U cijelome gradu živi još samo dvadeset Hrvata katolika, ali u svetište čudotvorne Gospe Olovske zajedno s njima hodočaste i susjedi muslimani: Ovo je i naša crkva.
Prior karmelićanskog samostana Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru kraj Tomislavgrada, o. Zvonko Martić, nedavno je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom “Hodočasničko mjesto kao prostor međureligijskog dijaloga - Marijansko svetište u Olovu”. Riječ je o znanstvenoj studiji posvećenoj svetištu Gospe Olovske u Olovu, u Istočnoj Bosni, koje uživa reputaciju najstarijeg marijanskog svetišta (u najmanju ruku jednog od najstarijih) na Balkanu, piše Jutarnji list.
Jedan primjerak Martićeva doktorskog rada već je nekoliko dana u mojim rukama i čim nekome od svojih znanaca ili prijatelja iz redova Crkve to kažem, odmah me zamoli da mu ga posudim. Riječ je, očito, o atraktivnoj temi koja mnoge ljude (čak i ne samo crkvene) jako intrigira i zanima. Obećao sam, među inima, i hercegovačkim fratrima iz Franjevačkog samostana Hercegovačkog provincijalata u zagrebačkoj Dubravi da ću im donijeti “svoj” primjerak Martićeve studije, čim dovršim pisanje ovoga članka.
Tri svetišta
O. Zvonka Martića posjetio sam prošlog tjedna u Novoj Topoli kraj Banje Luke (“metropole” predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika), gdje upravo drži duhovne vježbe u Samostanu sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Ljubazno je ugostio mene i mojega kolegu fotografa Gorana Mehkeka, potanko mi objasnio bit i smisao svoje studije i ujedno me najavio mojim/našim domaćinima u Olovu, upravitelju svetišta Gospe Olovske fra Iliji Božiću i glavnom imamu u Olovu ef. Esadu Pepiću - kojima smo se Goran i ja uputili odmah nakon “radnog ručka” u novotopolskome samostanu. Put od Nove Topole do Olova potrajao je dobrih pet sati, stigli smo na odredište tek oko 21.30, (pre)umorni od naporne vožnje grbavim, prekrpanim, nerijetko i očajnim bosanskohercegovačkim prometnicama, a u Olovu nas je ipak dočekalo “čudo” (valjda po zagovoru čudotvorne Gospe Olovske, nema po kome drugome).
“Čudo” se, zapravo, počelo događati već u Kladnju, gradiću udaljenom nekih pola sata od Olova (a iz pravca Tuzle, koja se i dalje očajno guši u stravičnom dimu što ga neprestance ispušta tamošnja termoelektrana). Sve se gotovo u hipu promijenilo nabolje: i pejzaž, i kvaliteta ceste kojom smo putovali, i sve ostalo. Kao da smo iz “bosanskog vilajeta” kročili ravno u Sloveniju - to je bila moja prva asocijacija.
Sjevernobosansku i srednjobosansku sivu i neuglednu vegetaciju (koja nas je pratila osobito u prvoj polovici puta) zamijenile su prekrasne borove šume, kao da smo pod Alpama; zrak je odjedanput postao čist, da čistiji nije mogao biti; cesta “ž” kategorije pretvorila se u magistralu prvoga reda ton kojoj, uza sve ostalo, daje i jarko osvijetljeni novopodignuti tunel, dugačak nešto manje od kilometra, kojega se ne bi postidjela ni autocesta Zagreb - Split; a kad smo ušli u Olovo, dojam je bio kompletiran. I, rekao bih, fascinantan.
Lijepa, pitoma, simpatična kotlinica u kojoj se dvije uzane rječice, Stupčanica i Bioštica, spajaju u malo veću rijeku, Krivaju, iznad koje se, na jednome od brežuljaka (a to je upravo Gornje Olovo), koče, pod elegantnom večernjom/noćnom rasvjetom, crkva Gospe Olovske i olovska džamija - dok se na brežuljku sa suprotne strane nudi pogledu nešto slabije osvijetljena srpska pravoslavna crkva. Tri olovska svetišta osvijetljena noću kao tri dvorca iz bajke. A u samom Olovu - prava senzacija. Novopodignuti “Motelvizija”, u najstrožem centru gradića, sagrađen u (neo)alpskome stilu, u kojem smo odsjeli, mogao bi po komforu konkurirati i najboljim zagrebačkim hotelima, dok veliko samoposluživanje s restoranom (“Vertigom”) pokraj (također blještavo osvijetljene) zgrade općinske uprave radi sve do 22 sata. To je doista privilegij imati u ovakvu malenu mjestašcu, s ne više od desetak tisuća stanovnika, dućan i restorančić otvoren do 10 sati navečer. Turizam tu polako kuca na vrata...
Osamljeni fratar
No uvjerili smo se ubrzo i zašto je to tako: vlasnik samoposluživanja i restorana nije nitko drugi nego načelnik Općine Olovo Džemaludin Memagić Kemo - a on je ujedno i vlasnik velike tvornice rublja, “Alma Ras”, koja svoje proizvode izvozi i u Italiju i Austriju. Dakle, na Zapad. Džemu Memagića mi je, među ostalima, hvalio i sam upravitelj svetišta Gospe Olovske fra Ilija Božić, što me dodatno uvjerilo u vrlo visoku, malne idiličnu razinu odnosa između muslimana i katolika u tom gradiću. No valja reći da katolika ovdje, zapravo, gotovo više i nema.
U starome Gornjem Olovu jedini je katolik bosanski fratar koji upravlja Gospinim svetištem, dok u novijem Donjem Olovu, sagrađenom u 20. stoljeću, prema najnovijim statistikama živi samo 19 katolika (fra Ilija kaže da ih je još manje), i to poodmakle dobi.
Usprkos tome identitet Olovu daje upravo katoličko svetište Gospe Olovske, koju međutim - a to upravo i jest glavna specifičnost ovoga gradića i ovoga kraja - štuju ne samo katolici (uključujući i brojne katoličke hodočasnike koji ovamo dolaze tijekom ljetne polovice godine) nego i muslimani. A ponajprije muslimani iz Gornjeg Olova, koji žive u neposrednoj blizini katoličke crkve - ali isto tako i džamije, udaljene od svetišta Gospe Olovske možda samo sto metara.
To je, dakle, o. Zvonka Martića inspiriralo da napiše znanstvenu studiju o Olovu i svetištu Gospe Olovske: to je marijansko svetište kultno mjesto ne samo katolika nego i muslimana koji žive u tom kraju (posebice onih iz Gornjeg Olova), i to posve neovisno o tome što ti isti muslimani imaju svoje vlastito svetište, džamiju, i svog vlastitog, lokalnog vjerskog vođu - imama ef. Esada Pepića. Kuriozitet (iako ne jedini u BiH) koji snažno proturječi općoj slici i predodžbi o Bosni i Hercegovini kao mjestu nerazrješivog prijepora triju naroda (Hrvata, Srba i Bošnjaka) i tri religije (katolištva, pravoslavlja i islama).
