''Prvostupanjsko vijeće nije utvrdilo nijednu činjenicu koja se može izvan sumnje staviti na teret Slobodanu Praljku, kojemu je suđeno na osnovu pogrešnih činjenica'', rekla je danas Praljkova obrana tijekom izlaganja žalbe na prvostupanjsku presudu kojom je bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak osuđen na 20 godina zatvora.
Praljkova obrana navela je kako je Vijeće ''pogrešno zaključilo da je rušenje Starog mosta nerazmjerno''.
Proizvoljni zaključci
''Zaključci su bili proizvoljni. Slično je i kod pitanja snajperskog djelovanja u Mostaru. Vijeće je samo priznalo da nije moguće utvrditi točnu lokaciju s koje se pucalo'', navela je obrana i dodala kako osam džamija u Mostaru, ako ne i sve, bilo razoreno ili oštećeno još 1992. i da su samo dvije džamije bile neoštećene u siječnju 1993. te da HVO ne može biti odgovoran za razaranje deset džamija kako je navedeno u presudi.
''Prvostupanjsko vijeće može reći da su džamije 'dokrajčene', ali je prije toga moralo utvrditi kako je bilo ranije oštećenje. Isto je i u slučaju Starog mosta'', navela je Praljkova obrana te da su aktivnosti HVO-a bile usmjerene na vojne ciljeve.
''Smatramo da je glavna greška prvostepenog vijeća koje se odnosi na zajednički zločinački cilj. Prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da je taj cilj utvrđen u siječnju 1993. Ne zna se koje je zločine navodno sadržavao taj plan. Sudsko vijeće nije nikad nije utvrdilo koji su zločini utvrđeni tim planom. Taj je plan navodno proširen u lipnju. Nije utvrđeno jesu li svi sudionici u tom zajedničkom kriminalnom cilju, jesu li sudjelovali u navodnom proširenom poduhvatu. Prvostupanjsko vijeće je navelo mnoštvo zločina. Vijeće je navelo da je većina tih zločina bila dio tog plana. Nije navedeno koja je to većina zločina. Prvostupanjska presuda je puna kontradiktornosti'', navela je obrana i dodala kako nema dokaza o ulozi Praljka prije 24. srpnja 1993.
Tuđman se protivio podjeli
''Nepoznato gdje i kada je Praljak mogao dobiti informaciju u pogledu proširenja udruženog zločinačkog poduhvata i nepoznato je li je se Praljak pridržavao tog cilja i pridonio mu. Praljak bi morao zbog toga biti oslobođen'', navedeno je u žalbi.
Naveli su i da je Prvostupanjsko vijeće zaključilo da je ARBiH u lipnju 1993. napadala položaje HVO-a i da su sve ostalo posljedice tih napada, a da to kasnije nije uzeto u obzir. Tvrde i da je vijeće pogrešno zaključilo da je prošireni zločinački cilj kasnije prošireno na napadana istočnu obalu Mostara, a da nije utvrđeno je li Praljak za to znao.
Obrana je navela i kako je potpuno nejasno kako je Prvostupanjsko vijeće došlo do zaključka da su lideri Hrvatske bili dio udruženog zločinačkog poduhvata te kako su zaključci Vijeća su proturječni.
''Kako je Prvostupanjsko vijeće moglo zaključiti da su dužnosnici Republike Hrvatske bili uključeni. U presudi se navodi da je Franjo Tuđman podržavao podjelu BiH i da se jedan dio pripoji BiH ili da se formira autonomna hrvatska pokrajina u BiH. To je kontradiktorno jedno drugom. Tuđman se uvijek protivio podjeli BiH, za međunarodno priznate granice, već je podjelu na sto stavila međunarodna zajednica. On je činio sve za suradnju s Muslimanima'', navela je Praljkova obrana.
''Podjelu BiH stavila je na stol međunarodna zajednica. Tuđman je činio sve što je u njegovoj moći da surađuje s muslimanima te podjela BiH nije doživjela podršku ni Tuđmana ni Hrvatske'', navela je obrana i dodala kako je Vijeće pokazalo totalno nerazumijevanje situacije i Tuđmanovo spominjanje Banovine Hrvatske.
