Lutajući ovih dana po internetskim bespućima naletjeh na film Jakova Sedlara snimljen po romanu Ivana Aralice. Roman sam pročitao odmah nekako po izlasku i ostao bez riječi.
Gledajući film sve mi je bilo nekako uvjerljivije, nekako stvarnije, nekako mi je slika bila stvarnija od riječi. Što je film više odmicao sve sam više sličnosti vidio između onih i ovih vremena. Zapravo slično je sve, razlika je tek što je ono stradanje bilo organizirano u četverored, a ovo danas se provodi slobodnim stilom.
I još je razlika ta što je u vrijeme četveroreda hrvatska vojska izgubila rat ili bolje rečeno bila na gubitničkoj strani, a u ovo vrijeme, vrijeme progona Hrvata slobodnim stilom, hrvatska vojska je dobila rat, stvorila čak i svoju državu, ali opet joj se događaju progoni i stradanja!?
Četverored su osmislile i provodile one snage koje ni jednu bitku protiv hrvatskih snaga nisu dobile, ali su spletom raznih okolnosti dospjeli među pobjednike i radile osvetu za sve ono što nisu mogli dok su hrvatske snage imale oružje.
Nemam se namjeru baviti niti romanom niti filmom, mogu tek reći da vrijedi pročitati i pogledati, a zapravo bi svaki Hrvat to trebao uraditi zbog prošlosti, sadašnjosti, a poglavito budućnosti koja se ničemu dobrom i lijepom ne može nadati uz ovakvu sadašnjost!
No, uz svu patnju i stradanja hrvatskoga naroda opisanu u četveroredu i ne opisanu u drugim rutama križnoga puta moja pozornost je kliznula ka nečemu drugom.
Naime, ja se unatoč svim tim tužnim i nemilim scenama nikako oteti dojmu ŠUTNJE, HRVATSKE ŠUTNJE koju je po romanu potpisao Ivan Telebar!!!
Ivan čak nije ni bio vojnik, bio je glumac ili neki drugi član kazališta, ali to mučiteljima nije bilo ni važno, njima je bilo važno da je bio u tom zbjegu, u koloni, a posebno im je bilo važno da je Hrvat, i to je bilo dovoljno da bude dio četveroreda!
Dakle, Ivan je potpisao šutnju u zamjenu za slobodu, a je li doživio i osjetio slobodu to samo on zna!?
Ja zapravo mislim, uvjeren sam da nije, jer da je on ne bi ni prekršio potpisanu šutnju.
I onda su došle devedesete, vrijeme kad je Ivan i mnogi slični njemu progovorili, što svjedoče mnogi pisani i snimljeni tragovi koje su ostavili sudionici četveroreda i drugih ruta križnoga puta! Ali i vrijeme ponosa i slave, vrijeme kada se, napokon, ostvario tisućljetni san Hrvata o vlastitoj Domovini.
Ovaj put su Hrvati pobijedili u ratu, ostvarili i Slobodu i Domovinu, i onda ju predali u ruke onima koji ju nisu htjeli i onima koji su ju rušili!?
I poslije 1995. je slično kao i poslije 1945.
I 1945. su nas Englezi i "saveznici" razoružali i predali u ruke onih protiv kojih smo se borili i onih koji nisu htjeli Hrvatsku!
"Saveznici" predvođeni Englezima su nam čudnim i sumnjivim metodama doveli na vlast sve one koji su ili bili protiv Hrvatske ili se borili protiv nje.
Istina, komunisti iz 1995. nisu radili kao oni iz 1945., nisu pravili četverored ni ostale rute križnoga puta, već su to radili slobodnim stilom!
Ta patnja i stradanja Hrvata slobodnim stilom u Hrvatskoj, a napose u BiH traju do dana današnjeg.
Unatoč činjenici da imamo Hrvatsku, državu sa granicama, vojskom, policijom, Saborom, Vladom, predsjednikom i ostalim institucijama, svo ovo vrijeme od rata Hrvati su najugroženiji od svih koji žive u Hrvatskoj!
O BiH da ne pričamo, ovdje smo od naroda svedeni na manjinu po kojoj svatko gazi i koju svatko ponižava kako mu padne na pamet.
Rama je 1942. doživjela tešku tragediju, možda najtežu u BiH, kada je u svega nekoliko dana ubijeno preko tisuću Ramljaka i zapaljeno skoro sve što je moglo gorjeti. Četnici su u Rami napravili zlo koje je zdra ljudski um ne može ni zamisliti!
Skoro pola stoljeća je trajala ramska šutnja koja nije uzrokovana ničijim potpisom nego činjenicom da su mnogi zločinci koji su klali i palili po Rami, poslije 1945. činili tu opjevanu "narodnu vlast"!!!
Hrvatska šutnja, iz romana četverored, je trajala skoro pola stoljeća, nju je, po romanu, potpisao Ivan Telebar.
Ramska šutnja trajala je isto toliko.
Onda se devedesetih progovorilo, i opet zašutilo!??
Ako je Ivan Telebar potpisao za hrvatsku šutnju, ja Ivan Filipović potpisujem da nikada, ali baš nikada, neću šutjeti o stradanju i nepravdi svoga naroda!!!
