Početak mjeseca travnja 1992. godine, u Ramu je sa sobom donio rat i sve ono što on sa sobom donosi. Poučeni iskustivima iz listopada 1942. godine, mnogi su se odlučili na bijeg iz Rame, neki s planom gdje, drugi bilo gdje, samo pobjeći od četnika. Budući da je Kupres već tada bio pod srpskom kontrolom, jedina mogućnost koliko toliko sigurnog izlaza iz Rame, bio je šumski put preko Vran planine. Put koji je bio napravljen za teške stojeve, preko noći je postao put za spas.
Kako je ratna 1992. odmicala, tako su rasle potrebe za koliko toliko normalnom putnom komunikacijom. Izbora jednostavno nije bilo. Put preko Vrana mora se osposobljavati za sve veći promet. Kako za civilne, tako i za vojnie potrebe. S vremenom, postao je jedina komunikacija i spoj Dalmacije i Središnje Bosne.
Gradnja puta službemo je započela polovicom travnja 1992. godine i nastavljena je i sljedećih godina. Budući da su brojni konvoji Unprofora, svakodnevo prolazili preko Vrana, u gradnju puta uključili su se i pripadnici mirovnih snaga, koji su odrađivali veliki dio posla. U zimskom periodu, vršili su čišćenje i održavanje.
Zbog iznimnog značaja, s vremenom, put je, s obzirom na sve okolnosti, doveden u prilično dobro stanje i to je omogućavalao normalan promet, posebice civilni. Unatoč ratu, život nije stao.
Nakon operacije „Cincar“ i oslobađanja Kupreške visoravni, mijenjaju se strateške pozicije i put preko Vran planine polagano gubi svoj značaj, iako je još dugo korišten. Nakon izgradnje puta Rama – Tomislavgrad, ovaj put postao je sporedan, i samo rijetki su znali njime ići.
Nakon 26 godina, ovaj put postao je neka vrsta spomenika prohujalom vremenu i svakodnevnoj borbi za opstanak. Put koji se nekada zvao „Cesta spasa“, postao je Cesta zaborava.
Kako je ratna 1992. odmicala, tako su rasle potrebe za koliko toliko normalnom putnom komunikacijom. Izbora jednostavno nije bilo. Put preko Vrana mora se osposobljavati za sve veći promet. Kako za civilne, tako i za vojnie potrebe. S vremenom, postao je jedina komunikacija i spoj Dalmacije i Središnje Bosne.
Gradnja puta službemo je započela polovicom travnja 1992. godine i nastavljena je i sljedećih godina. Budući da su brojni konvoji Unprofora, svakodnevo prolazili preko Vrana, u gradnju puta uključili su se i pripadnici mirovnih snaga, koji su odrađivali veliki dio posla. U zimskom periodu, vršili su čišćenje i održavanje.
Zbog iznimnog značaja, s vremenom, put je, s obzirom na sve okolnosti, doveden u prilično dobro stanje i to je omogućavalao normalan promet, posebice civilni. Unatoč ratu, život nije stao.
Nakon operacije „Cincar“ i oslobađanja Kupreške visoravni, mijenjaju se strateške pozicije i put preko Vran planine polagano gubi svoj značaj, iako je još dugo korišten. Nakon izgradnje puta Rama – Tomislavgrad, ovaj put postao je sporedan, i samo rijetki su znali njime ići.
Nakon 26 godina, ovaj put postao je neka vrsta spomenika prohujalom vremenu i svakodnevnoj borbi za opstanak. Put koji se nekada zvao „Cesta spasa“, postao je Cesta zaborava.