Tko to govori hrvatskim jezikom?
''Da bi se shvatilo ono što je govorio Tuđman treba poznavati povijest. Banovina je samo bila pokrajina nastala 1939. samo da bi se upozorilo na hrvatsko pitanje koje je već tad postojalo. Tuđman nije govorio o nekoj nezavisnoj Banovini nego je pod tim podrazumijevao jednu teritoriju koja čak nije uključivala teritorije današnje Hrvatske. Vijeće je bez ikakvih dokaza zaključilo da je Tuđman želio podijeliti BiH'', navela je obrana i dodala kako je Praljak otišao u BiH na zajednički poziv Tuđmana i Alije Izetbegovića.
''Zločini su dio rata. Ne postoji čist rat. Treba osuditi one koji su imali namjeru da ih počine. Ni od koga se ne može tražiti nemoguće. Tijekom rata Slobodan Praljak je radio na tome da se okonča taj sukob. Cijelog rata se borio protiv zločina. Nikad nije imao ni jednu zločinačku pomisao kamo li namjeru. Vijeće nije korektno utvrdilo činjenice niti je dalo propisna objašnjenja za svoje odluke'', zaključila je Praljkova obrana.
Obrana je istaknula i dokaze iz presude kao nelogične. Tako navode kako se zaključilo da je vojska iz Hrvatske u selu Duša 18. siječnja 1993. činjenicom da su vojnici koji su ušli u selo govorili hrvatski. Istaknuto je kako hrvati u BiH, pogotovo oni iz Hercegovine, govore jednakim jezikom kako i Hrvati u Hrvatskoj pa da to ne može biti nikakav dokaz.
Pravi rat
Pravi rat između Armije BiH i HVO-a počeo je od lipnja 1993. kada je počela ofanziva Armije na srednju Bosnu i sredinom mjeseca dolinom Neretve na Hercegovinu, navela je obrana i istaknula kako su se zločini dogodili, ali da nisu bili dio kriminalnog plana.
''Oni su posljedica kaotičnog stanja koje u ratu nastaje'', rečeno je.
Praljkova obrana navela je kako je Vijeće ''pogrešno zaključilo da je rušenje Starog mosta nerazmjerno''.
Proizvoljni zaključci
''Zaključci su bili proizvoljni. Slično je i kod pitanja snajperskog djelovanja u Mostaru. Vijeće je samo priznalo da nije moguće utvrditi točnu lokaciju s koje se pucalo'', navela je obrana i dodala kako osam džamija u Mostaru, ako ne i sve, bilo razoreno ili oštećeno još 1992. i da su samo dvije džamije bile neoštećene u siječnju 1993. te da HVO ne može biti odgovoran za razaranje deset džamija kako je navedeno u presudi.
''Prvostupanjsko vijeće može reći da su džamije 'dokrajčene', ali je prije toga moralo utvrditi kako je bilo ranije oštećenje. Isto je i u slučaju Starog mosta'', navela je Praljkova obrana te da su aktivnosti HVO-a bile usmjerene na vojne ciljeve.
''Smatramo da je glavna greška prvostepenog vijeća koje se odnosi na zajednički zločinački cilj. Prvostupanjsko vijeće je ocijenilo da je taj cilj utvrđen u siječnju 1993. Ne zna se koje je zločine navodno sadržavao taj plan. Sudsko vijeće nije nikad nije utvrdilo koji su zločini utvrđeni tim planom. Taj je plan navodno proširen u lipnju. Nije utvrđeno jesu li svi sudionici u tom zajedničkom kriminalnom cilju, jesu li sudjelovali u navodnom proširenom poduhvatu. Prvostupanjsko vijeće je navelo mnoštvo zločina. Vijeće je navelo da je većina tih zločina bila dio tog plana. Nije navedeno koja je to većina zločina. Prvostupanjska presuda je puna kontradiktornosti'', navela je obrana i dodala kako nema dokaza o ulozi Praljka prije 24. srpnja 1993.