Muslimani u crkvi
O. Zvonko Martić mi je to opisao ovim riječima:
- U Bosni i Hercegovini imate prijepor kao žarišnu točku, i onda se uzimaju religijski elementi da bi se taj prijepor nekako opravdao. Jer poznato je da se svi nacionalni identiteti formiraju upravo oko religijskih identiteta. A Olovo je baš suprotan primjer koji ne teži prijeporu, a to je - čisti religijski kontekst. Gospa Olovska nije ekskluzivno katoličko svetište nego ovamo dolaze pripadnici različitih religija - katolici, muslimani i pravoslavni - i to zbog svojih osnovnih egzistencijalnih potreba. Time svetište Gospe Olovske odašilje snažnu poruku kako religije i religijski pojedinci u svojoj biti ipak ne žive u prijeporu nego teže skladu, odnosno da naizgled nepomirljive podjele mogu nadići, i nadilaze ih, svojom vjerom. Neosporno je, dakle, da u Bosni i Hercegovini postoje prijepori kao njezina stalna obilježja, ali na lokalnoj razini, poput Olova, postoje i komunikacije radikalno drugačijega tipa unutar kojih ljudi štite drugoga znajući za njegovu vjeru i njegovu naciju.
O. Martić pritom ističe da suživot (koji je zapravo mnogo više od suživota) različitih vjera ili religija u Olovu funkcionira kao čisti, autentični pučki dijalog, dakle kao nešto što se odvija na spontanoj razini i što nema nikakve veze s djelovanjem neke političke ili državne institucije (poput, primjerice, Međureligijskog vijeća kao specifične nevladine organizacije u BiH) koja proklamira mirotvorstvo kao jedan od svojih glavnih ciljeva. “Ovdje je u prvome planu”, kaže Martić, “iskustvo svetoga, doživljaj Boga, dakle nešto sasvim spontano i izvaninstitucionalno, što po samoj svojoj definiciji ne ide prema prijeporu.”
Pritom se o. Martić u svojoj studiji poziva i na glasovitoga teologa i sociologa religije Željka Mardešića (alias Jakova Jukića) koji je u svojim analizama također skretao pozornost na stanovitu diskrepanciju između službenoga međureligijskog dijaloga i pučkog prijateljstva ljudi različitih konfesija. U Olovu je, nedvojbeno, riječ o ovome drugome, što se dade potkrijepiti s nekoliko upečatljivih primjera (a u neke od kojih sam se i sam uvjerio za boravka u Olovu).
Prvi primjer doživio sam već pri samome dolasku u Olovo, tj. prigodom smještaja u “Motelviziji”. Prišao mi je upravitelj toga motela Miralem Karagić, pokazao mi rukom (čim sam mu rekao da dolazimo iz Zagreba) na osvijetljenu crkvu Gospe Olovske i džamiju, na brežuljku iznad grada koji se zove Gornje Olovo, i rekao mi da i on, poput brojnih drugih muslimana iz Olova, ide svake godine o Velikoj Gospi u olovsku katoličku crkvu. I to zajedno sa svojim prijateljima iz okolice Orašja (kao i iz nekih drugih mjesta u BiH).
- Mi nismo nikakvi vjernici - rekao mi je pritom - ja sam komunist, u Titovo sam vrijeme bio pionir. I moj je otac, ugostiteljski radnik, također bio komunist. Ali mi ipak idemo u crkvu Gospe Olovske, kad je Velika Gospa. Idemo tamo hodočastiti. Ne sudjelujemo, doduše, na misi. Kad počne misa, izađemo iz crkve u dvorište.
Naila u zvoniku
Drugi je primjer ratna anegdota (iz 90-ih) koja se i danas rado prepričava ne samo u Olovu nego i u cijeloj Bosni, osobito među bosanskim franjevcima.
U to, ratno vrijeme čuvar ili upravitelj svetišta Gospe Olovske bio je fra Berislav Kalfić, koji je jednoga dana doživio prometnu nezgodu pa je završio u bolnici. U svetištu je ostao samo stariji fratar, fra Bernardin Matić. Franjevci iz susjednog samostana u Visokom došli su obići olovsko svetište i fra Bernardina. Kad su došli pred crkvu, bilo je podne, vrijeme kada katolici, uz zvonjavu zvona, mole molitvu Anđeo Gospodnji. Na olovskoj crkvi zvonila je jedna žena. Po završetku molitve i zvonjenja fratri su joj prišli pozdravljajući je uobičajenim katoličkim pozdravom, hvaljen Isus i Marija. Žena im je oštro odgovorila: “Dobar dan! Mene se tako ne pozdravlja!” Jedan od fratara ju je pitao: “Pa, kako zvoniš?” Odgovorila mu je: “Pa, lahko. Vučem.” (Tu je anegdotu, kao i brojne druge istovrsne primjere, prepričao i o. Zvonko Martić u svojoj studiji o hodočasničkom marijanskom svetištu u Olovu kao prostoru međureligijskog dijaloga.)
Žena koja je zvonila na katoličkoj olovskoj crkvi usred rata 90-ih bila po vjersko-nacionalnoj pripadnosti - muslimanka. Zvala se Naila Halilović. U toj crkvi, kao ni blizu nje, nije tada bilo nijednoga katolika (osim fra Bernardina i fra Berislava), svi su se odande već bili sklonili ili odselili, tako da je uobičajenu katoličku dužnost u njoj obavljala jedna muslimanka, koja, kao i brojni drugi muslimani iz (uglavnom Gornjeg) Olova, tu crkvu smatra i svojim, tj. i muslimanskim, a ne samo katoličkim, svetištem.
Kišne dove
O. Zvonko Martić o tom fenomenu u svom znanstvenom djelu piše: “U kazivanjima o specifičnostima Gornjeg Olova u odnosu na druga mjesta u okolici, muslimani ističu da samo oni imaju Marijinu crkvu, koju nazivaju svojom crkvom, i da je Marijin blagdan Velika Gospojina njihovo dovište (sveto mjesto ili svetište - op. a.). Svoj stav potvrđuju i kazivanjima da nemaju drugog dana osim Velike Gospe kada mole molitve za kišu za sušnih razdoblja (kišne dove), a taj dan pozivaju svoje prijatelje i rodbinu da s njima slave svoju dovu, očitujući tako jasno svoje veze sa svetištem i Gospom.”
Anegdota o muslimanki Naili koja u podne zvoni na crkvi Gospe Olovske u Gornjem Olovu toliko je u Bosni postala popularna da je “opjevana” i ilustrirana i u jednome stripu čiji su autori ramski franjevac fra Tomislav Brković i strip-crtač mlađe generacije, podrijetlom iz Slavonije, Marko Dješka. O tome, među ostalima, piše i zagrebački sociolog religije (podrijetlom iz okolice Rame) dr. Ivan Markešić, u jednome svom članku koji se može pročitati i na internetu.
Treći primjer. Asim Kopić, vlasnik olovskog motela “Panorama”, udomio je (i to besplatno) upravitelja svetišta Gospe Olovske fra Gabrijela Tomića - tijekom svih šest mjeseci dok se to svetište (nakon rata) obnavljalo. A ugošćivao je i časne sestre koje su tada pomagale u svetištu. A kad su ga upitali zašto je to učinio, odgovorio je da kakvo je to pitanje jer da se to samo po sebi razumijeva.
