Hercegovačka priča o smokvi najbolje bi se mogla izraziti kroz sintagmu nogometnih “luzera” – kako je igra njihovih ljubimaca bila u znaku “neiskorištenih šansi i propuštenih prilika”. Nekadašnja hraniteljica juga Hercegovine zaista je skromno zastupljena, piše Večernji list BiH.
Oko 12.000 stabala, odnosno samo 27 hektara intenzivnih nasada pod smokvom ima Hercegovina?! Istina, na okućnicama se smokva može naći tu i tamo, ali nije to ni izbliza kao nekada, kada, istina, nije bilo intenzivnih nasada, međutim, praktično nije bilo ni jednog, ne vinograda, nego vinogradića, pa ni pristavice s lozom, a da na njoj nije rasla i smokva. O vrtovima, okućnicama, pa i njivama s duhanom da se i ne govori. Smokva nikada nije u Hercegovini imala povlašteni tretman, bila je uvijek u drugom planu, što se mjesta sadnje i podloge tiče, njezino carstvo bili su okrajci.
Slastica iz okrajaka
U tradicionalnoj Hercegovini bila je u drugom planu što se tiče uzgoja, ali što se korištenja tiče, pozicija joj je bila puno bolja nego danas, kada se ni u jednoj trgovini ne može naći domaća suha smokva, a da se o pekmezu, džemu, slatkom i sličnim proizvodima od smokve i ne govori. Smokve su se pažljivo brale, zelene i “ukukuvijale”, sušile u improviziranim sušionicama, a onda s ljubavlju spremale, ostavljale za zimnicu. Ljepše, blijedo smeđe bolje odmah su se odlagale i spremale za najsvečanije prilike, a slabije – tamniji i oštećeni plodovi su se prokuhavali u vreloj vodi, nerijetko posipali brašnom, što je, uz kamuflažu nedostataka, jamčilo privlačnost i mogućnost duljeg čuvanja.
“Mogućnosti smokvarstva, ne znam koliko bih u postotku rekao da smo iskoristili, rekao bih vrlo, vrlo malo, jednoznamenkast broj, dvoznamenkast nikako. Željeli bismo smokvu, a tako možemo jedino povećati površine, odnosno broj stabala, konzumirati više od mjesec, odnosno dva, da to bude proizvod koji možemo imati cijelu godinu” kazao je dr. Marko Ivanković, ravnatelj Federalnog agromediteranskoga zavoda iz Mostara.
Zavod je sedmi put organizirao promotivno-ocjenjivačku izložbu i znanstveno-stručnu radionicu te se već sedmi put čulo isto: “Površina 27 hektara intenzivnih nasada, nepunih 12.000 stabala”. Broj bi sigurno bio veći da na početku mandata prošle federalne Vlade nisu ukinuti poticaji za kapitalna ulaganja, koji su u razdoblju od 2006. do 2010. dosegnuli 10.000 KM po hektaru. Poticaj je pomogao da se povećaju površine zasađene smokvom, ali se početak promoviranja te kulture od Federalnog agromediteranskoga zavoda – FAZ-a podudario s njegovim ukidanjem, pa se tako brojke iz godine u godinu ponavljaju. Ravnatelj Ivanković je u kraćem izlaganju upozorio kako, zbog zimske golomrazice i kasnog mraza, u ukupnom zbroju sigurno nedostaje nešto stabala. Šteta, velika šteta. Razvoj smokvarstva mogao je kroz veća ulaganja osigurati jedan broj u Hercegovini tako potrebnih produktivnih radnih mjesta.
Tržište “guta” smokvu
Izlaganja stručnjaka FAZ-a – dr. Adrijane Filipović, mr. Andrijane Vučić, mr. Nine Rotima i ing. Milene Bilić u znanstveno-stručnom dijelu radionice o temi “Smokva 2017.” okupljene proizvođače i stručnjake posredno ili neposredno vezane uz tu oblast samo su dodatno učvrstila u uvjerenju kako smokva može puno više dati jugu Hercegovine od sadašnjeg stanja.
