Povezani članci
Banjolučanin Goran Irić, vunovlačarski zanat naslijedio je od djeda i već 30 godina, češljajući vunu uz pomoć stroja koji je napunio stoti rođendan, prehranjuje peteročlanu obitelj.
U svojoj radnji ekipi Anadolu Agency (AA) objasnio je da je prvo potrebno ošišati ovce krajem proljeća ili početkom ljeta, pa se vuna opere i dobro osuši. Poslije toga vuna stiže kod Irića na preradu, češljanje ili drndanje. Kaže da se osobe koje se bave ovim starim zanatom zovu vunovlačari ili drndari. Ovaj drugi naziv, u prošlosti dok je zanatlija bilo više, često je dovodio do zabune, jer je skraćenica za njega dr, pa su majstori, a i sam Irić, to koristili prilikom predstavljanja.
"Pitaju me jesi li doktor, a ja šta ću, kažem jesam neki", kroz smijeh priča Irić.
Kada mu mušterije donesu vunu, Irić je prvo izvaže, a onda slijedi proces češljanja na mašini, koje ovaj zanatlija zove hranjenje mašine. Vuna prolazi kroz 22 valjka, izlazi na drugu stranu, gdje se mota na kudelje.
"Kudelje se skidaju i stavljaju se na preslice. To bake, majke i sad ove mlade, poneka mlada gospođa prede. Vunu kad oprede onda se pletu džeperi, čarape..", priča Irić i dodaje da se na isti način prečešljava vuna i za posteljinu.
Tijekom dugogodišnjeg rada, on je pronašao različite vrste preslica i drugih pomagala kojima se u prošlosti obrađivala vuna. To mu je, kaže, sve jako zanimljivo i nada se da na ovaj način čuva bar djelić povijesti.
Mašina bez koje ne bi mogao raditi, stara je sto godina, a Irić tvrdi da je raditi na njoj prava umjetnost.
"Novih mašina nema, za stare ne možete nabaviti dijelove, sve moramo raditi sami, odnesem tokaru da ih on pripremi, a ja sam remontiram", kazao je Goran Irić.
Na pitanje kvari li se često, kaže da je najvažnije poslije svakog radnog dana dobro pregledati zupčanike, remenje, čistiti, podmazivati, mijenjati.
U opisu vunovlačarskog zanata jedna od glavnih stavki je i pravljenje jorgana i dušeka, ali pošto to radi isključivo po narudžbi Irić nam nije mogao pokazati kako pravi posteljinu. Objasnio je da se nakon što se vuna prečešlja posteljina šije ručno. Kaže da mu je za jorgan potrebno najmanje tri kilograma vune, a da dušek i pet puta više, što najviše utječe na cijenu.
"Jedan jorgan što ga Kinez proizvede košta do 20 do 60 KM, a moj kada ga ja napravim od kvalitetnih i zdravih materijala košta 160 KM, a narod nema novca", žali se Irić.
Smatra da je prednost vunene posteljine činjenica da je zdrava.
"Zbog kralježnice, zbog išijasa...Vuna je dobra da se nosi, tko ima grčeve da spava u vunenim čarapama. Zdrava je jer to je jedan izolator koji je jako kvalitetan", rekao je on.
Irić kaže da se ovim zanatom počeo baviti u mladosti, jer se time bavio i njegov djed. Sada je jedini registrirani zanatlija u banjolučkoj regiji. Čuo je, kaže, da ima još ljudi koji se time bave, ali nisu se prijavili pa im je lakše i zaraditi.
"To je posao koji je kada sam počinjao raditi bio u punom jeku i dobro se radilo, puno se zarađivalo, a sada svake godine je sve manje i manje. Kako su došli Kinezi i donijeli svoje proizvode, tako je počeo stagnirati ovaj posao. I sela su opustila, stari i nemoćni ljudi više ne mogu raditi. Ipak, još uvijek ima posla, tako da se i ja držim. Nekom ičšešljam vunu pripremim za presti, da mogu napraviti džempere, čarape, prsluke, a pripremam i vunu za jorgane, dušeke, nadmadrace", kaže ovaj vunovlačar.
Smatra da bi se ovaj zanat trebao očuvati, da i poslije njega netko trebao nastaviti, mada sumnja da će ga naslijediti sin.
"Djeca studiraju da bi radili nešto lakše, ali tko zna, i ja sam se školovao pa ipak nastavio zanat", kaže Irić.
Mušterije mu, priča, dolaze iz mnogih mjesta oko Banja Luke, iz Kneževa, Han Kola, Bočca, Krupe, Prnjavora, Čelinca, te sela prema Prijedoru. Nekada za dan prečešlja i 40 kilograma vune, a ima dana kada nemam nijednu mušteriju. Najgore je, tvrdi, ljeti, kada mora raditi bilo šta drugo da bi platio porez.
Prije se češljajući vunu bilo lako i obogatiti, jer su ljudi imali naviku da u vunu sakrivaju razne dragocjenosti, pa zaborave na njih.
Djed mu je pričao kako je jednom radniku baka donijela vunu na češljanje, ali punu dukata. Radnik je to pronašao i vratio vlasnici, ali mu je majstor rekao da će zbog toga čitav život biti bijedan, jer mu je to bila "nafaka" odnosno samo mu je došlo.
