U Vitezu se obilježava 30. obljetnica stradanja Hrvata u naselju Buhine Kuće.
Tijekom ratnih sukoba između Armije RBiH i HVO-a, 9. siječnja 1994. godine u Buhinim Kućama ubijeno je 27 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti.
U zaseoku Buhine kuće kod Viteza, 9.1. 1994. pripadnici tzv. Armije BiH, odnosno, 7. muslimanske brigade, odreda El-mudžahid i specijalaca MUP-a RBiH, likvidirali su 27 osoba hrvatske nacionalnosti.
U ranu zoru tog 9. siječnja 1994. pripadnici Armije BiH masakrirali su i 9 zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno pripadnika PPN-a Munje Središnje Bosne Travničke brigade HVO-a.
U napadu na Buhine kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo 8 civila, nestalo je 17 civila, a 13 žena iz tog sela odvedene su i zarobljene u logoru tzv. Armije BiH u susjednom Sivrinom selu. Na gradsko područje Viteza tog dana je od pola 6 ujutro do podneva ispaljeno više od 100 granata.
Vojnici HVO-a u Buhinim kućama masakrirani su, a tijela njih devetorice, vezana žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima. Sanacijom terena nakon vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a identificirani su pripadnici HVO-ovih ''Munja''. Najmlađi vojnik imao je 19 godina, a najstariji 27 godina. Ubijeni pripadnici Munja su Mladen Grgić ( 1973.), Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović (1972.), Goran Kafadar ( 1972.), Anto Božić( 1972.), Ivan Kreševljak (1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.)
U borbama za oslobađanje Buhinih kuća 21. siječnja 1994. poginulo je još devet pripadnika HVO-a.
O masakru u Buhinim kućama najtužnije govori tragedija obitelji Vidović. Ankica Vidović u Buhinim kućama izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, tzv. Armija BiH, ubila i njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.
Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške, njenog sina Danijela (16.2.1992) koji nije dočekao drugi rođendan ubili su u naručju svjedoka. Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je nakon dva dana ubili. Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon dvadeset dana noge i donji dio trbuha. Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a Nikola Janković ubijen sjekirom.
''Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. ''Poklati! Spaliti sve! Allahu ekber!'' - čuo sam povike bijesnih vojnika. Čuo sam i bolno “deranje” jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A.V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji tako da ne znam o kojim osobama se radi. Svog sina Danijela, rođenog 1992. godine nosio sam do ambulante u Vitez, a dalje je transportiran u Novu Bilu. Isti dan, od teško zadobivenih rana je umro. Ostao sam bez supruge i svog jedinog djeteta…'', ovo je dio iskaza jednog od preživjelih iz Buhinih kuća kod Viteza.
Moliti Boga za snagu
''Sve se to događalo na kućnim pragovima i u dvorištima. Muškarci, žene, djeca, bili su u svojim kućama i što više tu treba pričati. Treba samo moliti Boga za snagu i da se nikada ponovi'', kazala je Feni predsjednica Udruge poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Srednjobosanske županije (SBŽ) Ljubica Garić.
Naglasila je kako su obitelji žrtava izgubile povjerenje u institucije da će procesuirati bivše pripadnike Armije RBiH, koji su odgovorni za ovaj zločin.
''Nema pravde, niti je treba očekivati i nadati se. Izgubili smo povjerenje i, ako do procesuiranja i dođe, bit će to tresla se gora rodio se miš'', istaknula je.
U povodu 25. obljetnice zločina u Buhinim Kućama, udruge proistekle iz domovinskog rata Srednjobosanske županije organizirale su danas u Vitezu i okrugli stol "Domovinski rat i obrana Središnje Bosne".
Tijekom ratnih sukoba između Armije RBiH i HVO-a, 9. siječnja 1994. godine u Buhinim Kućama ubijeno je 27 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti.
U zaseoku Buhine kuće kod Viteza, 9.1. 1994. pripadnici tzv. Armije BiH, odnosno, 7. muslimanske brigade, odreda El-mudžahid i specijalaca MUP-a RBiH, likvidirali su 27 osoba hrvatske nacionalnosti.
U ranu zoru tog 9. siječnja 1994. pripadnici Armije BiH masakrirali su i 9 zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno pripadnika PPN-a Munje Središnje Bosne Travničke brigade HVO-a.
U napadu na Buhine kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo 8 civila, nestalo je 17 civila, a 13 žena iz tog sela odvedene su i zarobljene u logoru tzv. Armije BiH u susjednom Sivrinom selu. Na gradsko područje Viteza tog dana je od pola 6 ujutro do podneva ispaljeno više od 100 granata.
Vojnici HVO-a u Buhinim kućama masakrirani su, a tijela njih devetorice, vezana žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima. Sanacijom terena nakon vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a identificirani su pripadnici HVO-ovih ''Munja''. Najmlađi vojnik imao je 19 godina, a najstariji 27 godina. Ubijeni pripadnici Munja su Mladen Grgić ( 1973.), Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović (1972.), Goran Kafadar ( 1972.), Anto Božić( 1972.), Ivan Kreševljak (1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.)
U borbama za oslobađanje Buhinih kuća 21. siječnja 1994. poginulo je još devet pripadnika HVO-a.
O masakru u Buhinim kućama najtužnije govori tragedija obitelji Vidović. Ankica Vidović u Buhinim kućama izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, tzv. Armija BiH, ubila i njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.
Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške, njenog sina Danijela (16.2.1992) koji nije dočekao drugi rođendan ubili su u naručju svjedoka. Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je nakon dva dana ubili. Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon dvadeset dana noge i donji dio trbuha. Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a Nikola Janković ubijen sjekirom.
''Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. ''Poklati! Spaliti sve! Allahu ekber!'' - čuo sam povike bijesnih vojnika. Čuo sam i bolno “deranje” jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A.V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji tako da ne znam o kojim osobama se radi. Svog sina Danijela, rođenog 1992. godine nosio sam do ambulante u Vitez, a dalje je transportiran u Novu Bilu. Isti dan, od teško zadobivenih rana je umro. Ostao sam bez supruge i svog jedinog djeteta…'', ovo je dio iskaza jednog od preživjelih iz Buhinih kuća kod Viteza.
Moliti Boga za snagu
''Sve se to događalo na kućnim pragovima i u dvorištima. Muškarci, žene, djeca, bili su u svojim kućama i što više tu treba pričati. Treba samo moliti Boga za snagu i da se nikada ponovi'', kazala je Feni predsjednica Udruge poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Srednjobosanske županije (SBŽ) Ljubica Garić.
Naglasila je kako su obitelji žrtava izgubile povjerenje u institucije da će procesuirati bivše pripadnike Armije RBiH, koji su odgovorni za ovaj zločin.
''Nema pravde, niti je treba očekivati i nadati se. Izgubili smo povjerenje i, ako do procesuiranja i dođe, bit će to tresla se gora rodio se miš'', istaknula je.
U povodu 25. obljetnice zločina u Buhinim Kućama, udruge proistekle iz domovinskog rata Srednjobosanske županije organizirale su danas u Vitezu i okrugli stol "Domovinski rat i obrana Središnje Bosne".
