Na osnovu dosad poznatih povijesnih izvora i prikupljenog arhivskog gradiva o Hrvatima iz BiH u Domovinskom ratu, vodeći računa o prostoru predviđenom za izlaganje, valja istaknuti sljedeće činjenice i događaje:
U vrijeme narastanja velikosrpske politike krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, koja se nedvojbeno spremala za osvajačke ratove na području bivše Jugoslavije, prvo javno, masovno i nedvosmisleno protivljenje takvoj politici izrazili su Hrvati iz Bosne i Hercegovine na demonstracijama u Tomislavgradu početkom siječnja 1990. godine. Na demonstracijama se okupilo desetak tisuća ljudi koji su, pored ostalog, dali do znanja cjelokupnoj jugoslavenskoj javnosti da prestaje „hrvatska šutnja“ i da će hrvatski narod pružiti otpor velikosrpskoj politici te braniti svoju slobodu i narodna prava pod svaku cijenu. Prema sjećanjima suvremenika, demonstracije su s velikim oduševljenjem prihvaćene u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske.
Tijekom 1990. godine Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine uzimaju značajnog udjela u uspostavi demokracije i višestranačja u Hrvatskoj, djelovanjem najčešće u strankama državotvorne političke orijentacije. Posebno je velik broj Hrvata iz BiH djelovao u okviru Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je dobila prve parlamentarne izbore u Hrvatskoj sredinom 1990. godine te je potom predvodila hrvatski narod na putu u samostalnost.
Kada se nakon konstituiranja višestranačkog i demokratski izabranog Hrvatskog sabora u svibnju 1990. godine pojačalo terorističko protuustavno djelovanje dijela Srba u Hrvatskoj, prvi koji su došli u pomoć hrvatskoj vlasti bili su Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Popisi polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“, na kojima je oko 1800 momaka kazuju da ih je porijeklom iz Bosne i Hercegovine bilo više stotina, odnosno izrazito nerazmjerno postotku bosanskohercegovačkih Hrvata u ukupnom broju hrvatskog naroda. Tako na primjer u jedinici za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca, odnosno trećoj generaciji tečaja, od 335 polaznika samo 30-ak nije bilo porijeklom iz Bosne i Hercegovine. U svemu tome nije nevažna činjenica da je i zamjenik ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, zadužen za organiziranje tečaja, Perica Jurič, rođen u Bosni i Hercegovini, a i zamjenik, pa ubrzo voditelj tečaja Marko Lukić također.
Ovolika zastupljenost bosanskohercegovačkih Hrvata u novoj policiji bila je izgleda ključna da predsjednik Tuđman, najprije zamjenikom, a potom i ministrom obrane Hrvatske postavi Hercegovca i povratnika iz iseljeništva Gojka Šuška. O tome je nedavno voditeljica Ureda predsjednika Zdravka Bušić posvjedočila riječima:
»Ja se sjećam kada je predsjednik išao u Rakitje ... i kad se vratio u Ured pričao je kako je pitao dečke: odakle si ti? iz Posušja, odakle ti? iz Širokog, odakle si ti? iz Gruda, odakle si ti? iz Tomislavgrada. Nakon toga je rekao: „Što je ovo, sami Hercegovci?” 90% ljudi je bilo iz BiH … Tako je to tada bilo, ja to ne želim potencirati zato što sam ja iz Hercegovine. Dragovoljci iz Hercegovine su vidjeli da stiže hrvatska država te su govorili idemo ginuti, pa što bude! Ja se sjećam, Predsjednik je bio u čudu i to najozbiljnije … On je znao da s Gojkom kao ministrom obrane može kontrolirati te ljude, što je užasno bitno, inače bi se konci pogubili, otišlo bi to Bog zna kud. Nitko nije slušao na ratištu … Gojka se slušalo, vojska je Gojka slušala i cijenili su ga, i kad je god trebalo nešto riješiti na ratištu mislim da ni jedan drugi ministar obrane ne bi uspio što je Gojko uspijevao … Na ratištu, neki bitni, oni koji su vodili vojsku, odnosno glavne brigade, slušali su Gojka. On je jednostavno bio ta čvrsta sigurna veza između vojske i Predsjednika.«
Mislim da ne treba nikome posebno isticati da bez tih 1800 momaka, svojevrsnih „hrvatskih spartanaca“, i njihove spremnost da se u presudnom povijesnom trenutku suprotstave pobunjenim Srbima i Jugoslavenskoj narodnoj armiji, danas ne bi bilo slobodne Hrvatske, a posljedično ni samostalne Bosne i Hercegovine. Presudno je također da su hrvatski policajci u takvim okolnostima vjerovali političarima koji ih predvode.
