Prvi jesenji dani u Ramskoj dolini donijeli su kišu i sunce. Onako, lagano, tiho, neprimjetno. Sve je naizgled normalno. Jezero se primiče svojim niskim kotama, trava poprima suhe šarene boje jeseni, a pitoma ramska sela po obodu polupraznog jezera izgledaju nestvarna u svojoj ljepoti.
A kada promijenimo perspektivu gledanja, odletimo nekoliko stotina metara prema pticama, vidimo svu ljepotu naizgled „mrtve mjesečeve“ doline. Usnula ljepota okupana jesenjim zrakama zalazećeg sunca budi neka tiha sjećanja. Sjećanja na dane kada je na prostranim potopljenim ramskim livadama i voćnjacima bujao život i ljudi i prirode. Ima života i danas, doduše, slabije se primjećuje, ali ipak se živi, radi, opstaje.
A kada promijenimo perspektivu gledanja, odletimo nekoliko stotina metara prema pticama, vidimo svu ljepotu naizgled „mrtve mjesečeve“ doline. Usnula ljepota okupana jesenjim zrakama zalazećeg sunca budi neka tiha sjećanja. Sjećanja na dane kada je na prostranim potopljenim ramskim livadama i voćnjacima bujao život i ljudi i prirode. Ima života i danas, doduše, slabije se primjećuje, ali ipak se živi, radi, opstaje.
Na obalama erodiranog tla koje izranja ispod plavih dubina tek pokoji ribolovac. Stalni gost ili putnik namjernik. Peca ribu, uživa u ljepoti prirode, odmara tijelo i dušu.
Možemo li i u ovakvom okolišu pronaći smisao i ljepotu života na svakome je od nas da pokažemo. Stariji sa sjetom pričaju o vremenima prije potopa, a mi mlađi pamtimo samo Ramu s prekrasnim jezerom. Svatko na svoj način doživljava, pamti i voli ovaj kraj i ovu svetu zemlju Rama što se zove.
