Ivan Šarić, mladić iz Prisoja kraj Tomislavgrada, dva puta u svom životu sve je iznenadio. Prvi put kad je postao vojnik Švicarske garde, papinskih čuvara, a drugi put kad je iz nje izašao da bi postao svećenik, piše Jutarnji list.
Novine navode kako je kao mali sanjao o pilotiranju, ali da je zbog manjka koncentracije završio politehniku, pa počeo raditi u zanatu, da bi preko noći završio čuvajući papu u Vatikanu.
Nakon tri i pol godine i dvojice papa, Benedikta XVI. i Franje i eto Ivana u svećenicima. Nedavno se, 25. lipnja, zaredio za đakona, prvi je put na misi sudjelovao na liturgijskom bogoslužju za svoje dojučerašnje kolege.
Naime, u švicarskom je Appenzellu služena je misa u povodu 100. obljetnice udruge bivših gardista.
Sinu hercegovačkih emigranata u Švicarsku sviđa se, kaže, "ta veza između neba i zemlje''. Svojim je činom iznenadio mnoge. Nikada nije govorio da bi volio u svećenike, a vjeru je prakticirao posvećeno koliko i većina poteklih s hercegovačkog krša.
I prije desetak godina kad je od-lučio da će biti vojnik ti švicarskoj gardi, sve je doveo pred svršeni čin. Župnika iz djetinjstva je tražio preporuku, a kad ju je dobio, zadovoljeni su svi formalni uvjeti da bude papiski vojnik. Katolik je i Švicarac, nije oženjen, završio je školu, visokog je morala i dobre fizičke kondicije. Uvjet je i barem četiri mjeseca odslužene vojske, koju Švicarci uglavnom služe rascjepkano po nekoliko tjedana godišnje, ali Ivan je 300 dana odslužio u komadu.
Papinska Švicarska garda osnovana je prije 500 godina kad je papa Julije II. švicarskoj konfederaciji uputio Bulu za regrutiranje mladih Švicaraca koji bi činili papinu tjelesnu gardu. U Rim je 22. siječnja 1506. godine poslano prvih 150 mladića. Uglavnom služe u miru, ali mala je vojska 1527. godine doživjela tragediju.
Dvanaest tisuća vojnika Karla Burbonskog upalo je 6. svibnja 1527. u Rim, pljačkalo i razaralo grad. Grad je do smrti branilo samo 147 gardista. Takvo je herojstvo postalo simbol vjernosti i hrabrosti Švicaraca ti Papinoj službi.
Ivan je o gardi prvi put čuo od oca.
''Ispričao mi je o njoj kad sam počeo služiti vojsku. Dotad sam samo znao da ta garda čuva Papu i nosi neku svečanu, čudnu odjeću. Nije me to zanimalo, čak me odora odbijala. Tada je u vojsci uzeo i pročitao brošuru o papinskoj švicarskoj gardi i što sam je više čitao, to ini se više svidjela ideja o brizi za sigurnost Svetog Oca. Malo me mučilo hoće li smetati hrvatsko prezime, nije smetalo i javio sam se. Dobio sam poziv za razgovor kod zapovjednika, kapetana Daniela Arninga, i mjesec dana poslije sam primljen'', rekao je Jutarnjem listu Ivan.
Da će do kraja života brinuti o sigurnosti pape, prisegnuo je 6. svibnja, na datum obljetnice rimske tragedije. Volio je život gardista i iz papinske je garde otišao s činom vizekoporala. S tim je činom imao nekoliko podređenih gardista i najčešće služio u palači, kontrolirao ulaz u Apostolsku palaču. Kao gardist je imao plaću od 1300 eura mjesečno, ali s prekovremenim je satima uglavnom zarađivao oko 1500, 1600 eura.
''Uniforma je sašivena od 154 dijela. Nakon pet godina u službi uniforma se smije odnijeti kući za uspomenu. Ja sam služio 3,5 godina pa sam je morao ostaviti u Rimu gdje su je poništili'', rekao je.
Prije nego što je otišao, Papa ga je primio ti privatnu audijenciju kako bi mu zahvalio na.
''Bio je to 30. lipnja 2015. godine, na redu za audijenciju bio sam posljednji prije ručka. Papa Franjo je sasvim jednostavan 1 ljubazan čovjek. Iako nisam imao ideju o čemu bih pričao s njim, a o tremi da i ne govorim, ispalo je opušteno. Pitao me za planove sad kad odlazim iz Garde i rekao sam mu da idem u svećenike, što ga je razveselilo'', rekao je.
Kad je odlučio od politehničara i gardista postati svećenik, Ivan je morao završiti teologiju.