Četvrti primjer. Kadir Plećan, novinar državne Bosanskohercegovačke televizije (BHT), u svom je prilogu, emitiranom u središnjem Dnevniku na Božić 2009., prikazao upravitelja Gospina svetišta fra Gabrijela Tomića i glavnog imama Medžlisa islamske zajednice Olovo ef. Esada Pepića kako na platou ispred Gospine crkve šeću zajedno ruku pod ruku. Taj je nesvakidašnji prizor prokomentirao riječima: “Kada bi primjera poput olovskog, gdje građani u šetnji ruku pod ruku mogu vidjeti svoje vjerske prvake, bilo više, budućnost bi nam bila puno izvjesnija.”
I tako dalje... Inače, o. Martić u svojoj studiji napominje da marijansko svetište u Gornjem Olovu nije jedini primjer međureligijskog dijaloga u Bosni i Hercegovini. Tih primjera ima nekoliko, a među njima su i svetište sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca (neki ga nazivaju “bosanskim Lourdesom”), marijansko svetište na Kondžilu, marijansko svetište Gospe Stupske u Sarajevu itd. Ali Gospa Olovska nekako ipak “strši” među svim tim primjerima pa je o. Martić upravo njoj, a ne nekom drugom svetištu, posvetio svoj doktorski rad.
Kako katolika u Olovu danas ima samo simboličan broj, svetište Gospe Olovske u većem je dijelu godine potpuno mirno i povučeno, život u njemu kao da je zamro. Sadašnji (od 2012.) upravitelj svetišta fra Ilija Božić (rođ. 1972. u Varešu) tu praktički nema kome služiti mise. Svetište oživi samo četiri puta u godini, u četiri tzv. hodočasnička vremena, kada se u njemu ili pokraj njega održavaju tradicionalna hodočašća.
Prvo je hodočašće 1. svibnja, kada se, od 1996., slavi početak svibanjskih pobožnosti za Vrhbosansku nadbiskupiju. Tada u Olovo dolazi i kardinal Vinko Puljić. Muslimani na tom hodočašću ne sudjeluju, oni toga blagdanskog dana, 1. svibnja, roštiljaju u Olovu i okolici. (Koliko sam mogao primijetiti, dobar dio olovskih muslimana i danas se deklarira kao - komunisti. Ili barem kao bivši komunisti.)
Velika gospa
Drugo, najveće hodočašće u godini je ono na Veliku Gospu, 14./15. kolovoza. Upravo tada muslimani (mahom iz Gornjeg Olova) najviše ostvaruju interakcije s katoličkim hodočasnicima i sudjeluju u misnim slavljima. Nekada su ta hodočašća, za Veliku Gospu, bila mnogo masovnija nego danas, a drugačiji je bio i tip (ili ruta) hodočašća. Hodočastilo se od svetišta Gospe Olovske u Gornjem Olovu do ruševina crkve sv. Roka u obližnjim Bakićima, kojih pet-šest kilometara od Olova, a tijekom procesije prenosila se slika Čudotvorne Gospe Olovske. Danas se hodočasti samo na užem prostoru oko crkve, u Gornjem Olovu, a dolazi i (znatno) manji broj katolika nego, primjerice, u razdoblju između dva svjetska rata (a da o tzv. zlatnom dobu hodočasništva u Olovu, u 16. i 17. stoljeću, prije paljenja starog srednjovjekovnog samostana Gospe Olovske 1704., u tursko doba, i ne govorimo).
I danas su živa sjećanja na ona “dobra stara vremena” kada je u Gornje Olovo hodočastio toliki broj Hrvata katolika da nisu imali gdje boraviti ili noćiti pa su noć od 14. na 15. kolovoza prespavali u kućama gornjoolovskih muslimana. A ovi su im širom otvarali kapije i bili baš ponosni što ih mogu ugostiti.
Treće je hodočašće 8. rujna, na blagdan Rođenja Bl. Djevice Marije (Mala Gospa), a četvrto - u posljednju nedjelju u listopadu, kada se komemorira obljetnica smrti fra Luje Zloušića (1895.-1969.), obnovitelja olovskog svetišta.
Svakoga dana na jutarnjoj kavi (ili na podnevnom ručku) u kući upravitelja svetišta Gospe Olovske možete susresti (i s njima porazgovarati) tri osobe.
Prva je upravitelj svetišta fra Ilija Božić (on je ovdje naslijedio fra Gabrijela Tomića, a u Gornje je Olovo došao 2012. iz Kraljeve Sutjeske, gdje je šest godina bio gvardijan).
Druga je osoba tzv. službena domaćica u svećeničkoj kući, Hrvatica katolkinja Mara Bartolović (koja inače živi u Donjem Olovu). Danas je udovica, pokojni muž bio joj je veterinarski tehničar.
A treća je osoba tzv. neslužbena domaćica u svećeničkoj kući i u svetištu Gospe Olovske, muslimanka Senija Degirmendžić (koja živi u Gornjem Olovu, u neposrednom susjedstvu crkve). Upravo je njezina pokojna sestra Naila zvonila na crkvi Gospe Olovske tijekom rata kad su u svetište bili naišli franjevci iz samostana u Visokom.
Fra Ilija Božić drugačiji je tip upravitelja Gospe Olovske u odnosu na svoje prethodnike - fra Gabrijela Tomića, fra Berislava Kalfića i druge. Netko bi na prvu loptu rekao da je pomalo mrzovoljan. Manje govori, a više radi; nije toliko “blagoglagoljiv” kao, primjerice, fra Gabrijel i nije sklon hodanju ruku pod ruku (posebice kad je u blizini tv-snimatelj) s glavnim imamom u Olovu ef. Esadom Pepićem, ali se zato sav posvetio obnovi crkve. Za svog je “mandata” osvijetlio crkvu i uveo vodu (dotad se voda tu donosila u kanistrima), a sada ide još dalje. Kad smo ga posjetili, upravo se, u dvorištu crkve, dogovarao s pripadnicima Armije BiH (hrvatska komponenta) o predstojećim malo “žešćim” radovima na obnovi i proširenju crkve.
- Bit će to velik projekt - povjerio mi je - u visini od 500.000 konvertibilnih maraka. Armija BiH će osigurati ljudstvo i strojeve, a ja gorivo.
Pohvalio mi se svojom vrlo dobrom suradnjom s načelnikom Općine Olovo Džemaludinom Memagićem Kemom, koji je, kako je rekao, “prozapadno orijentiran”.
Pomalo je tužan zbog toga što u Gornjem Olovu nema, osim njega, nijednog katolika, navikao je na sasvim drugačiji ambijent u Kraljevoj Sutjesci, odakle je ovamo, prije nepunih sedam godina, došao. I pomalo ga “nerviraju” Hrvati iz zapadne Hercegovine koji govore samo o Trećem entitetu. Požalio mi se, među ostalim:
- Kad predsjednica Kolinda i ostali Hrvati dođu u BiH, nitko od njih da dođe u Tuzlu, svi se bave samo Hercegovinom. Prije šest godina dođoše u samostan u Kraljevoj Sutjesci, gdje sam bio gvardijan, na ispomoć neki liječnici iz Mostara, i jedna liječnica odmah s vrata vikne da trebamo prihvatiti Treći entitet. Odgovorio sam joj: “Prihvaćamo, ali pod uvjetom da glavni grad bude u Kraljevoj Sutjesci!”