Prema podatcima koji dolaze iz relevantnih krugova 64% poginulih branitelja iz Oružanih snaga RH porijeklom su iz Bosne i Hercegovine. Važno je napomenuti da bi navedene podatke trebalo svakako i znanstveno verificirati.
Od 7. do 9. svibnja 1990. godine Hrvati iz Bosne i Hercegovine na barikadama u Pologu i Šuici zaustavili su oklopno mehanizirane kolone JNA koje su trebale spojiti Istočnohercegovački i Banjalučki korpus JNA. Danas znamo da bi te kolone, da nisu zaustavljene, završile u Sinju i okolici, što bi hrvatskim braniteljima na tom području zasigurno znatno otežalo položaj u narednim mjesecima.
Od travnja 1992., kada se rat preselio u BiH otvorenom srpskom agresijom na Hrvate i muslimane, veliki broj Hrvata iz Hrvatske vojske i policije vratio se braniti svoj zavičaj. Braneći područja naseljena Hrvatima, najprije od srpske agresije, Hrvati organizirani u Hrvatsko vijeće obrane branili su i teritorij Republike Hrvatske, jer je gledajući vojno-geografski nemoguće braniti Hrvatsku neovisno o stanju u Bosni i Hercegovini. Povjesničari i vojni teoretičari također trebaju upozoriti da je zbog činjenice o povezanom i cjelovitom ratištu nemoguće odvojeno promatrati i izučavati rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini, bez obzira kako se u široj ili stručnoj javnosti nazivaju ta događanja.
Operacijski ciklus „Hrvatskih snaga“ na širem području Livanjskog polja relativno je dobro poznat hrvatskoj, posebice stručnoj javnosti, međutim, smatram da je značaj i doprinos HVO-a pobjedama Hrvatskih snaga u tim operacijama, malo poznat i uglavnom podcijenjen, što je svakako, koristeći se sačuvanim povijesnim izvorima, potrebno ispraviti. Primjerice nedovoljno je poznato da je operaciju „Cincar” organizirao i izveo HVO, a da su od četiri napadajna sektora hrvatskih snaga u operaciji „Zima 94“, tri predvodile postrojbe HVO.
U operaciji „Oluja“ kojom su poražene srpske snage u Hrvatskoj, Hrvatsko vijeće obrane većim dijelom postrojbi bilo je pod zapovjedništvom Zbornog područja Split. Koliko su tada na cijeni bile postrojbe „porijeklom iz BiH“ vidljivo je iz „brijunskih transkripata“, u kojima se prilikom planiranja oslobađanja Knina, general Gotovina obraća predsjedniku Tuđmanu te kaže:
„Snage koje idu na Knin su: 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su svi iz ovog kraja, poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi, 1. hrvatski gardijski zdrug, koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru dokazao, i u svakom slučaju na te pješake, možemo računati, Specijalna policija MUP-a Herceg-Bosne, koji imaju 350 odličnih pješaka koji su se pokazali u ovome prostoru i operacijama kao izvanredni. Znači, da mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka uvježbanih za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema.“
U studenom 1995. godine planirana je operacija „Dunav“ (u javnosti se operacija češće naziva „Vukovarska golubica“) kojom se, ukoliko ne uspiju mirovni pregovori, trebao osloboditi okupirani teritorij na istoku Hrvatske. Od šest sektora na koje je podijeljena bojišnica jedan je, prema sjećanjima suvremenika, dodijeljen 2. gardijskoj brigadi HVO-a i Specijalnoj policiji Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Na kraju slobodan sam zaključiti da su HV i HVO „de iure“ bile zasebne vojske istog naroda na području dvije međunarodno priznate države. Istodobno HVO je bio dio cjelovite hrvatske obrane, a HV strateška podrška hrvatskom narodu u BiH. Ne samo zbog etničkih, nego i geostrateških razloga, rat u Hrvatskoj i BiH ne može se promatrati odvojeno, nego samo kao jedinstveno ratište. Samo zajedništvo koje je u najvećoj mjeri uspostavljeno 1991., Hrvatima je tada moglo garantirati opstanak, odnosno obranu, a potom i pobjedu u nametnutom ratu. Zajedništvo je i danas preduvjet za očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini.