"I ja sam pronalazio svašta, ali ja uglavnom nalazim eksere i koješta, a para nema", kaže Goran Irić.
U svojoj radnji ekipi Anadolu Agency (AA) objasnio je da je prvo potrebno ošišati ovce krajem proljeća ili početkom ljeta, pa se vuna opere i dobro osuši. Poslije toga vuna stiže kod Irića na preradu, češljanje ili drndanje. Kaže da se osobe koje se bave ovim starim zanatom zovu vunovlačari ili drndari. Ovaj drugi naziv, u prošlosti dok je zanatlija bilo više, često je dovodio do zabune, jer je skraćenica za njega dr, pa su majstori, a i sam Irić, to koristili prilikom predstavljanja.
"Pitaju me jesi li doktor, a ja šta ću, kažem jesam neki", kroz smijeh priča Irić.
Kada mu mušterije donesu vunu, Irić je prvo izvaže, a onda slijedi proces češljanja na mašini, koje ovaj zanatlija zove hranjenje mašine. Vuna prolazi kroz 22 valjka, izlazi na drugu stranu, gdje se mota na kudelje.
"Kudelje se skidaju i stavljaju se na preslice. To bake, majke i sad ove mlade, poneka mlada gospođa prede. Vunu kad oprede onda se pletu džeperi, čarape..", priča Irić i dodaje da se na isti način prečešljava vuna i za posteljinu.
Tijekom dugogodišnjeg rada, on je pronašao različite vrste preslica i drugih pomagala kojima se u prošlosti obrađivala vuna. To mu je, kaže, sve jako zanimljivo i nada se da na ovaj način čuva bar djelić povijesti.
Mašina bez koje ne bi mogao raditi, stara je sto godina, a Irić tvrdi da je raditi na njoj prava umjetnost.
"Novih mašina nema, za stare ne možete nabaviti dijelove, sve moramo raditi sami, odnesem tokaru da ih on pripremi, a ja sam remontiram", kazao je Goran Irić.
Na pitanje kvari li se često, kaže da je najvažnije poslije svakog radnog dana dobro pregledati zupčanike, remenje, čistiti, podmazivati, mijenjati.
U opisu vunovlačarskog zanata jedna od glavnih stavki je i pravljenje jorgana i dušeka, ali pošto to radi isključivo po narudžbi Irić nam nije mogao pokazati kako pravi posteljinu. Objasnio je da se nakon što se vuna prečešlja posteljina šije ručno. Kaže da mu je za jorgan potrebno najmanje tri kilograma vune, a da dušek i pet puta više, što najviše utječe na cijenu.
"Jedan jorgan što ga Kinez proizvede košta do 20 do 60 KM, a moj kada ga ja napravim od kvalitetnih i zdravih materijala košta 160 KM, a narod nema novca", žali se Irić.
Smatra da je prednost vunene posteljine činjenica da je zdrava.
"Zbog kralježnice, zbog išijasa...Vuna je dobra da se nosi, tko ima grčeve da spava u vunenim čarapama. Zdrava je jer to je jedan izolator koji je jako kvalitetan", rekao je on.
Irić kaže da se ovim zanatom počeo baviti u mladosti, jer se time bavio i njegov djed. Sada je jedini registrirani zanatlija u banjolučkoj regiji. Čuo je, kaže, da ima još ljudi koji se time bave, ali nisu se prijavili pa im je lakše i zaraditi.
"To je posao koji je kada sam počinjao raditi bio u punom jeku i dobro se radilo, puno se zarađivalo, a sada svake godine je sve manje i manje. Kako su došli Kinezi i donijeli svoje proizvode, tako je počeo stagnirati ovaj posao. I sela su opustila, stari i nemoćni ljudi više ne mogu raditi. Ipak, još uvijek ima posla, tako da se i ja držim. Nekom ičšešljam vunu pripremim za presti, da mogu napraviti džempere, čarape, prsluke, a pripremam i vunu za jorgane, dušeke, nadmadrace", kaže ovaj vunovlačar.
Smatra da bi se ovaj zanat trebao očuvati, da i poslije njega netko trebao nastaviti, mada sumnja da će ga naslijediti sin.
"Djeca studiraju da bi radili nešto lakše, ali tko zna, i ja sam se školovao pa ipak nastavio zanat", kaže Irić.
Mušterije mu, priča, dolaze iz mnogih mjesta oko Banja Luke, iz Kneževa, Han Kola, Bočca, Krupe, Prnjavora, Čelinca, te sela prema Prijedoru. Nekada za dan prečešlja i 40 kilograma vune, a ima dana kada nemam nijednu mušteriju. Najgore je, tvrdi, ljeti, kada mora raditi bilo šta drugo da bi platio porez.
Prije se češljajući vunu bilo lako i obogatiti, jer su ljudi imali naviku da u vunu sakrivaju razne dragocjenosti, pa zaborave na njih.
Djed mu je pričao kako je jednom radniku baka donijela vunu na češljanje, ali punu dukata. Radnik je to pronašao i vratio vlasnici, ali mu je majstor rekao da će zbog toga čitav život biti bijedan, jer mu je to bila "nafaka" odnosno samo mu je došlo.
"I ja sam pronalazio svašta, ali ja uglavnom nalazim eksere i koješta, a para nema", kaže Goran Irić.
