Buka vani, dreče svjetla, toči se alkohola, užurbalo se... nagovještava se.  Odrađuju se rutinski poslovi, peče se, kupuje se, kuha se, preživa se, dimi na sve strane, ushićeno zatvaraju ulazna vrata,  da ne bi zabunom koji nepozvani bolesnik ušao.

Sve kad bi Isus i poželio ući tebi ne može od tolike tvoje užurbanosti, nadobudnosti, gledanja pridase, što nadase i kaga podase, što u se i tvojeg velikog napuhanog JA.

Brišuć zamagljeno staklo raspale duše Bog govori:

Evanđelje po Luki 21, 25 „Bit ce znači na Suncu, Mjesecu i Zvjezdama. Na zemlji će među narodima vladati strašno očajanje od buke i huke mora.“  

Kakvi su to narodi i kakav je to svijet koji nas okružuje u kojem iščekujemo?

Ono kad lijepa riječ o  susjedu potraje i prestaje i onoliko koliko i trenutni razgovor s njim.

Ono kad tvoje osobne grijehe i navike zna i bilježi bolje Zuckerberg nego svećenik ili tvoji bližnji.

Ono kad čovjek po čitave bogove  dane namiruje, glanca kuće, mercedese, odijela prid Bozić, doima se kao da glancaju svoje prljave duše pocrnile od olajavanja susjeda i zavisti na bližnje.

Ono kad svakosatno kruničaš istovremeno se daviš u sebeljublju ne mareći za potrebite oko sebe. Sveta Terezija Avilska u djelu „Zamak duse“ govori o punoj podudarnosti s Evanđeljem i postavlja ljubav prema bližnjemu kao mjerilo i dokaz ljubavi prema Bogu. Ne podnosi se običajno slavljenje Boga, oblićanje oko oltara te  istovremeno ignoriranje potreba bližnjih: supruga, djeda, kćerke, svekra, sina, svekrve, supruge, unuke, brata, majke, oca, župnika, radnika, kolege, susjeda.

Ono kad liječnici daju Hipokratovu zakletvu da neće nauditi pacijentima dok istovremeno  siromašnom bolesnom pacijentu izmuze i ono malo mirovine gurajući u veće siromaštvo. Hoćeš li i ti kroz koji dan okrvavljenom Louis Vuitton torbom Petru u nebo odgalopirati?

Ono kad su čovjeku puna usta hvastanja ljubavi prama rodnog gradu i sugrađanu, a javno dobro otima. Krađa.

Ono kad promatraš nepravdu u susjedstvu, općini, obitelji, a hijesko-kukavicki sutis jer.. primio si mito, jer..
Ono kad su ti puna usta ljubavi prema majci, dok ostavljaš je samu, ne mariš za njene potrebe. Izvedeš li je bar jednom godišnje na kavu, kolač? Očistiš joj kuću, zovneš je u posjetu?  „Jesi li živa staričice moja? ..I ne idi svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu“  Pisao je Jesenjin. Čitaš li katkad Jesenjina, Bracu Karamazovi ili su cajkuše tvoja recitacija u merđi.

Ono kad su ti puna usta bajki o vjeri, domovini, obitelji a ne činiš ništa da olakšaš svakodnevicu  bolesnom ocu, djedu. „Pazite da svoja srca ne otežate rasipništvom, pijanstvom i ovozemaljskim brigama“ Piše u Evanđelju po Luki.

Oblićes Međugorje, sva sveta mjesta da ti guzica vidi puta, dok roditelji tvoji -  Međugorja živa - trebaju tvoju riječ - bar na koji sat da poslušaš imaju li još trezveni tebi reći, mogu li još stati na ranjavu nogu, mogu li još zakopčati cipelu, ustaju li jutri još u suhom madracu. Znaš li ti to?

Ono kad oblićes pola svijeta insta-gramom, diviš se prostranstvima i ne pada ti na pamet uljepšati i tvoj raspali grad u kojem boraviš ..  A ne znaš da je postalo ofucano „out“ naslanjati se na zidine tuđeg grada dok tvoj grad urušava se „I nikad  grobovi oprostiti neće“.

„Jeruzaleme, Jeruzaleme. Ti ubijaš proroke i kamenuješ one koji su k tebi poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao kvočka svoje piliće pod rila, ali ne htjedoste! Eto ostat će vam se vaša kuća pusta! Kažem vam: “Nećete me više vidjeti dok ne dođe čas da uskliknete: Blagoslovljen koji dolazi u Gospodnje ime“!

Ono kad su ti puna usta priča o vjeri, domovini i obitelji a rođenog brata tjeraš puškom oko kuće zbog novca, nasljedstva. I nikom ništa. Foliraš i dalje kako ste uljudna, fina ugledna katolička obitelj. Uredno ćemo se našpricati alkoholom ili  čime već u „svete dane“ pružiti ruku jedan drugome oko Božića onda svatko sebi opet zakrampati svatko u svojim rovovima.  

Ono kad pred oltarom klečiš ko blažena Djevica Marija, slaviš Boga, a šutiš na grijeh, i svjedočiš dok ti šef puni svoju kesu javnim novcem.. Kome glumataš?

Ono kad si napuhan kao balon, nadobudan i nemaš minimum pristojnosti pozdraviti susjeda. Po tradiciji o Božiću ćeš s visine udostojiti pružiti ruku, a potom ćeš 364 dana okretati glavu od njega.

Ono kad se silina naroda godišnje o Gospojini slije u Ramsko selo i sela u kojem susjed na susjeda svakodnevno nišani ružnom riječi, svađom, nepričanjem, psovkom, olajavanjem.

Ono kad slaviš Ramu jednom godišnje poviriš u nju Mercedesom te nakon par dana odgalopiraš za Austriju ostavljajući iz ljubavi prema njoj brdo smeća za sobom.

Ono kad si poduzetni ali nemaš niti kršćanske empatije, niti opće naobrazbe, ponešto od „tvog“ poduzetništva socijalno podariti zajednici bar oko Gospojine.

Ono kad imaš svu tehničku dostupnost internetu, ali nemaš medijske pismenosti da znaš da trebaš sačuvati bližnje, mrtve i žive, ranjive mlade i stare od znatiželje globalne javnosti i zlog nauma kojekakvih i Zuckerberga dok istovremeno zboriš kao je „zapadni svijet“ sotonski!  Kakva šizofrenija.

Ono kad svaku pozitivnu ideju, misao, inicijativu od strane tvoga sugrađanina, sina, brata, sestre, kćerke, nevjeste, unuka, susjeda, zaove, strica, ujaka, ubijaš u startu riječima: „nije to kod nas tako“ „šta ti nama“ „nemojte vi to tako nama sa strane..“ „znam mu ja ćaću, dida, xxbeš ga“  „što ti to“ dok istovremene prihvaćaš i ugrađuješ u svoju kasabu svako globalno prolazno trendovsko smeće koje ti se plasiralo putem masovnih medija.

I sve je to svijet u kakav Isus treba doći za koji dan.

Mi svakodnevno odvraćamo pogled od štalice, siromašnih, odbačenih, djece i bolesnih staraca. Danima već, čak i njegov rođendan, vi ga čekate, vi se opijate se, nažderavate se, upražnjavate i slijedeći čiste najniže životinjske nagone i ovozemaljske potrebe.  

Pozdrav u duhu.

Čitateljica ramskog portala