Nažalost šira javnost premalo zna o događajima u BiH tijekom 90-ih godina i ulozi Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu. Medijski prostor u Hrvatskoj zatrovan je brojnim dezinformacijama o sudjelovanju i ulozi Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH, koje sežu čak do optužbi da je Hrvatska agresor na BiH. Nadam se da će ovaj osvrt pridonijeti objektivnijoj i cjelovitijoj slici o ulozi i zaslugama Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu.
braniteljski.hr
U vrijeme narastanja velikosrpske politike krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, koja se nedvojbeno spremala za osvajačke ratove na području bivše Jugoslavije, prvo javno, masovno i nedvosmisleno protivljenje takvoj politici izrazili su Hrvati iz Bosne i Hercegovine na demonstracijama u Tomislavgradu početkom siječnja 1990. godine. Na demonstracijama se okupilo desetak tisuća ljudi koji su, pored ostalog, dali do znanja cjelokupnoj jugoslavenskoj javnosti da prestaje „hrvatska šutnja“ i da će hrvatski narod pružiti otpor velikosrpskoj politici te braniti svoju slobodu i narodna prava pod svaku cijenu. Prema sjećanjima suvremenika, demonstracije su s velikim oduševljenjem prihvaćene u Zagrebu i ostalim dijelovima Hrvatske.
Tijekom 1990. godine Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine uzimaju značajnog udjela u uspostavi demokracije i višestranačja u Hrvatskoj, djelovanjem najčešće u strankama državotvorne političke orijentacije. Posebno je velik broj Hrvata iz BiH djelovao u okviru Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je dobila prve parlamentarne izbore u Hrvatskoj sredinom 1990. godine te je potom predvodila hrvatski narod na putu u samostalnost.
Kada se nakon konstituiranja višestranačkog i demokratski izabranog Hrvatskog sabora u svibnju 1990. godine pojačalo terorističko protuustavno djelovanje dijela Srba u Hrvatskoj, prvi koji su došli u pomoć hrvatskoj vlasti bili su Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Popisi polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“, na kojima je oko 1800 momaka kazuju da ih je porijeklom iz Bosne i Hercegovine bilo više stotina, odnosno izrazito nerazmjerno postotku bosanskohercegovačkih Hrvata u ukupnom broju hrvatskog naroda. Tako na primjer u jedinici za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca, odnosno trećoj generaciji tečaja, od 335 polaznika samo 30-ak nije bilo porijeklom iz Bosne i Hercegovine. U svemu tome nije nevažna činjenica da je i zamjenik ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, zadužen za organiziranje tečaja, Perica Jurič, rođen u Bosni i Hercegovini, a i zamjenik, pa ubrzo voditelj tečaja Marko Lukić također.
Ovolika zastupljenost bosanskohercegovačkih Hrvata u novoj policiji bila je izgleda ključna da predsjednik Tuđman, najprije zamjenikom, a potom i ministrom obrane Hrvatske postavi Hercegovca i povratnika iz iseljeništva Gojka Šuška. O tome je nedavno voditeljica Ureda predsjednika Zdravka Bušić posvjedočila riječima:
»Ja se sjećam kada je predsjednik išao u Rakitje ... i kad se vratio u Ured pričao je kako je pitao dečke: odakle si ti? iz Posušja, odakle ti? iz Širokog, odakle si ti? iz Gruda, odakle si ti? iz Tomislavgrada. Nakon toga je rekao: „Što je ovo, sami Hercegovci?” 90% ljudi je bilo iz BiH … Tako je to tada bilo, ja to ne želim potencirati zato što sam ja iz Hercegovine. Dragovoljci iz Hercegovine su vidjeli da stiže hrvatska država te su govorili idemo ginuti, pa što bude! Ja se sjećam, Predsjednik je bio u čudu i to najozbiljnije … On je znao da s Gojkom kao ministrom obrane može kontrolirati te ljude, što je užasno bitno, inače bi se konci pogubili, otišlo bi to Bog zna kud. Nitko nije slušao na ratištu … Gojka se slušalo, vojska je Gojka slušala i cijenili su ga, i kad je god trebalo nešto riješiti na ratištu mislim da ni jedan drugi ministar obrane ne bi uspio što je Gojko uspijevao … Na ratištu, neki bitni, oni koji su vodili vojsku, odnosno glavne brigade, slušali su Gojka. On je jednostavno bio ta čvrsta sigurna veza između vojske i Predsjednika.«
Mislim da ne treba nikome posebno isticati da bez tih 1800 momaka, svojevrsnih „hrvatskih spartanaca“, i njihove spremnost da se u presudnom povijesnom trenutku suprotstave pobunjenim Srbima i Jugoslavenskoj narodnoj armiji, danas ne bi bilo slobodne Hrvatske, a posljedično ni samostalne Bosne i Hercegovine. Presudno je također da su hrvatski policajci u takvim okolnostima vjerovali političarima koji ih predvode.
