Nova nesreća u minskom polju, u kojoj su, u blizini Zavidovića, poginula dvojica lovaca, prošla je uz šture informacije da se radilo o obilježenom sumnjivom području čije je deminiranje planirano za nadolazeće razdoblje.
Iako su od rata prošla dva i pol desetljeća, Centar za uklanjanje mina upozorava da minska opasnost postoji u 118 općina u Bosni i Hercegovini, uz procjenu da na tim područjima sigurnosti građana prijeti oko 180.000 mina. U našoj zemlji je u minskim nesrećama do sada stradalo 1.767 osoba, od kojih je 618 poginulo.
Sudeći prema tempu deminiranja, ali i svim problemima koji ovaj proces usporavaju, građani BiH će i dalje u miru gubiti živote.
''Proces deminiranja u BiH od početka je zastranio u administrativnom smislu i to traje od 1996. godine. Deminerske kompanije polako se gase, imamo vrlo male kapacitete koji mogu odgovoriti problemu koji je još prisutan, veliki broj deminera je napustio ovaj proces, novih nema ili se oni obuče pa odu vani. Imamo Siriju, Ukrajinu, koje su vrlo atraktivne za deminiranje'', kaže Rusmir Hanić, vlasnik prve privatne bh. deminerske kompanije “Amphibia” i jedan od eksperata za sve vidove deminiranja.
Sabahudin Baraković iz Gračanice deminer je od 1996., a, osim u BiH, sudjelovao je u projektima deminiranja na Kubi, u Afganistanu i Iraku. Sada je ponovo u BiH, gdje je život deminera pretvoren u puko preživljavanje ili bijeg u druge profesije. Kako kaže, demineri su na rubu egzistencije.
Deminiranje u BiH zavisi od stranih donacija, a cijena deminiranja kvadratnog metra je s nekadašnjih stotinjak padala i na manje od marku.
''Mi još nemamo svoju šifru, nego se vodimo kao trgovci, čistači okoliša i tako. Nemamo kod deminera ili, kao u Hrvatskoj, pirotehničara, pa nas uvrste u neku uslužnu djelatnost. Posljednjih godina deminiranje je stvarno bijedan posao. Nekoliko domaćih firmi je i zatvoreno jer nisu mogle opstati. Neusporedivo bolje je biti keramičar nego deminer, jer keramičar kvadrat radi za 15, a mi za 2-3 marke i, čim nema posla, idemo na biro'', ističe Baraković.
Dok su demineri na rubu opstanka, krovna institucija zadužena za deminiranje BH MAC prošle godine je za stimulacije uposlenih isplatila 16.300 KM, a za službena vozila i njihovo održavanje potrošila blizu 250.000 KM.
Kroz poratno deminiranje BiH zabilježeno je da su iste lokacije deminirane više puta, nakon što se po završenom poslu na njima ponovo “pronađe” mina. Rusmir Hanić ukazuje na sličan problem.
''BH MAC definira što je projektni zadatak. Izviđači to gledaju putem ovih GPS-ova i laptopa u uredima, kažu da je to rizična površina i dodijeli se posao, ali nakon što demineri tu ne nađu nijednu minu, onda je to katastrofa. Da bi se našla mina, to podrazumijeva da je donesete. Tu su demineri zloupotrijebljeni da opravdaju posao BH MAC-a'', kaže Hanić.
Prije desetak godina osam deminerskih kompanija u BiH otkrilo je aferu u kojoj je tadašnji direktor BH MAC-a uzimao reket pri dodjeli poslova, a sve je, podsjeća Hanić, rezultiralo uklanjanjem direktora, ali i firmi koje su ukazale na kriminal.
Iako su od rata prošla dva i pol desetljeća, Centar za uklanjanje mina upozorava da minska opasnost postoji u 118 općina u Bosni i Hercegovini, uz procjenu da na tim područjima sigurnosti građana prijeti oko 180.000 mina. U našoj zemlji je u minskim nesrećama do sada stradalo 1.767 osoba, od kojih je 618 poginulo.
Sudeći prema tempu deminiranja, ali i svim problemima koji ovaj proces usporavaju, građani BiH će i dalje u miru gubiti živote.
''Proces deminiranja u BiH od početka je zastranio u administrativnom smislu i to traje od 1996. godine. Deminerske kompanije polako se gase, imamo vrlo male kapacitete koji mogu odgovoriti problemu koji je još prisutan, veliki broj deminera je napustio ovaj proces, novih nema ili se oni obuče pa odu vani. Imamo Siriju, Ukrajinu, koje su vrlo atraktivne za deminiranje'', kaže Rusmir Hanić, vlasnik prve privatne bh. deminerske kompanije “Amphibia” i jedan od eksperata za sve vidove deminiranja.
Sabahudin Baraković iz Gračanice deminer je od 1996., a, osim u BiH, sudjelovao je u projektima deminiranja na Kubi, u Afganistanu i Iraku. Sada je ponovo u BiH, gdje je život deminera pretvoren u puko preživljavanje ili bijeg u druge profesije. Kako kaže, demineri su na rubu egzistencije.
Deminiranje u BiH zavisi od stranih donacija, a cijena deminiranja kvadratnog metra je s nekadašnjih stotinjak padala i na manje od marku.
''Mi još nemamo svoju šifru, nego se vodimo kao trgovci, čistači okoliša i tako. Nemamo kod deminera ili, kao u Hrvatskoj, pirotehničara, pa nas uvrste u neku uslužnu djelatnost. Posljednjih godina deminiranje je stvarno bijedan posao. Nekoliko domaćih firmi je i zatvoreno jer nisu mogle opstati. Neusporedivo bolje je biti keramičar nego deminer, jer keramičar kvadrat radi za 15, a mi za 2-3 marke i, čim nema posla, idemo na biro'', ističe Baraković.
Dok su demineri na rubu opstanka, krovna institucija zadužena za deminiranje BH MAC prošle godine je za stimulacije uposlenih isplatila 16.300 KM, a za službena vozila i njihovo održavanje potrošila blizu 250.000 KM.
Kroz poratno deminiranje BiH zabilježeno je da su iste lokacije deminirane više puta, nakon što se po završenom poslu na njima ponovo “pronađe” mina. Rusmir Hanić ukazuje na sličan problem.
''BH MAC definira što je projektni zadatak. Izviđači to gledaju putem ovih GPS-ova i laptopa u uredima, kažu da je to rizična površina i dodijeli se posao, ali nakon što demineri tu ne nađu nijednu minu, onda je to katastrofa. Da bi se našla mina, to podrazumijeva da je donesete. Tu su demineri zloupotrijebljeni da opravdaju posao BH MAC-a'', kaže Hanić.
Prije desetak godina osam deminerskih kompanija u BiH otkrilo je aferu u kojoj je tadašnji direktor BH MAC-a uzimao reket pri dodjeli poslova, a sve je, podsjeća Hanić, rezultiralo uklanjanjem direktora, ali i firmi koje su ukazale na kriminal.