Tuđman se protivio podjeli
''Nepoznato gdje i kada je Praljak mogao dobiti informaciju u pogledu proširenja udruženog zločinačkog poduhvata i nepoznato je li je se Praljak pridržavao tog cilja i pridonio mu. Praljak bi morao zbog toga biti oslobođen'', navedeno je u žalbi.
Naveli su i da je Prvostupanjsko vijeće zaključilo da je ARBiH u lipnju 1993. napadala položaje HVO-a i da su sve ostalo posljedice tih napada, a da to kasnije nije uzeto u obzir. Tvrde i da je vijeće pogrešno zaključilo da je prošireni zločinački cilj kasnije prošireno na napadana istočnu obalu Mostara, a da nije utvrđeno je li Praljak za to znao.
Obrana je navela i kako je potpuno nejasno kako je Prvostupanjsko vijeće došlo do zaključka da su lideri Hrvatske bili dio udruženog zločinačkog poduhvata te kako su zaključci Vijeća su proturječni.
''Kako je Prvostupanjsko vijeće moglo zaključiti da su dužnosnici Republike Hrvatske bili uključeni. U presudi se navodi da je Franjo Tuđman podržavao podjelu BiH i da se jedan dio pripoji BiH ili da se formira autonomna hrvatska pokrajina u BiH. To je kontradiktorno jedno drugom. Tuđman se uvijek protivio podjeli BiH, za međunarodno priznate granice, već je podjelu na sto stavila međunarodna zajednica. On je činio sve za suradnju s Muslimanima'', navela je Praljkova obrana.
''Podjelu BiH stavila je na stol međunarodna zajednica. Tuđman je činio sve što je u njegovoj moći da surađuje s muslimanima te podjela BiH nije doživjela podršku ni Tuđmana ni Hrvatske'', navela je obrana i dodala kako je Vijeće pokazalo totalno nerazumijevanje situacije i Tuđmanovo spominjanje Banovine Hrvatske.
Tko to govori hrvatskim jezikom?
''Da bi se shvatilo ono što je govorio Tuđman treba poznavati povijest. Banovina je samo bila pokrajina nastala 1939. samo da bi se upozorilo na hrvatsko pitanje koje je već tad postojalo. Tuđman nije govorio o nekoj nezavisnoj Banovini nego je pod tim podrazumijevao jednu teritoriju koja čak nije uključivala teritorije današnje Hrvatske. Vijeće je bez ikakvih dokaza zaključilo da je Tuđman želio podijeliti BiH'', navela je obrana i dodala kako je Praljak otišao u BiH na zajednički poziv Tuđmana i Alije Izetbegovića.
''Zločini su dio rata. Ne postoji čist rat. Treba osuditi one koji su imali namjeru da ih počine. Ni od koga se ne može tražiti nemoguće. Tijekom rata Slobodan Praljak je radio na tome da se okonča taj sukob. Cijelog rata se borio protiv zločina. Nikad nije imao ni jednu zločinačku pomisao kamo li namjeru. Vijeće nije korektno utvrdilo činjenice niti je dalo propisna objašnjenja za svoje odluke'', zaključila je Praljkova obrana.
Obrana je istaknula i dokaze iz presude kao nelogične. Tako navode kako se zaključilo da je vojska iz Hrvatske u selu Duša 18. siječnja 1993. činjenicom da su vojnici koji su ušli u selo govorili hrvatski. Istaknuto je kako hrvati u BiH, pogotovo oni iz Hercegovine, govore jednakim jezikom kako i Hrvati u Hrvatskoj pa da to ne može biti nikakav dokaz.
Pravi rat
Pravi rat između Armije BiH i HVO-a počeo je od lipnja 1993. kada je počela ofanziva Armije na srednju Bosnu i sredinom mjeseca dolinom Neretve na Hercegovinu, navela je obrana i istaknula kako su se zločini dogodili, ali da nisu bili dio kriminalnog plana.
''Oni su posljedica kaotičnog stanja koje u ratu nastaje'', rečeno je.