Prema podatcima koji dolaze iz relevantnih krugova 64% poginulih branitelja iz Oružanih snaga RH porijeklom su iz Bosne i Hercegovine. Važno je napomenuti da bi navedene podatke trebalo svakako i znanstveno verificirati.
Od 7. do 9. svibnja 1990. godine Hrvati iz Bosne i Hercegovine na barikadama u Pologu i Šuici zaustavili su oklopno mehanizirane kolone JNA koje su trebale spojiti Istočnohercegovački i Banjalučki korpus JNA. Danas znamo da bi te kolone, da nisu zaustavljene, završile u Sinju i okolici, što bi hrvatskim braniteljima na tom području zasigurno znatno otežalo položaj u narednim mjesecima.
Od travnja 1992., kada se rat preselio u BiH otvorenom srpskom agresijom na Hrvate i muslimane, veliki broj Hrvata iz Hrvatske vojske i policije vratio se braniti svoj zavičaj. Braneći područja naseljena Hrvatima, najprije od srpske agresije, Hrvati organizirani u Hrvatsko vijeće obrane branili su i teritorij Republike Hrvatske, jer je gledajući vojno-geografski nemoguće braniti Hrvatsku neovisno o stanju u Bosni i Hercegovini. Povjesničari i vojni teoretičari također trebaju upozoriti da je zbog činjenice o povezanom i cjelovitom ratištu nemoguće odvojeno promatrati i izučavati rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini, bez obzira kako se u široj ili stručnoj javnosti nazivaju ta događanja.
Operacijski ciklus „Hrvatskih snaga“ na širem području Livanjskog polja relativno je dobro poznat hrvatskoj, posebice stručnoj javnosti, međutim, smatram da je značaj i doprinos HVO-a pobjedama Hrvatskih snaga u tim operacijama, malo poznat i uglavnom podcijenjen, što je svakako, koristeći se sačuvanim povijesnim izvorima, potrebno ispraviti. Primjerice nedovoljno je poznato da je operaciju „Cincar” organizirao i izveo HVO, a da su od četiri napadajna sektora hrvatskih snaga u operaciji „Zima 94“, tri predvodile postrojbe HVO.
U operaciji „Oluja“ kojom su poražene srpske snage u Hrvatskoj, Hrvatsko vijeće obrane većim dijelom postrojbi bilo je pod zapovjedništvom Zbornog područja Split. Koliko su tada na cijeni bile postrojbe „porijeklom iz BiH“ vidljivo je iz „brijunskih transkripata“, u kojima se prilikom planiranja oslobađanja Knina, general Gotovina obraća predsjedniku Tuđmanu te kaže:
„Snage koje idu na Knin su: 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su svi iz ovog kraja, poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi, 1. hrvatski gardijski zdrug, koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru dokazao, i u svakom slučaju na te pješake, možemo računati, Specijalna policija MUP-a Herceg-Bosne, koji imaju 350 odličnih pješaka koji su se pokazali u ovome prostoru i operacijama kao izvanredni. Znači, da mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka uvježbanih za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema.“
U studenom 1995. godine planirana je operacija „Dunav“ (u javnosti se operacija češće naziva „Vukovarska golubica“) kojom se, ukoliko ne uspiju mirovni pregovori, trebao osloboditi okupirani teritorij na istoku Hrvatske. Od šest sektora na koje je podijeljena bojišnica jedan je, prema sjećanjima suvremenika, dodijeljen 2. gardijskoj brigadi HVO-a i Specijalnoj policiji Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Na kraju slobodan sam zaključiti da su HV i HVO „de iure“ bile zasebne vojske istog naroda na području dvije međunarodno priznate države. Istodobno HVO je bio dio cjelovite hrvatske obrane, a HV strateška podrška hrvatskom narodu u BiH. Ne samo zbog etničkih, nego i geostrateških razloga, rat u Hrvatskoj i BiH ne može se promatrati odvojeno, nego samo kao jedinstveno ratište. Samo zajedništvo koje je u najvećoj mjeri uspostavljeno 1991., Hrvatima je tada moglo garantirati opstanak, odnosno obranu, a potom i pobjedu u nametnutom ratu. Zajedništvo je i danas preduvjet za očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini.
Nažalost šira javnost premalo zna o događajima u BiH tijekom 90-ih godina i ulozi Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu. Medijski prostor u Hrvatskoj zatrovan je brojnim dezinformacijama o sudjelovanju i ulozi Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH, koje sežu čak do optužbi da je Hrvatska agresor na BiH. Nadam se da će ovaj osvrt pridonijeti objektivnijoj i cjelovitijoj slici o ulozi i zaslugama Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Domovinskom ratu.
braniteljski.hr