Međugorje i olovo
Drago mu je, kaže, i Međugorje, ali je Gospa Olovska spram Međugorja ipak nešto posebno. Istaknuo je:
- Olovo nije Međugorje, Olovo je tiho, mirno, intimno... U Olovo dolaze ljudi s posebnim potrebama. Muslimani nas ovdje peckaju da su nama, bosanskim franjevcima, hercegovački Hrvati sve uzeli, pa čak i Gospu, a ja im na to kažem: “Gospa u Međugorju radi preko tjedna, a ovdje se, u Olovu, odmara vikendom!”
Onda mi je detaljnije ispričao kako je u svetištu Gospe Olovske smiraj i utjehu prije tri godine našla i jedna Srpkinja, pravoslavne vjere, koju su mučili nesanica i ružni snovi (inače su Srbi, njih oko tri pol tisuće, iselili iz Olova u vrijeme rata), a osobito ga se dojmila skupina od pet muslimana (s malim djetetom) koji su jednom došli moliti na prostoru ispred crkve, dodirujući pritom Crni kamen (riječ je o ostatku dovratnika stare, spaljene srednjovjekovne olovske crkve). “Djedo je”, rekao je, “obišao čak pet krugova oko Crnog kamena, izgovarajući pritom molitve koje je tom prigodom proučio i naučio.”
Potvrdio mi je ono o čemu se naveliko priča u cijelome Olovu, da je upravo on osvijetlio (još u jesen 2012., čim je došao u Gornje Olovo) crkvu, ali je toj priči, kao poseban aneks, dodao: “Vidite, kad sam to učinio, reče meni službenica, muslimanka, na šalteru u banci: ‘Lijepo ste nam osvijetlili crkvu!’ Naglasak je ovdje na riječi ‘nam’. Olovski muslimani našu crkvu doista smatraju svojom, kao što je Velika Gospa i njihov blagdan - iako istodobno štuju i svoje, muslimanske blagdane i običaje.”
Kod imama
Zamolio sam fra Iliju da odemo zajedno k ef. Esadu Pepiću, u obližnju džamiju (stotinjak metara dalje). Međutim, nije za to bio raspoložen...
- Gledajte, ja se ne držim za ruke s njim. Ja sam, čim sam ovamo došao, rekao načelniku Općine da ne želim biti ničija zastavica. Ne mogu reći da me netko ovdje mrzi, ali... ima tu nešto, ne znam...
Na kraju sam, s kolegom Goranom, otišao k imamu, u džamiju, sam. Na moje pitanje što da kažem ef. Esadu, tj. zašto nije i on htio ići, fra Ilija mi je odgovorio:
- Recite mu da sam jako zauzet. Very, very busy...
Ef. Esad Pepić (rođ. 1968. u mjestu Rožaje u Crnoj Gori) nestrpljivo nas je iščekivao. Satima, tako reći od ranoga jutra. Već je bio izgubio svaku nadu da ćemo se k njemu navratiti (jer, zadržali smo se kod fra Ilije mnogo duže od planiranog vremena, fra Ilija nas je svojim džipom odvezao i do obližnjih Bakića, tj. do ruševina crkve sv. Roka, dokle su nekoć išle hodočasničke procesije za Veliku Gospu). Najprije nas je primio u džamiji, a onda nas je ugostio u svojoj obiteljskoj kući, također tu u Gornjem Olovu, gdje nas je upoznao sa svojom suprugom Hedom, rođenom u Novom Pazaru, i troje djece.
Rekao sam mu da fra Ilija nije s nama mogao doći jer je jako zauzet. Na to je odgovorio:
- Da, znam da je fra Ilija zauzet... Gledajte, on je pozitivac, možda olovski čovjek nije navikao na njegovu otuđenost i često izbivanje iz Olova. On često putuje, a njegov prethodnik fra Gabrijel uvijek je bio tu, s nama, bio je statičan, a volio se i družiti sa svojim znancima. Osjećao sam se ponosnim što imam takva prijatelja kao što je fra Gabrijel, i danas se nas dvojica redovito čujemo, moja ga djeca jako vole; kad dođe, donese im čokolade... A fra Ilija... on je, vidite, opterećen ganjanjem donatora za rekonstrukciju crkve, prilaznih putova... Osim toga, suočio se s problemom da nema kome služiti mise. A došao je iz Kraljeve Sutjeske. Vjerojatno ga proganja pitanje: kome ćeš ovdje biti pastir?
Upitao sam ef. Esada Pepića za ono gotovo već mitologizirano “hodanje ruku pod ruku” s fra Gabrijelom Tomićem, u “eri” prije dolaska u Olovo fra Ilije Božića. Odgovorio je:
- Zamolili smo novinara da napravi tu priču. Bio je to lokalni novinar Kadir Plećan, koji radi i za Slobodnu Europu. Uhvatili smo se ruku pod ruku kao otac i sin (fra Gabrijel je mnogo stariji od ef. Esada - op. a.), odnosno kao dva čovjeka koji obnašaju glavne vjerničke funkcije u Olovu. Ja u imamskoj odori, on u odori fratra; ruku pod ruku šetali smo se po dvorištu ispred katoličke crkve...
Imamova supruga Heda ponudila nas je kavom, sokom od ruže i kolačem. Onda sam, gotovo onako iznebuha, iako sam to u sebi dobrih sat vremena planirao, upitao imama bi li bio raspoložen da zajedno odemo fra Iliji - kad već on nije imao vremena da, zajedno s nama, dođe k njemu, u džamiju, odnosno u obiteljsku kuću.
Fotoseansa
Otprve je, bez trunke razmišljanja, odgovorio potvrdno. Da krenemo k fra Iliji. Odmah, iz istih stopa. Jer, da ne bi imalo smisla da radimo reportažu o međureligijskom dijalogu u Olovu a da nemamo zajedničku fotografiju njega i fra Ilije. Pet-deset minuta kasnije uspinjali smo se tzv. uskom kaldrmom prema svećeničkoj kući fra Ilije. On, imam Esad, njegova supruga Heda, sinčić Bakir, fotograf Goran i ja. Zatekli smo fra Iliju u nekom poslu, u kući. Odlično je reagirao. Bio je jako iznenađen tim (nenajavljenim) posjetom, ali se brzo sabrao i bez ikakve ljutnje i nervoze “odradio” fotoseansu. Onda smo svi skupa porazgovarali, za stolom u fra Ilijinoj svećeničkoj kući. Iz razgovora se vidjelo da su si fra Ilija i ef. Esad, zapravo, jako dobri.
Na rastanku mi je ef. Esad Pepić rekao:
- Gradit ćemo uskoro novu džamiju, preko puta restorana “Vertigo”, u centru Olova, s one strane rijeke. Već je potpisan protokol. Zbratimili smo se s turskom Općinom Kirşehir i spremni smo zamoliti njih iz Turske da daju svoj doprinos i rekonstrukciji olovske crkve. Tako je mi muslimani zovemo, “olovska crkva”, jer je ona i naša crkva.