''Četiri sam godine studirao teologiju, vratio se u Švicarsku i sam đakon tu u malom švicarskom mjestu ST. Gallen West-Gaiserwald'', rekao je.
Jutarnji.hr
Novine navode kako je kao mali sanjao o pilotiranju, ali da je zbog manjka koncentracije završio politehniku, pa počeo raditi u zanatu, da bi preko noći završio čuvajući papu u Vatikanu.
Nakon tri i pol godine i dvojice papa, Benedikta XVI. i Franje i eto Ivana u svećenicima. Nedavno se, 25. lipnja, zaredio za đakona, prvi je put na misi sudjelovao na liturgijskom bogoslužju za svoje dojučerašnje kolege.
Naime, u švicarskom je Appenzellu služena je misa u povodu 100. obljetnice udruge bivših gardista.
Sinu hercegovačkih emigranata u Švicarsku sviđa se, kaže, "ta veza između neba i zemlje''. Svojim je činom iznenadio mnoge. Nikada nije govorio da bi volio u svećenike, a vjeru je prakticirao posvećeno koliko i većina poteklih s hercegovačkog krša.
I prije desetak godina kad je od-lučio da će biti vojnik ti švicarskoj gardi, sve je doveo pred svršeni čin. Župnika iz djetinjstva je tražio preporuku, a kad ju je dobio, zadovoljeni su svi formalni uvjeti da bude papiski vojnik. Katolik je i Švicarac, nije oženjen, završio je školu, visokog je morala i dobre fizičke kondicije. Uvjet je i barem četiri mjeseca odslužene vojske, koju Švicarci uglavnom služe rascjepkano po nekoliko tjedana godišnje, ali Ivan je 300 dana odslužio u komadu.
Papinska Švicarska garda osnovana je prije 500 godina kad je papa Julije II. švicarskoj konfederaciji uputio Bulu za regrutiranje mladih Švicaraca koji bi činili papinu tjelesnu gardu. U Rim je 22. siječnja 1506. godine poslano prvih 150 mladića. Uglavnom služe u miru, ali mala je vojska 1527. godine doživjela tragediju.
Dvanaest tisuća vojnika Karla Burbonskog upalo je 6. svibnja 1527. u Rim, pljačkalo i razaralo grad. Grad je do smrti branilo samo 147 gardista. Takvo je herojstvo postalo simbol vjernosti i hrabrosti Švicaraca ti Papinoj službi.
Ivan je o gardi prvi put čuo od oca.
''Ispričao mi je o njoj kad sam počeo služiti vojsku. Dotad sam samo znao da ta garda čuva Papu i nosi neku svečanu, čudnu odjeću. Nije me to zanimalo, čak me odora odbijala. Tada je u vojsci uzeo i pročitao brošuru o papinskoj švicarskoj gardi i što sam je više čitao, to ini se više svidjela ideja o brizi za sigurnost Svetog Oca. Malo me mučilo hoće li smetati hrvatsko prezime, nije smetalo i javio sam se. Dobio sam poziv za razgovor kod zapovjednika, kapetana Daniela Arninga, i mjesec dana poslije sam primljen'', rekao je Jutarnjem listu Ivan.
Da će do kraja života brinuti o sigurnosti pape, prisegnuo je 6. svibnja, na datum obljetnice rimske tragedije. Volio je život gardista i iz papinske je garde otišao s činom vizekoporala. S tim je činom imao nekoliko podređenih gardista i najčešće služio u palači, kontrolirao ulaz u Apostolsku palaču. Kao gardist je imao plaću od 1300 eura mjesečno, ali s prekovremenim je satima uglavnom zarađivao oko 1500, 1600 eura.
''Uniforma je sašivena od 154 dijela. Nakon pet godina u službi uniforma se smije odnijeti kući za uspomenu. Ja sam služio 3,5 godina pa sam je morao ostaviti u Rimu gdje su je poništili'', rekao je.
Prije nego što je otišao, Papa ga je primio ti privatnu audijenciju kako bi mu zahvalio na.
''Bio je to 30. lipnja 2015. godine, na redu za audijenciju bio sam posljednji prije ručka. Papa Franjo je sasvim jednostavan 1 ljubazan čovjek. Iako nisam imao ideju o čemu bih pričao s njim, a o tremi da i ne govorim, ispalo je opušteno. Pitao me za planove sad kad odlazim iz Garde i rekao sam mu da idem u svećenike, što ga je razveselilo'', rekao je.
Kad je odlučio od politehničara i gardista postati svećenik, Ivan je morao završiti teologiju.
''Četiri sam godine studirao teologiju, vratio se u Švicarsku i sam đakon tu u malom švicarskom mjestu ST. Gallen West-Gaiserwald'', rekao je.
Jutarnji.hr
