Javnost je željna svake riječi o papi Frani, ispisani su znani i manje znani detalji o njegovu životu, čitaju se i biografije kardinala koji će odlučiti o budućnosti Katoličke crkve, u ponudi TV videoteka su filmovi koji tematikom prate papinstvo i Vatikan, piše Slobodna Dalmacija.
Mi smo se sjetili dr. Branka Jurića, ravnatelja Katoličkog školskog centra u Tuzli i urednika portala Frattelanza.net, koji je sve do lani punih devet godina kao prorektor i rektor Papinskoga svećeničkog zavoda Campo Santo Teutonico živio u zgradi do Doma sv. Marte u kojem je živio papa Frane. Kao što je poznato, nije želio živjeti u Papinskoj palači, što je prvi put u novijoj povijesti pa su tako uz njega u Domu sv. Marte živjeli deseci svećenika i zaposlenika Vatikana, dok bi u Papinskoj palači bio uglavnom sam, što on nipošto nije htio.
- Svaki dan je prolazio pored naše kuće, a ovisno o vremenu, nekada s jedne, a nekada s druge strane preko Trga sv. Petra. Najčešće je prolazio sam, kao što je i sam nosio svoju torbu. Sretali smo se često, zvali smo ga susjed Frane. Bio je redovno i naš gost, a u vrijeme COVID-a, kada se nije moglo daleko, kod nas je i misu držao - prisjeća se dr. Jurić.
Inače, svećenici i laici koji služe i rade u Campo Santo Teutonico brinu se za studente njemačkoga govornog područja koji dolaze u Rim, a također i za svećenike koji rade u vatikanskim dikasterijima. Naš sugovornik, rodom iz Rame, doktorirao je na temu „Ekumenski izazovi moralne teologije”, a njegov doživljaj pape Frane jednak je onome kakav dijele milijuni ljudi -Sveti Otac bio je susretljiv i drag.
- Jednom sam, sjećam se, pošao iz kuće baciti smeće u kontejner, nosio sam neke sličice i one mi upadoše u lokvu, ja se sagnem da ih izvadim kad nailazi susjed Frane. Rekoh mu: "Evo, Sveti Oče, rekoste da uprljamo ruke, pa ja jesam." Znate kako je on slikovito jednom rekao: "Nemojte se bojati uprljati ruke pomažući potrebitima?" Isto tako, sjećam se kad je prvi put došao k nama u invalidskim kolicima. Tad nam se ispričao što nas ne može pozdraviti stojeći kako je red i običaj. Kaže, bio sam kod liječnika i rekao mi je da to koljeno obično uhvati starije ljude, pa ne znam što je mene to uhvatilo. Sam sebi se slatko nasmijao i zaista se često šalio. Time je razbijao led među ljudima, moglo mu se postaviti pitanje bez bilo kakve pripreme...
Dr. Jurić podsjeća na njegovu snažnu brigu za zatvorenike koje je često posjećivao, prao im noge, i ne samo muškarcima, već i zatvorenicama, zvao ih na ručak i brinuo se o njihovoj socijalizaciji nakon puštanja na slobodu.
- Znao je reći često da se moglo dogoditi da netko od njih bude papa, a da on bude jedan od njih, da su se stvari drugačije posložile. Pokušao je živjeti ono u što vjeruje, u evanđelje. Trudio se približiti ljudima koji su na neki način odbačeni, prema kojima neki od nas imaju odbojnost, poput migranata. Svaki dan nazivao je svećenike u Gazi sve do smrti. Zvao je i čovjeka koji se brinuo o zatvorenicima.
Čitamo kako je znao kazati da mu nedostaje šetnja Rimom, odlazak u pizzeriju, u prodavaonice, a dr. Jurić nam kazuje kako je Bergoglio kad je kao kardinal dolazio u Rim obilazio radnje poput te jedne s CD-ovima.
- One su mu nedostajale, ne možda zato da nešto kupi, već da popriča s ljudima. Nije imao dva lica, ljude je gledao u oči, iskreno se zanimao za njih - kaže dr. Jurić.
Ljude je volio, a oni su mu ljubavlju i uzvraćali. Bit će, među ostalim, najviše upamćen po toplini i neposrednosti.
- Ima još puno toga po čemu ću ga osobno pamtiti i bit će mi jako neobično ako novi papa ne nastavi njegovim pravcem, ako to ne bude netko jednostavan koji se ne boji kritika ni unutar crkve, a niti nekih moćnih lidera. Njegove poruke će nam nedostajati naročito nasuprot porukama populista u svijetu - zaključio je naš sugovornik.