Prior karmelićanskog samostana Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru kraj Tomislavgrada, o. Zvonko Martić, nedavno je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom “Hodočasničko mjesto kao prostor međureligijskog dijaloga - Marijansko svetište u Olovu”. Riječ je o znanstvenoj studiji posvećenoj svetištu Gospe Olovske u Olovu, u Istočnoj Bosni, koje uživa reputaciju najstarijeg marijanskog svetišta (u najmanju ruku jednog od najstarijih) na Balkanu, piše Jutarnji list.
Jedan primjerak Martićeva doktorskog rada već je nekoliko dana u mojim rukama i čim nekome od svojih znanaca ili prijatelja iz redova Crkve to kažem, odmah me zamoli da mu ga posudim. Riječ je, očito, o atraktivnoj temi koja mnoge ljude (čak i ne samo crkvene) jako intrigira i zanima. Obećao sam, među inima, i hercegovačkim fratrima iz Franjevačkog samostana Hercegovačkog provincijalata u zagrebačkoj Dubravi da ću im donijeti “svoj” primjerak Martićeve studije, čim dovršim pisanje ovoga članka.
Tri svetišta
O. Zvonka Martića posjetio sam prošlog tjedna u Novoj Topoli kraj Banje Luke (“metropole” predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika), gdje upravo drži duhovne vježbe u Samostanu sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Ljubazno je ugostio mene i mojega kolegu fotografa Gorana Mehkeka, potanko mi objasnio bit i smisao svoje studije i ujedno me najavio mojim/našim domaćinima u Olovu, upravitelju svetišta Gospe Olovske fra Iliji Božiću i glavnom imamu u Olovu ef. Esadu Pepiću - kojima smo se Goran i ja uputili odmah nakon “radnog ručka” u novotopolskome samostanu. Put od Nove Topole do Olova potrajao je dobrih pet sati, stigli smo na odredište tek oko 21.30, (pre)umorni od naporne vožnje grbavim, prekrpanim, nerijetko i očajnim bosanskohercegovačkim prometnicama, a u Olovu nas je ipak dočekalo “čudo” (valjda po zagovoru čudotvorne Gospe Olovske, nema po kome drugome).
“Čudo” se, zapravo, počelo događati već u Kladnju, gradiću udaljenom nekih pola sata od Olova (a iz pravca Tuzle, koja se i dalje očajno guši u stravičnom dimu što ga neprestance ispušta tamošnja termoelektrana). Sve se gotovo u hipu promijenilo nabolje: i pejzaž, i kvaliteta ceste kojom smo putovali, i sve ostalo. Kao da smo iz “bosanskog vilajeta” kročili ravno u Sloveniju - to je bila moja prva asocijacija.
Sjevernobosansku i srednjobosansku sivu i neuglednu vegetaciju (koja nas je pratila osobito u prvoj polovici puta) zamijenile su prekrasne borove šume, kao da smo pod Alpama; zrak je odjedanput postao čist, da čistiji nije mogao biti; cesta “ž” kategorije pretvorila se u magistralu prvoga reda ton kojoj, uza sve ostalo, daje i jarko osvijetljeni novopodignuti tunel, dugačak nešto manje od kilometra, kojega se ne bi postidjela ni autocesta Zagreb - Split; a kad smo ušli u Olovo, dojam je bio kompletiran. I, rekao bih, fascinantan.
Lijepa, pitoma, simpatična kotlinica u kojoj se dvije uzane rječice, Stupčanica i Bioštica, spajaju u malo veću rijeku, Krivaju, iznad koje se, na jednome od brežuljaka (a to je upravo Gornje Olovo), koče, pod elegantnom večernjom/noćnom rasvjetom, crkva Gospe Olovske i olovska džamija - dok se na brežuljku sa suprotne strane nudi pogledu nešto slabije osvijetljena srpska pravoslavna crkva. Tri olovska svetišta osvijetljena noću kao tri dvorca iz bajke. A u samom Olovu - prava senzacija. Novopodignuti “Motelvizija”, u najstrožem centru gradića, sagrađen u (neo)alpskome stilu, u kojem smo odsjeli, mogao bi po komforu konkurirati i najboljim zagrebačkim hotelima, dok veliko samoposluživanje s restoranom (“Vertigom”) pokraj (također blještavo osvijetljene) zgrade općinske uprave radi sve do 22 sata. To je doista privilegij imati u ovakvu malenu mjestašcu, s ne više od desetak tisuća stanovnika, dućan i restorančić otvoren do 10 sati navečer. Turizam tu polako kuca na vrata...
Osamljeni fratar
No uvjerili smo se ubrzo i zašto je to tako: vlasnik samoposluživanja i restorana nije nitko drugi nego načelnik Općine Olovo Džemaludin Memagić Kemo - a on je ujedno i vlasnik velike tvornice rublja, “Alma Ras”, koja svoje proizvode izvozi i u Italiju i Austriju. Dakle, na Zapad. Džemu Memagića mi je, među ostalima, hvalio i sam upravitelj svetišta Gospe Olovske fra Ilija Božić, što me dodatno uvjerilo u vrlo visoku, malne idiličnu razinu odnosa između muslimana i katolika u tom gradiću. No valja reći da katolika ovdje, zapravo, gotovo više i nema.
U starome Gornjem Olovu jedini je katolik bosanski fratar koji upravlja Gospinim svetištem, dok u novijem Donjem Olovu, sagrađenom u 20. stoljeću, prema najnovijim statistikama živi samo 19 katolika (fra Ilija kaže da ih je još manje), i to poodmakle dobi.
Usprkos tome identitet Olovu daje upravo katoličko svetište Gospe Olovske, koju međutim - a to upravo i jest glavna specifičnost ovoga gradića i ovoga kraja - štuju ne samo katolici (uključujući i brojne katoličke hodočasnike koji ovamo dolaze tijekom ljetne polovice godine) nego i muslimani. A ponajprije muslimani iz Gornjeg Olova, koji žive u neposrednoj blizini katoličke crkve - ali isto tako i džamije, udaljene od svetišta Gospe Olovske možda samo sto metara.
To je, dakle, o. Zvonka Martića inspiriralo da napiše znanstvenu studiju o Olovu i svetištu Gospe Olovske: to je marijansko svetište kultno mjesto ne samo katolika nego i muslimana koji žive u tom kraju (posebice onih iz Gornjeg Olova), i to posve neovisno o tome što ti isti muslimani imaju svoje vlastito svetište, džamiju, i svog vlastitog, lokalnog vjerskog vođu - imama ef. Esada Pepića. Kuriozitet (iako ne jedini u BiH) koji snažno proturječi općoj slici i predodžbi o Bosni i Hercegovini kao mjestu nerazrješivog prijepora triju naroda (Hrvata, Srba i Bošnjaka) i tri religije (katolištva, pravoslavlja i islama).