Dakle, nekada je smokva u Hercegovini bila ne samo jedna od glavnih slastica nego se i “smočila” s kruhom i jela, odnosno služila je i za prehranu. Na sreću, u takvom prehrambenom smislu, danas za njom nema potrebe, ali bi zato prerađevine od smokve mogle dobiti tu ulogu. Međutim, nemamo ni prerađevina. Ono što se spremi – pekmez, džem, slatko, smokvenjaci…, naravno i rakija, uglavnom je za kućnu upotrebu, rijetko toga ima i za prodaju na improviziranim tezgama.
Zašto je tako, slikovito objašnjava Hivzija Šator iz Lokava pokraj Čapljine, najveći proizvođač smokava u BiH: – Ako se smokva može prodati u svježem stanju po dvije marke i više, ne isplati se sušiti je. Ne isplati se čak ako je cijena po kilogramu veća od 1,50 KM! Dakle, najveći proizvođač smokava s nasadom od četiri hektara otkriva zašto se gotovo sve bosanskohercegovačke smokve, oko 85 posto proizvodnje, potroše u svježem stanju, odnosno traju dok i dozrijevaju, odnosno mjesec do dva. U zemljama u kojima je uzgoj smokava važna grana voćarstva, smokva kroz prerađevine traje kroz cijelu godinu, pa i dulje.
Očito je, dakle, kako bi za sličan tretman kod nas, prije svega, bar za dva-tri puta, trebalo povećati površine, a onda stimulativnim kreditima potencirati preradu smokava. Inače, kada je o smokvi riječ, vrijedi napomenuti kako je ona jedna od najstarijih kultiviranih voćaka na svijetu. Prema fosilnim ostacima, zaključeno je kako se smokva uzgajala mnogo prije pšenice i ječma, pa je time predstavljala i prvi primjer organizirane poljoprivredne proizvodnje. Potječe iz Male Azije, prostora između istočne Turske i sjeverne Indije. Upravo je Turska s godišnjom proizvodnjom od 260.000 tona jedan od svjetskih lidera u proizvodnji, dok je u Europi glavna Španjolska na koju otpada oko 30 posto proizvodnje, udio Hrvatske kreće se oko dva, a BiH oko jedan posto europske proizvodnje.
Oko 12.000 stabala, odnosno samo 27 hektara intenzivnih nasada pod smokvom ima Hercegovina?! Istina, na okućnicama se smokva može naći tu i tamo, ali nije to ni izbliza kao nekada, kada, istina, nije bilo intenzivnih nasada, međutim, praktično nije bilo ni jednog, ne vinograda, nego vinogradića, pa ni pristavice s lozom, a da na njoj nije rasla i smokva. O vrtovima, okućnicama, pa i njivama s duhanom da se i ne govori. Smokva nikada nije u Hercegovini imala povlašteni tretman, bila je uvijek u drugom planu, što se mjesta sadnje i podloge tiče, njezino carstvo bili su okrajci.
Slastica iz okrajaka
U tradicionalnoj Hercegovini bila je u drugom planu što se tiče uzgoja, ali što se korištenja tiče, pozicija joj je bila puno bolja nego danas, kada se ni u jednoj trgovini ne može naći domaća suha smokva, a da se o pekmezu, džemu, slatkom i sličnim proizvodima od smokve i ne govori. Smokve su se pažljivo brale, zelene i “ukukuvijale”, sušile u improviziranim sušionicama, a onda s ljubavlju spremale, ostavljale za zimnicu. Ljepše, blijedo smeđe bolje odmah su se odlagale i spremale za najsvečanije prilike, a slabije – tamniji i oštećeni plodovi su se prokuhavali u vreloj vodi, nerijetko posipali brašnom, što je, uz kamuflažu nedostataka, jamčilo privlačnost i mogućnost duljeg čuvanja.
“Mogućnosti smokvarstva, ne znam koliko bih u postotku rekao da smo iskoristili, rekao bih vrlo, vrlo malo, jednoznamenkast broj, dvoznamenkast nikako. Željeli bismo smokvu, a tako možemo jedino povećati površine, odnosno broj stabala, konzumirati više od mjesec, odnosno dva, da to bude proizvod koji možemo imati cijelu godinu” kazao je dr. Marko Ivanković, ravnatelj Federalnog agromediteranskoga zavoda iz Mostara.
