića nego i druge provincije imaju lijep broj zvanja. Evo, mi ove godine zaista imamo lijep broj postulanata, na čemu smo Bogu uistinu zahvalni. To je jedna od milosti koju nam je Bog udijelio. Poznato je vjernicima u Hrvatskoj da je naša provincija dobila jednog biskupa, pa su mnogi rekli, jedan član manje, ali evo, Bog nas je nadario s druge strane. Molimo dragog Boga da naši postulanti ustraju i ja sam uvjeren, u koliko Bogu vjerni budemo, on će nas blagoslivljati obiljem zvanja i Božjeg blagoslova, baš onako kako Bog čini svakomu tko mu ostane vjeran.
Nedavno je HKVPRR organizirala nacionalni susret mladih redovnika. Tom prigodom ukazala se velika ozbiljnost i ražaren redovnički plam.
Bio je to lijep susret, kojega su poželjeli naši mladi redovnici. Htjeli smo da to bude za one koji su 10 godina od prvih redovničkih zavjeta. Bio je jako lijep broj. Bilo nas je oko 300 i po svjedočanstvu mnogih bio je to uistinu lijep susret. Anketa, koju smo proveli pokazuje da smo tijekom tog susreta pokazali entuzijazam i kreativnost mladih ljudi, a time smo na neki način i odgovorili i očekivanjima pape Franje, kad je zaželio da se tokom ove godine a ne samo ove, organiziraju susreti muških i ženskih redovničkih zajednica u Hrvatskoj.
Redovnički život je posebni izazov pogotovo kada je u pitanju međugeneracijski suživot.
Iza Drugog Vatikanskog koncila se govorilo, a tako je i bilo u nekim redovničkim zajednicama, o sukobu generacija; stariji su teško prihvaćali mlađe, koji su donosili nešto novo, a mlađi su teško prihvaćali one starije, čini se da je danas taj generacijski jaz, da tako kažem, prevladan te se osjeća veće zajedništvo u redovničkim zajednicama. To je jedan od ciljeva, ali i očekivanja koje je papa Franjo zaželio da se ostvare tijekom ove godine. To je jedno lijepo svjedočanstvo, koje smo mi kao Crkva, a na osobit način redovničke zajednice dužne pružati prema vani, prema svima onima kojima smo poslani.
Imate veliko redovničko iskustvo, ali i iskustvo osobe na visokim redovničkim dužnostima u svojoj zajednici ali i u katoličkoj Crkvi uopće. Što je to što redovnički život čini posebno privlačnim a što je to što donosi poteškoće?
To je prilično individualno, ali ima i zajedničkoga za sve redovnike. Rekao bih da je to prije svega život u zajednici. Svjedočanstvo zajedničkoga života posebice u ovom vremenu. U nekim zemljama na Zapadu gdje sve više i više prevladava individualizam, kojega neki zovi i galopirajući individualizam, koji s jedne strane traži pravo, što čovjeka zapravo ne čini sretnim tako da na jedan takav izazov iz svijeta, odgovor s naše strane, redovničke, jeste život u zajednici, kao što je evanđeosko iskustvo prve kršćanske zajednice za koju je bilo rečeno: “Gle, kako je lijepo kao braća živjeti zajedno!” Današnje redovničko zajedništvo, koje je jedna od baština Drugog Vatikanskog sabora postaje alternativa, ne samo unutar Crkve, nego i u društvu, gdje individualizam prevladava i često unesrećuje ljude.
Nije li HKVRPP odgovor zajedništva na individualizam?
Tako je. Jedan od glavnih ciljeva naše organizacije jeste: promicanje zajedništva na svim razinama radi efikasnosti svjedočanstva karizme odnosno Evanđelja, koje smo mi pozvani i dužni, prije svega, živjeti pa onda naviještati drugima. Mnogi su razlozi postojanja ove organizacije ali i drugih organizacija koje Crkva uistinu treba. Konferencije su potrebne Crkvi. Ona kroz svoje dokumente govori da treba pospješivati suradnju na svim razinama. I samo crkveno pravo propisuje da se organiziraju konferencije poglavara i poglavarica radi efikasnijeg svjedočenja vjere odnosno onog života kojega smo mi dužni davati svijetu u kojem živimo. Redovništvo nije negdje iznad oblaka nego i je sasvim konkretno utjelovljenje onoga što je sadržano u Evanđelju.
Kako danas žive i čime se bave braća kapucini u Hrvatskoj?
Naša je Provincija uglavnom usmjerena pastoralno. U odnosu na broj braće u Provinciji, najveći broj naše braće je u pastoralu župskom ili nekom drugom i bavi se ljudima, jer mi smo od samih svojih početaka pučki fratri, tj. blizu smo ljudima. Nismo poslani samo jednoj određenoj kategoriji ljudi nego svima bez obzira kakvi bili. To je jedna od naših zadaća. Imamo i drugih djelatnosti, ali najveći broj naše braće je po župama, bolnicama, zatvorima… Ima nas i na fakultetima, medijima, itd… Evo, sam papa je htio da u ovoj Godini božanskog milosrđa postavi dvojicu kapucina kao suzaštitnike Jubilarne godine – Sv. Pia i Sv. Bogdana Mandića. Oni su pravi uzori postupanja prema ljudima pogotovo kada je riječ o ispovijedanju i dijeljenju božanskog milosrđa. Papa želi da mi budemo onakvi kakvi su oni bili. Riječ milosrđe je ključna riječ pontifikata sadašnjeg Pape. I mi kapucini, kao katolički red, u tome vidimo i svoju karizmu. Mi smo pozvani biti milosrdni kako bismo i sami mogli, kako kaže Isus, zadobiti milosrđe.
Vjernici u Zagrebu imat će prigodu u travnju ove godine i konkretnije se upoznati s fra Leopoldom Bogdanom Mandićem, franjevcem kapucinom?
Kako je već našoj javnosti poznato mi ćemo posmrtne ostatke tijela svetog Leopolda dovesti u travnju nakon što ono bude izloženo u bazilici sv. Petra i još nekim drugim crkvama. Cijela će se naša crkvena, pa i ona druga, javnost tom prigodom moći pobliže upoznati s njegovom porukom i baštinom, a na osobit način imat će priliku dotaknuti njegovo sveto tijelo. Dakle, imat će prigodu „u živo“ kontaktirat sa svetim Leopoldom preko njegovih zemnih ostataka.
Mi vjerujemo da je sveti Leopold putokaz svima nama, kako je to godine 1946. rekao blaženi Alojzije Stepinac, kada je napisao predgovor prvom izdanju životopisa Svetog Leopolda. Tom je zgodom Alojzije Stepinac Leopolda Bogdana Mandića nazvao orijašem duhom, kojim se Bog poslužio da u našem hrvatskom narodu, preko njega, učini mnogo dobra vjernicima i nevjernicima.
Razgovarao: Anto Pranjkić / ktabkbih.ba