Muslimani u crkvi
O. Zvonko Martić mi je to opisao ovim riječima:
- U Bosni i Hercegovini imate prijepor kao žarišnu točku, i onda se uzimaju religijski elementi da bi se taj prijepor nekako opravdao. Jer poznato je da se svi nacionalni identiteti formiraju upravo oko religijskih identiteta. A Olovo je baš suprotan primjer koji ne teži prijeporu, a to je - čisti religijski kontekst. Gospa Olovska nije ekskluzivno katoličko svetište nego ovamo dolaze pripadnici različitih religija - katolici, muslimani i pravoslavni - i to zbog svojih osnovnih egzistencijalnih potreba. Time svetište Gospe Olovske odašilje snažnu poruku kako religije i religijski pojedinci u svojoj biti ipak ne žive u prijeporu nego teže skladu, odnosno da naizgled nepomirljive podjele mogu nadići, i nadilaze ih, svojom vjerom. Neosporno je, dakle, da u Bosni i Hercegovini postoje prijepori kao njezina stalna obilježja, ali na lokalnoj razini, poput Olova, postoje i komunikacije radikalno drugačijega tipa unutar kojih ljudi štite drugoga znajući za njegovu vjeru i njegovu naciju.
O. Martić pritom ističe da suživot (koji je zapravo mnogo više od suživota) različitih vjera ili religija u Olovu funkcionira kao čisti, autentični pučki dijalog, dakle kao nešto što se odvija na spontanoj razini i što nema nikakve veze s djelovanjem neke političke ili državne institucije (poput, primjerice, Međureligijskog vijeća kao specifične nevladine organizacije u BiH) koja proklamira mirotvorstvo kao jedan od svojih glavnih ciljeva. “Ovdje je u prvome planu”, kaže Martić, “iskustvo svetoga, doživljaj Boga, dakle nešto sasvim spontano i izvaninstitucionalno, što po samoj svojoj definiciji ne ide prema prijeporu.”
Pritom se o. Martić u svojoj studiji poziva i na glasovitoga teologa i sociologa religije Željka Mardešića (alias Jakova Jukića) koji je u svojim analizama također skretao pozornost na stanovitu diskrepanciju između službenoga međureligijskog dijaloga i pučkog prijateljstva ljudi različitih konfesija. U Olovu je, nedvojbeno, riječ o ovome drugome, što se dade potkrijepiti s nekoliko upečatljivih primjera (a u neke od kojih sam se i sam uvjerio za boravka u Olovu).
Prvi primjer doživio sam već pri samome dolasku u Olovo, tj. prigodom smještaja u “Motelviziji”. Prišao mi je upravitelj toga motela Miralem Karagić, pokazao mi rukom (čim sam mu rekao da dolazimo iz Zagreba) na osvijetljenu crkvu Gospe Olovske i džamiju, na brežuljku iznad grada koji se zove Gornje Olovo, i rekao mi da i on, poput brojnih drugih muslimana iz Olova, ide svake godine o Velikoj Gospi u olovsku katoličku crkvu. I to zajedno sa svojim prijateljima iz okolice Orašja (kao i iz nekih drugih mjesta u BiH).
- Mi nismo nikakvi vjernici - rekao mi je pritom - ja sam komunist, u Titovo sam vrijeme bio pionir. I moj je otac, ugostiteljski radnik, također bio komunist. Ali mi ipak idemo u crkvu Gospe Olovske, kad je Velika Gospa. Idemo tamo hodočastiti. Ne sudjelujemo, doduše, na misi. Kad počne misa, izađemo iz crkve u dvorište.
Naila u zvoniku
Drugi je primjer ratna anegdota (iz 90-ih) koja se i danas rado prepričava ne samo u Olovu nego i u cijeloj Bosni, osobito među bosanskim franjevcima.
U to, ratno vrijeme čuvar ili upravitelj svetišta Gospe Olovske bio je fra Berislav Kalfić, koji je jednoga dana doživio prometnu nezgodu pa je završio u bolnici. U svetištu je ostao samo stariji fratar, fra Bernardin Matić. Franjevci iz susjednog samostana u Visokom došli su obići olovsko svetište i fra Bernardina. Kad su došli pred crkvu, bilo je podne, vrijeme kada katolici, uz zvonjavu zvona, mole molitvu Anđeo Gospodnji. Na olovskoj crkvi zvonila je jedna žena. Po završetku molitve i zvonjenja fratri su joj prišli pozdravljajući je uobičajenim katoličkim pozdravom, hvaljen Isus i Marija. Žena im je oštro odgovorila: “Dobar dan! Mene se tako ne pozdravlja!” Jedan od fratara ju je pitao: “Pa, kako zvoniš?” Odgovorila mu je: “Pa, lahko. Vučem.” (Tu je anegdotu, kao i brojne druge istovrsne primjere, prepričao i o. Zvonko Martić u svojoj studiji o hodočasničkom marijanskom svetištu u Olovu kao prostoru međureligijskog dijaloga.)
Žena koja je zvonila na katoličkoj olovskoj crkvi usred rata 90-ih bila po vjersko-nacionalnoj pripadnosti - muslimanka. Zvala se Naila Halilović. U toj crkvi, kao ni blizu nje, nije tada bilo nijednoga katolika (osim fra Bernardina i fra Berislava), svi su se odande već bili sklonili ili odselili, tako da je uobičajenu katoličku dužnost u njoj obavljala jedna muslimanka, koja, kao i brojni drugi muslimani iz (uglavnom Gornjeg) Olova, tu crkvu smatra i svojim, tj. i muslimanskim, a ne samo katoličkim, svetištem.
Kišne dove
O. Zvonko Martić o tom fenomenu u svom znanstvenom djelu piše: “U kazivanjima o specifičnostima Gornjeg Olova u odnosu na druga mjesta u okolici, muslimani ističu da samo oni imaju Marijinu crkvu, koju nazivaju svojom crkvom, i da je Marijin blagdan Velika Gospojina njihovo dovište (sveto mjesto ili svetište - op. a.). Svoj stav potvrđuju i kazivanjima da nemaju drugog dana osim Velike Gospe kada mole molitve za kišu za sušnih razdoblja (kišne dove), a taj dan pozivaju svoje prijatelje i rodbinu da s njima slave svoju dovu, očitujući tako jasno svoje veze sa svetištem i Gospom.”
Anegdota o muslimanki Naili koja u podne zvoni na crkvi Gospe Olovske u Gornjem Olovu toliko je u Bosni postala popularna da je “opjevana” i ilustrirana i u jednome stripu čiji su autori ramski franjevac fra Tomislav Brković i strip-crtač mlađe generacije, podrijetlom iz Slavonije, Marko Dješka. O tome, među ostalima, piše i zagrebački sociolog religije (podrijetlom iz okolice Rame) dr. Ivan Markešić, u jednome svom članku koji se može pročitati i na internetu.
Treći primjer. Asim Kopić, vlasnik olovskog motela “Panorama”, udomio je (i to besplatno) upravitelja svetišta Gospe Olovske fra Gabrijela Tomića - tijekom svih šest mjeseci dok se to svetište (nakon rata) obnavljalo. A ugošćivao je i časne sestre koje su tada pomagale u svetištu. A kad su ga upitali zašto je to učinio, odgovorio je da kakvo je to pitanje jer da se to samo po sebi razumijeva.
