Iako je već triput odlazio u političku mirovnu, Milo Đukanović proveo je 27 godina obnašajući najvažnije dužnosti u Crnoj Gori. U nedjelju, na predsjedničkim izborima, ponovo se vraća na scenu.
Đukanović se iz samoproglašene mirovine vraćao svaki put kad bi njegova stranka, koja je cijelo vrijeme na vlasti u Crnog Gori, zapala u krizu.
Bivši crnogorski premijer u šest mandata i predsjednik u jednom vjerojatno će ponovo doći na čelo države, a pitanje je jedino hoće li mu to uspjeti već u prvom krugu ili će ga netko od protukandidata prisiliti na drugi.
Ispitivanje javnog mnijenja podgoričkog Centra za demokratsku tranziciju, provedeno krajem ožujka, Đukanoviću daje 50,6 posto glasova. Njegov najbliži suparnik, neovisni Mladen Bojanić dobiva 35 posto, a ostalih petero kandidata na jednoznamenkastim je brojkama.
Izuzimajući tri kratke "mirovine", Đukanović (56) obnašao je dužnost šefa vlade ili države još od 1991., kada je bio najmlađi europski premijer.
Njegova Demokratska partija socijalista (DPS), nastala iz nekadašnjeg crnogorskog Saveza komunista, nikada nije bila u oporbi.
Đukanovićevo posljednje povlačenje iz politike uslijedilo je nakon parlamentarnih izbora u listopadu 2016. koje je zasjenio skandal oko hakiranja društvenih mreža koje je koristila oporba kako bi zaobišla dominaciju DPS-a u državnim medijima.
Na političku scenu vraća se u trenutku kada je DPS pred pritiskom mogućeg gubitka vlasti u nekoliko gradova na lokalnim izborima 27. svibnja i s tankom većinom u parlamentu, piše HIna.
Đukanović je, međutim, u Crnoj Gori oduvijek izazivao podjele, a njegova je stranka tako dugo na vlasti prije svega zahvaljujući neslozi među oporbenim strankama koje se, čini se, slažu samo u napadu na njega.
Njegova popularnost polako se smanjivala sa svakim većim političkim zaokretom otkako je Crna Gora dovela u pitanje svoje bliske veze sa Srbijom i njezinim bivšim predsjednikom Slobodanom Miloševićem 1996.
Deset godina poslije Đukanović je zahvaljujući tijesno dobivenom referendumu o neovisnosti izveo Crnu Goru iz zajednice sa Srbijom.
U novije vrijeme usmjerio je zemlju snažno prema zapadu i članstvu u NATO-u, u koji je Crna Gora ušla 2017.
Istodobno je raskinuo tradicionalno savezništvo s Rusijom, dodatno izazvavši ljutnju dijela populacije sklonog Moskvi.
Uza sve to na Đukanovićev račun stalno su stizale optužbe za korupciju i "rođački kapitalizam" s obzirom da su neki članovi njegove obitelji dospijevali na ugledne političke, sudačke ili poslovne dužnosti.
U tom smislu ni optužbe protiv Đukanovića nisu stizale samo od crnogorske oporbe. Talijanski tužitelj čak je 2002. zatražio njegovo uhićenje zbog navodne uloge u krijumčarenju cigareta 90-ih godina prošlog stoljeća. Od toga je, međutim, Đukanovića zaštito diplomatski imunitet.
Đukanović se iz samoproglašene mirovine vraćao svaki put kad bi njegova stranka, koja je cijelo vrijeme na vlasti u Crnog Gori, zapala u krizu.
Bivši crnogorski premijer u šest mandata i predsjednik u jednom vjerojatno će ponovo doći na čelo države, a pitanje je jedino hoće li mu to uspjeti već u prvom krugu ili će ga netko od protukandidata prisiliti na drugi.
Ispitivanje javnog mnijenja podgoričkog Centra za demokratsku tranziciju, provedeno krajem ožujka, Đukanoviću daje 50,6 posto glasova. Njegov najbliži suparnik, neovisni Mladen Bojanić dobiva 35 posto, a ostalih petero kandidata na jednoznamenkastim je brojkama.
Izuzimajući tri kratke "mirovine", Đukanović (56) obnašao je dužnost šefa vlade ili države još od 1991., kada je bio najmlađi europski premijer.
Njegova Demokratska partija socijalista (DPS), nastala iz nekadašnjeg crnogorskog Saveza komunista, nikada nije bila u oporbi.
Đukanovićevo posljednje povlačenje iz politike uslijedilo je nakon parlamentarnih izbora u listopadu 2016. koje je zasjenio skandal oko hakiranja društvenih mreža koje je koristila oporba kako bi zaobišla dominaciju DPS-a u državnim medijima.
Na političku scenu vraća se u trenutku kada je DPS pred pritiskom mogućeg gubitka vlasti u nekoliko gradova na lokalnim izborima 27. svibnja i s tankom većinom u parlamentu, piše HIna.
Đukanović je, međutim, u Crnoj Gori oduvijek izazivao podjele, a njegova je stranka tako dugo na vlasti prije svega zahvaljujući neslozi među oporbenim strankama koje se, čini se, slažu samo u napadu na njega.
Njegova popularnost polako se smanjivala sa svakim većim političkim zaokretom otkako je Crna Gora dovela u pitanje svoje bliske veze sa Srbijom i njezinim bivšim predsjednikom Slobodanom Miloševićem 1996.
Deset godina poslije Đukanović je zahvaljujući tijesno dobivenom referendumu o neovisnosti izveo Crnu Goru iz zajednice sa Srbijom.
U novije vrijeme usmjerio je zemlju snažno prema zapadu i članstvu u NATO-u, u koji je Crna Gora ušla 2017.
Istodobno je raskinuo tradicionalno savezništvo s Rusijom, dodatno izazvavši ljutnju dijela populacije sklonog Moskvi.
Uza sve to na Đukanovićev račun stalno su stizale optužbe za korupciju i "rođački kapitalizam" s obzirom da su neki članovi njegove obitelji dospijevali na ugledne političke, sudačke ili poslovne dužnosti.
U tom smislu ni optužbe protiv Đukanovića nisu stizale samo od crnogorske oporbe. Talijanski tužitelj čak je 2002. zatražio njegovo uhićenje zbog navodne uloge u krijumčarenju cigareta 90-ih godina prošlog stoljeća. Od toga je, međutim, Đukanovića zaštito diplomatski imunitet.