Izvor: Slobodna Dalmacija
Mi smo se sjetili dr. Branka Jurića, ravnatelja Katoličkog školskog centra u Tuzli i urednika portala Frattelanza.net, koji je sve do lani punih devet godina kao prorektor i rektor Papinskoga svećeničkog zavoda Campo Santo Teutonico živio u zgradi do Doma sv. Marte u kojem je živio papa Frane. Kao što je poznato, nije želio živjeti u Papinskoj palači, što je prvi put u novijoj povijesti pa su tako uz njega u Domu sv. Marte živjeli deseci svećenika i zaposlenika Vatikana, dok bi u Papinskoj palači bio uglavnom sam, što on nipošto nije htio.
- Svaki dan je prolazio pored naše kuće, a ovisno o vremenu, nekada s jedne, a nekada s druge strane preko Trga sv. Petra. Najčešće je prolazio sam, kao što je i sam nosio svoju torbu. Sretali smo se često, zvali smo ga susjed Frane. Bio je redovno i naš gost, a u vrijeme COVID-a, kada se nije moglo daleko, kod nas je i misu držao - prisjeća se dr. Jurić.
Inače, svećenici i laici koji služe i rade u Campo Santo Teutonico brinu se za studente njemačkoga govornog područja koji dolaze u Rim, a također i za svećenike koji rade u vatikanskim dikasterijima. Naš sugovornik, rodom iz Rame, doktorirao je na temu „Ekumenski izazovi moralne teologije”, a njegov doživljaj pape Frane jednak je onome kakav dijele milijuni ljudi -Sveti Otac bio je susretljiv i drag.
- Jednom sam, sjećam se, pošao iz kuće baciti smeće u kontejner, nosio sam neke sličice i one mi upadoše u lokvu, ja se sagnem da ih izvadim kad nailazi susjed Frane. Rekoh mu: "Evo, Sveti Oče, rekoste da uprljamo ruke, pa ja jesam." Znate kako je on slikovito jednom rekao: "Nemojte se bojati uprljati ruke pomažući potrebitima?" Isto tako, sjećam se kad je prvi put došao k nama u invalidskim kolicima. Tad nam se ispričao što nas ne može pozdraviti stojeći kako je red i običaj. Kaže, bio sam kod liječnika i rekao mi je da to koljeno obično uhvati starije ljude, pa ne znam što je mene to uhvatilo. Sam sebi se slatko nasmijao i zaista se često šalio. Time je razbijao led među ljudima, moglo mu se postaviti pitanje bez bilo kakve pripreme...
Dr. Jurić podsjeća na njegovu snažnu brigu za zatvorenike koje je često posjećivao, prao im noge, i ne samo muškarcima, već i zatvorenicama, zvao ih na ručak i brinuo se o njihovoj socijalizaciji nakon puštanja na slobodu.
- Znao je reći često da se moglo dogoditi da netko od njih bude papa, a da on bude jedan od njih, da su se stvari drugačije posložile. Pokušao je živjeti ono u što vjeruje, u evanđelje. Trudio se približiti ljudima koji su na neki način odbačeni, prema kojima neki od nas imaju odbojnost, poput migranata. Svaki dan nazivao je svećenike u Gazi sve do smrti. Zvao je i čovjeka koji se brinuo o zatvorenicima.
Čitamo kako je znao kazati da mu nedostaje šetnja Rimom, odlazak u pizzeriju, u prodavaonice, a dr. Jurić nam kazuje kako je Bergoglio kad je kao kardinal dolazio u Rim obilazio radnje poput te jedne s CD-ovima.
- One su mu nedostajale, ne možda zato da nešto kupi, već da popriča s ljudima. Nije imao dva lica, ljude je gledao u oči, iskreno se zanimao za njih - kaže dr. Jurić.
Ljude je volio, a oni su mu ljubavlju i uzvraćali. Bit će, među ostalim, najviše upamćen po toplini i neposrednosti.
- Ima još puno toga po čemu ću ga osobno pamtiti i bit će mi jako neobično ako novi papa ne nastavi njegovim pravcem, ako to ne bude netko jednostavan koji se ne boji kritika ni unutar crkve, a niti nekih moćnih lidera. Njegove poruke će nam nedostajati naročito nasuprot porukama populista u svijetu - zaključio je naš sugovornik.
Izvor: Slobodna Dalmacija