Četvrti primjer. Kadir Plećan, novinar državne Bosanskohercegovačke televizije (BHT), u svom je prilogu, emitiranom u središnjem Dnevniku na Božić 2009., prikazao upravitelja Gospina svetišta fra Gabrijela Tomića i glavnog imama Medžlisa islamske zajednice Olovo ef. Esada Pepića kako na platou ispred Gospine crkve šeću zajedno ruku pod ruku. Taj je nesvakidašnji prizor prokomentirao riječima: “Kada bi primjera poput olovskog, gdje građani u šetnji ruku pod ruku mogu vidjeti svoje vjerske prvake, bilo više, budućnost bi nam bila puno izvjesnija.”
I tako dalje... Inače, o. Martić u svojoj studiji napominje da marijansko svetište u Gornjem Olovu nije jedini primjer međureligijskog dijaloga u Bosni i Hercegovini. Tih primjera ima nekoliko, a među njima su i svetište sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca (neki ga nazivaju “bosanskim Lourdesom”), marijansko svetište na Kondžilu, marijansko svetište Gospe Stupske u Sarajevu itd. Ali Gospa Olovska nekako ipak “strši” među svim tim primjerima pa je o. Martić upravo njoj, a ne nekom drugom svetištu, posvetio svoj doktorski rad.
Kako katolika u Olovu danas ima samo simboličan broj, svetište Gospe Olovske u većem je dijelu godine potpuno mirno i povučeno, život u njemu kao da je zamro. Sadašnji (od 2012.) upravitelj svetišta fra Ilija Božić (rođ. 1972. u Varešu) tu praktički nema kome služiti mise. Svetište oživi samo četiri puta u godini, u četiri tzv. hodočasnička vremena, kada se u njemu ili pokraj njega održavaju tradicionalna hodočašća.
Prvo je hodočašće 1. svibnja, kada se, od 1996., slavi početak svibanjskih pobožnosti za Vrhbosansku nadbiskupiju. Tada u Olovo dolazi i kardinal Vinko Puljić. Muslimani na tom hodočašću ne sudjeluju, oni toga blagdanskog dana, 1. svibnja, roštiljaju u Olovu i okolici. (Koliko sam mogao primijetiti, dobar dio olovskih muslimana i danas se deklarira kao - komunisti. Ili barem kao bivši komunisti.)
Velika gospa
Drugo, najveće hodočašće u godini je ono na Veliku Gospu, 14./15. kolovoza. Upravo tada muslimani (mahom iz Gornjeg Olova) najviše ostvaruju interakcije s katoličkim hodočasnicima i sudjeluju u misnim slavljima. Nekada su ta hodočašća, za Veliku Gospu, bila mnogo masovnija nego danas, a drugačiji je bio i tip (ili ruta) hodočašća. Hodočastilo se od svetišta Gospe Olovske u Gornjem Olovu do ruševina crkve sv. Roka u obližnjim Bakićima, kojih pet-šest kilometara od Olova, a tijekom procesije prenosila se slika Čudotvorne Gospe Olovske. Danas se hodočasti samo na užem prostoru oko crkve, u Gornjem Olovu, a dolazi i (znatno) manji broj katolika nego, primjerice, u razdoblju između dva svjetska rata (a da o tzv. zlatnom dobu hodočasništva u Olovu, u 16. i 17. stoljeću, prije paljenja starog srednjovjekovnog samostana Gospe Olovske 1704., u tursko doba, i ne govorimo).
I danas su živa sjećanja na ona “dobra stara vremena” kada je u Gornje Olovo hodočastio toliki broj Hrvata katolika da nisu imali gdje boraviti ili noćiti pa su noć od 14. na 15. kolovoza prespavali u kućama gornjoolovskih muslimana. A ovi su im širom otvarali kapije i bili baš ponosni što ih mogu ugostiti.
Treće je hodočašće 8. rujna, na blagdan Rođenja Bl. Djevice Marije (Mala Gospa), a četvrto - u posljednju nedjelju u listopadu, kada se komemorira obljetnica smrti fra Luje Zloušića (1895.-1969.), obnovitelja olovskog svetišta.
Svakoga dana na jutarnjoj kavi (ili na podnevnom ručku) u kući upravitelja svetišta Gospe Olovske možete susresti (i s njima porazgovarati) tri osobe.
Prva je upravitelj svetišta fra Ilija Božić (on je ovdje naslijedio fra Gabrijela Tomića, a u Gornje je Olovo došao 2012. iz Kraljeve Sutjeske, gdje je šest godina bio gvardijan).
Druga je osoba tzv. službena domaćica u svećeničkoj kući, Hrvatica katolkinja Mara Bartolović (koja inače živi u Donjem Olovu). Danas je udovica, pokojni muž bio joj je veterinarski tehničar.
A treća je osoba tzv. neslužbena domaćica u svećeničkoj kući i u svetištu Gospe Olovske, muslimanka Senija Degirmendžić (koja živi u Gornjem Olovu, u neposrednom susjedstvu crkve). Upravo je njezina pokojna sestra Naila zvonila na crkvi Gospe Olovske tijekom rata kad su u svetište bili naišli franjevci iz samostana u Visokom.
Fra Ilija Božić drugačiji je tip upravitelja Gospe Olovske u odnosu na svoje prethodnike - fra Gabrijela Tomića, fra Berislava Kalfića i druge. Netko bi na prvu loptu rekao da je pomalo mrzovoljan. Manje govori, a više radi; nije toliko “blagoglagoljiv” kao, primjerice, fra Gabrijel i nije sklon hodanju ruku pod ruku (posebice kad je u blizini tv-snimatelj) s glavnim imamom u Olovu ef. Esadom Pepićem, ali se zato sav posvetio obnovi crkve. Za svog je “mandata” osvijetlio crkvu i uveo vodu (dotad se voda tu donosila u kanistrima), a sada ide još dalje. Kad smo ga posjetili, upravo se, u dvorištu crkve, dogovarao s pripadnicima Armije BiH (hrvatska komponenta) o predstojećim malo “žešćim” radovima na obnovi i proširenju crkve.
- Bit će to velik projekt - povjerio mi je - u visini od 500.000 konvertibilnih maraka. Armija BiH će osigurati ljudstvo i strojeve, a ja gorivo.
Pohvalio mi se svojom vrlo dobrom suradnjom s načelnikom Općine Olovo Džemaludinom Memagićem Kemom, koji je, kako je rekao, “prozapadno orijentiran”.
Pomalo je tužan zbog toga što u Gornjem Olovu nema, osim njega, nijednog katolika, navikao je na sasvim drugačiji ambijent u Kraljevoj Sutjesci, odakle je ovamo, prije nepunih sedam godina, došao. I pomalo ga “nerviraju” Hrvati iz zapadne Hercegovine koji govore samo o Trećem entitetu. Požalio mi se, među ostalim:
- Kad predsjednica Kolinda i ostali Hrvati dođu u BiH, nitko od njih da dođe u Tuzlu, svi se bave samo Hercegovinom. Prije šest godina dođoše u samostan u Kraljevoj Sutjesci, gdje sam bio gvardijan, na ispomoć neki liječnici iz Mostara, i jedna liječnica odmah s vrata vikne da trebamo prihvatiti Treći entitet. Odgovorio sam joj: “Prihvaćamo, ali pod uvjetom da glavni grad bude u Kraljevoj Sutjesci!”