Zavod je sedmi put organizirao promotivno-ocjenjivačku izložbu i znanstveno-stručnu radionicu te se već sedmi put čulo isto: “Površina 27 hektara intenzivnih nasada, nepunih 12.000 stabala”. Broj bi sigurno bio veći da na početku mandata prošle federalne Vlade nisu ukinuti poticaji za kapitalna ulaganja, koji su u razdoblju od 2006. do 2010. dosegnuli 10.000 KM po hektaru. Poticaj je pomogao da se povećaju površine zasađene smokvom, ali se početak promoviranja te kulture od Federalnog agromediteranskoga zavoda – FAZ-a podudario s njegovim ukidanjem, pa se tako brojke iz godine u godinu ponavljaju. Ravnatelj Ivanković je u kraćem izlaganju upozorio kako, zbog zimske golomrazice i kasnog mraza, u ukupnom zbroju sigurno nedostaje nešto stabala. Šteta, velika šteta. Razvoj smokvarstva mogao je kroz veća ulaganja osigurati jedan broj u Hercegovini tako potrebnih produktivnih radnih mjesta.
Tržište “guta” smokvu
Izlaganja stručnjaka FAZ-a – dr. Adrijane Filipović, mr. Andrijane Vučić, mr. Nine Rotima i ing. Milene Bilić u znanstveno-stručnom dijelu radionice o temi “Smokva 2017.” okupljene proizvođače i stručnjake posredno ili neposredno vezane uz tu oblast samo su dodatno učvrstila u uvjerenju kako smokva može puno više dati jugu Hercegovine od sadašnjeg stanja.
Dakle, nekada je smokva u Hercegovini bila ne samo jedna od glavnih slastica nego se i “smočila” s kruhom i jela, odnosno služila je i za prehranu. Na sreću, u takvom prehrambenom smislu, danas za njom nema potrebe, ali bi zato prerađevine od smokve mogle dobiti tu ulogu. Međutim, nemamo ni prerađevina. Ono što se spremi – pekmez, džem, slatko, smokvenjaci…, naravno i rakija, uglavnom je za kućnu upotrebu, rijetko toga ima i za prodaju na improviziranim tezgama.
Zašto je tako, slikovito objašnjava Hivzija Šator iz Lokava pokraj Čapljine, najveći proizvođač smokava u BiH: – Ako se smokva može prodati u svježem stanju po dvije marke i više, ne isplati se sušiti je. Ne isplati se čak ako je cijena po kilogramu veća od 1,50 KM! Dakle, najveći proizvođač smokava s nasadom od četiri hektara otkriva zašto se gotovo sve bosanskohercegovačke smokve, oko 85 posto proizvodnje, potroše u svježem stanju, odnosno traju dok i dozrijevaju, odnosno mjesec do dva. U zemljama u kojima je uzgoj smokava važna grana voćarstva, smokva kroz prerađevine traje kroz cijelu godinu, pa i dulje.
Očito je, dakle, kako bi za sličan tretman kod nas, prije svega, bar za dva-tri puta, trebalo povećati površine, a onda stimulativnim kreditima potencirati preradu smokava. Inače, kada je o smokvi riječ, vrijedi napomenuti kako je ona jedna od najstarijih kultiviranih voćaka na svijetu. Prema fosilnim ostacima, zaključeno je kako se smokva uzgajala mnogo prije pšenice i ječma, pa je time predstavljala i prvi primjer organizirane poljoprivredne proizvodnje. Potječe iz Male Azije, prostora između istočne Turske i sjeverne Indije. Upravo je Turska s godišnjom proizvodnjom od 260.000 tona jedan od svjetskih lidera u proizvodnji, dok je u Europi glavna Španjolska na koju otpada oko 30 posto proizvodnje, udio Hrvatske kreće se oko dva, a BiH oko jedan posto europske proizvodnje.