Gledajući film sve mi je bilo nekako uvjerljivije, nekako stvarnije, nekako mi je slika bila stvarnija od riječi. Što je film više odmicao sve sam više sličnosti vidio između onih i ovih vremena. Zapravo slično je sve, razlika je tek što je ono stradanje bilo organizirano u četverored, a ovo danas se provodi slobodnim stilom.
I još je razlika ta što je u vrijeme četveroreda hrvatska vojska izgubila rat ili bolje rečeno bila na gubitničkoj strani, a u ovo vrijeme, vrijeme progona Hrvata slobodnim stilom, hrvatska vojska je dobila rat, stvorila čak i svoju državu, ali opet joj se događaju progoni i stradanja!?
Četverored su osmislile i provodile one snage koje ni jednu bitku protiv hrvatskih snaga nisu dobile, ali su spletom raznih okolnosti dospjeli među pobjednike i radile osvetu za sve ono što nisu mogli dok su hrvatske snage imale oružje.
Nemam se namjeru baviti niti romanom niti filmom, mogu tek reći da vrijedi pročitati i pogledati, a zapravo bi svaki Hrvat to trebao uraditi zbog prošlosti, sadašnjosti, a poglavito budućnosti koja se ničemu dobrom i lijepom ne može nadati uz ovakvu sadašnjost!
No, uz svu patnju i stradanja hrvatskoga naroda opisanu u četveroredu i ne opisanu u drugim rutama križnoga puta moja pozornost je kliznula ka nečemu drugom.
Naime, ja se unatoč svim tim tužnim i nemilim scenama nikako oteti dojmu ŠUTNJE, HRVATSKE ŠUTNJE koju je po romanu potpisao Ivan Telebar!!!
Ivan čak nije ni bio vojnik, bio je glumac ili neki drugi član kazališta, ali to mučiteljima nije bilo ni važno, njima je bilo važno da je bio u tom zbjegu, u koloni, a posebno im je bilo važno da je Hrvat, i to je bilo dovoljno da bude dio četveroreda!
Dakle, Ivan je potpisao šutnju u zamjenu za slobodu, a je li doživio i osjetio slobodu to samo on zna!?
Ja zapravo mislim, uvjeren sam da nije, jer da je on ne bi ni prekršio potpisanu šutnju.
I onda su došle devedesete, vrijeme kad je Ivan i mnogi slični njemu progovorili, što svjedoče mnogi pisani i snimljeni tragovi koje su ostavili sudionici četveroreda i drugih ruta križnoga puta! Ali i vrijeme ponosa i slave, vrijeme kada se, napokon, ostvario tisućljetni san Hrvata o vlastitoj Domovini.
Ovaj put su Hrvati pobijedili u ratu, ostvarili i Slobodu i Domovinu, i onda ju predali u ruke onima koji ju nisu htjeli i onima koji su ju rušili!?
I poslije 1995. je slično kao i poslije 1945.
I 1945. su nas Englezi i "saveznici" razoružali i predali u ruke onih protiv kojih smo se borili i onih koji nisu htjeli Hrvatsku!
"Saveznici" predvođeni Englezima su nam čudnim i sumnjivim metodama doveli na vlast sve one koji su ili bili protiv Hrvatske ili se borili protiv nje.
Istina, komunisti iz 1995. nisu radili kao oni iz 1945., nisu pravili četverored ni ostale rute križnoga puta, već su to radili slobodnim stilom!
Ta patnja i stradanja Hrvata slobodnim stilom u Hrvatskoj, a napose u BiH traju do dana današnjeg.
Unatoč činjenici da imamo Hrvatsku, državu sa granicama, vojskom, policijom, Saborom, Vladom, predsjednikom i ostalim institucijama, svo ovo vrijeme od rata Hrvati su najugroženiji od svih koji žive u Hrvatskoj!
O BiH da ne pričamo, ovdje smo od naroda svedeni na manjinu po kojoj svatko gazi i koju svatko ponižava kako mu padne na pamet.
Rama je 1942. doživjela tešku tragediju, možda najtežu u BiH, kada je u svega nekoliko dana ubijeno preko tisuću Ramljaka i zapaljeno skoro sve što je moglo gorjeti. Četnici su u Rami napravili zlo koje je zdra ljudski um ne može ni zamisliti!
Skoro pola stoljeća je trajala ramska šutnja koja nije uzrokovana ničijim potpisom nego činjenicom da su mnogi zločinci koji su klali i palili po Rami, poslije 1945. činili tu opjevanu "narodnu vlast"!!!
Hrvatska šutnja, iz romana četverored, je trajala skoro pola stoljeća, nju je, po romanu, potpisao Ivan Telebar.
Ramska šutnja trajala je isto toliko.
Onda se devedesetih progovorilo, i opet zašutilo!??
Ako je Ivan Telebar potpisao za hrvatsku šutnju, ja Ivan Filipović potpisujem da nikada, ali baš nikada, neću šutjeti o stradanju i nepravdi svoga naroda!!!
Ivan Filipović