Međugorje i olovo
Drago mu je, kaže, i Međugorje, ali je Gospa Olovska spram Međugorja ipak nešto posebno. Istaknuo je:
- Olovo nije Međugorje, Olovo je tiho, mirno, intimno... U Olovo dolaze ljudi s posebnim potrebama. Muslimani nas ovdje peckaju da su nama, bosanskim franjevcima, hercegovački Hrvati sve uzeli, pa čak i Gospu, a ja im na to kažem: “Gospa u Međugorju radi preko tjedna, a ovdje se, u Olovu, odmara vikendom!”
Onda mi je detaljnije ispričao kako je u svetištu Gospe Olovske smiraj i utjehu prije tri godine našla i jedna Srpkinja, pravoslavne vjere, koju su mučili nesanica i ružni snovi (inače su Srbi, njih oko tri pol tisuće, iselili iz Olova u vrijeme rata), a osobito ga se dojmila skupina od pet muslimana (s malim djetetom) koji su jednom došli moliti na prostoru ispred crkve, dodirujući pritom Crni kamen (riječ je o ostatku dovratnika stare, spaljene srednjovjekovne olovske crkve). “Djedo je”, rekao je, “obišao čak pet krugova oko Crnog kamena, izgovarajući pritom molitve koje je tom prigodom proučio i naučio.”
Potvrdio mi je ono o čemu se naveliko priča u cijelome Olovu, da je upravo on osvijetlio (još u jesen 2012., čim je došao u Gornje Olovo) crkvu, ali je toj priči, kao poseban aneks, dodao: “Vidite, kad sam to učinio, reče meni službenica, muslimanka, na šalteru u banci: ‘Lijepo ste nam osvijetlili crkvu!’ Naglasak je ovdje na riječi ‘nam’. Olovski muslimani našu crkvu doista smatraju svojom, kao što je Velika Gospa i njihov blagdan - iako istodobno štuju i svoje, muslimanske blagdane i običaje.”
Kod imama
Zamolio sam fra Iliju da odemo zajedno k ef. Esadu Pepiću, u obližnju džamiju (stotinjak metara dalje). Međutim, nije za to bio raspoložen...
- Gledajte, ja se ne držim za ruke s njim. Ja sam, čim sam ovamo došao, rekao načelniku Općine da ne želim biti ničija zastavica. Ne mogu reći da me netko ovdje mrzi, ali... ima tu nešto, ne znam...
Na kraju sam, s kolegom Goranom, otišao k imamu, u džamiju, sam. Na moje pitanje što da kažem ef. Esadu, tj. zašto nije i on htio ići, fra Ilija mi je odgovorio:
- Recite mu da sam jako zauzet. Very, very busy...
Ef. Esad Pepić (rođ. 1968. u mjestu Rožaje u Crnoj Gori) nestrpljivo nas je iščekivao. Satima, tako reći od ranoga jutra. Već je bio izgubio svaku nadu da ćemo se k njemu navratiti (jer, zadržali smo se kod fra Ilije mnogo duže od planiranog vremena, fra Ilija nas je svojim džipom odvezao i do obližnjih Bakića, tj. do ruševina crkve sv. Roka, dokle su nekoć išle hodočasničke procesije za Veliku Gospu). Najprije nas je primio u džamiji, a onda nas je ugostio u svojoj obiteljskoj kući, također tu u Gornjem Olovu, gdje nas je upoznao sa svojom suprugom Hedom, rođenom u Novom Pazaru, i troje djece.
Rekao sam mu da fra Ilija nije s nama mogao doći jer je jako zauzet. Na to je odgovorio:
- Da, znam da je fra Ilija zauzet... Gledajte, on je pozitivac, možda olovski čovjek nije navikao na njegovu otuđenost i često izbivanje iz Olova. On često putuje, a njegov prethodnik fra Gabrijel uvijek je bio tu, s nama, bio je statičan, a volio se i družiti sa svojim znancima. Osjećao sam se ponosnim što imam takva prijatelja kao što je fra Gabrijel, i danas se nas dvojica redovito čujemo, moja ga djeca jako vole; kad dođe, donese im čokolade... A fra Ilija... on je, vidite, opterećen ganjanjem donatora za rekonstrukciju crkve, prilaznih putova... Osim toga, suočio se s problemom da nema kome služiti mise. A došao je iz Kraljeve Sutjeske. Vjerojatno ga proganja pitanje: kome ćeš ovdje biti pastir?
Upitao sam ef. Esada Pepića za ono gotovo već mitologizirano “hodanje ruku pod ruku” s fra Gabrijelom Tomićem, u “eri” prije dolaska u Olovo fra Ilije Božića. Odgovorio je:
- Zamolili smo novinara da napravi tu priču. Bio je to lokalni novinar Kadir Plećan, koji radi i za Slobodnu Europu. Uhvatili smo se ruku pod ruku kao otac i sin (fra Gabrijel je mnogo stariji od ef. Esada - op. a.), odnosno kao dva čovjeka koji obnašaju glavne vjerničke funkcije u Olovu. Ja u imamskoj odori, on u odori fratra; ruku pod ruku šetali smo se po dvorištu ispred katoličke crkve...
Imamova supruga Heda ponudila nas je kavom, sokom od ruže i kolačem. Onda sam, gotovo onako iznebuha, iako sam to u sebi dobrih sat vremena planirao, upitao imama bi li bio raspoložen da zajedno odemo fra Iliji - kad već on nije imao vremena da, zajedno s nama, dođe k njemu, u džamiju, odnosno u obiteljsku kuću.
Fotoseansa
Otprve je, bez trunke razmišljanja, odgovorio potvrdno. Da krenemo k fra Iliji. Odmah, iz istih stopa. Jer, da ne bi imalo smisla da radimo reportažu o međureligijskom dijalogu u Olovu a da nemamo zajedničku fotografiju njega i fra Ilije. Pet-deset minuta kasnije uspinjali smo se tzv. uskom kaldrmom prema svećeničkoj kući fra Ilije. On, imam Esad, njegova supruga Heda, sinčić Bakir, fotograf Goran i ja. Zatekli smo fra Iliju u nekom poslu, u kući. Odlično je reagirao. Bio je jako iznenađen tim (nenajavljenim) posjetom, ali se brzo sabrao i bez ikakve ljutnje i nervoze “odradio” fotoseansu. Onda smo svi skupa porazgovarali, za stolom u fra Ilijinoj svećeničkoj kući. Iz razgovora se vidjelo da su si fra Ilija i ef. Esad, zapravo, jako dobri.
Na rastanku mi je ef. Esad Pepić rekao:
- Gradit ćemo uskoro novu džamiju, preko puta restorana “Vertigo”, u centru Olova, s one strane rijeke. Već je potpisan protokol. Zbratimili smo se s turskom Općinom Kirşehir i spremni smo zamoliti njih iz Turske da daju svoj doprinos i rekonstrukciji olovske crkve. Tako je mi muslimani zovemo, “olovska crkva”, jer je ona i naša crkva.
