Od malih nogu sam slušala o teškim vremenima koja su nastupila u našem kraju devedesetih. Uvijek su se pričale priče o ljudima koji su svoju mladost, svu snagu i život dali za budućnost Rame. Ali priča nam ne može dovoljno prenijeti strahote i muke kroz koje su prošli mnogi a neki i dan danas prolaze. Svaki gubitak duše se osjeti na tlu kojim kročimo. Ljudi su umirali bez razmišljanja kako mi danas mogli slobodno živjeti i graditi živote.
Danas kad se netko u obitelji otvori o godinama rata u meni se budi neki neopisiv osjećaj. Shvaćanje da je rat uništio mogućnost da moj tata dijeli svakodnevice s bratom a baka sa sinom je nepojmljivo za mene. Ali to je realnost i tužna istina za mnoge obitelji.
Branitelji koji su branili našu Ramu, koji su život za nju dali, išli su u borbu između života i smrti hrabro,odlučno i ustrajno. Stoga želim zahvaliti. Ljudi koji su ginuli za našu domovinu su kao i svi mi imali želje i ciljeve koje možda nisu ispunili kako bi mi danas u slobodnoj Rami mogli ostvarivati uspjehe.Svaki dan trebamo biti svjesni i zahvalni da smo danas to što jesmo jer su naši heroji dali svaki dio sebe da nas spase.
S poštovanjem trebamo učiti o njima i sjećati ih se.Ne smijemo dopustiti da rama propadne.Trebamo živjeti za njih. Živjeti kako bi dokazali da su svaki čovjek,žena i dijete dali život za bolje sutra.Imati u obitelji osobu koja je dala svoj život za sve nas je iznimna čast.
Imati za strica pokojnog Marinka Belju oduvijek mi je bilo predstavljeno kao činjenica koju moram znati cijeniti i poštovati.
Slušati o njegovoj odlučnošću i prije svega poštenju izaziva najveći osjećaj divljenja svaki put. Znati koliko ljudi nosi njegovo ime i znati način na koji ljudi pričaju o njemu je meni velika čast. Sretna sam i ponosna što sam dio njega, čovjeka koji je volio svoju Ramu kao i svoju obitelj. Kada čujem priče o njemu uvijek pomislim koliko ih je još za vrijeme rata bilo. Stoga trebamo ispričati svačiji trud,napor i žrtvu. Ne smijemo dopustiti da naš put do slobode ikad bude zaboravljen.
Sjećanja na poginule ne smiju živjeti samo na dane obljetnica nego kroz naš cijeli život. Branitelji su umrli za nas a mi trebamo živjeti za njih.
Bruna Beljo
Danas kad se netko u obitelji otvori o godinama rata u meni se budi neki neopisiv osjećaj. Shvaćanje da je rat uništio mogućnost da moj tata dijeli svakodnevice s bratom a baka sa sinom je nepojmljivo za mene. Ali to je realnost i tužna istina za mnoge obitelji.
Branitelji koji su branili našu Ramu, koji su život za nju dali, išli su u borbu između života i smrti hrabro,odlučno i ustrajno. Stoga želim zahvaliti. Ljudi koji su ginuli za našu domovinu su kao i svi mi imali želje i ciljeve koje možda nisu ispunili kako bi mi danas u slobodnoj Rami mogli ostvarivati uspjehe.Svaki dan trebamo biti svjesni i zahvalni da smo danas to što jesmo jer su naši heroji dali svaki dio sebe da nas spase.
S poštovanjem trebamo učiti o njima i sjećati ih se.Ne smijemo dopustiti da rama propadne.Trebamo živjeti za njih. Živjeti kako bi dokazali da su svaki čovjek,žena i dijete dali život za bolje sutra.Imati u obitelji osobu koja je dala svoj život za sve nas je iznimna čast.
Imati za strica pokojnog Marinka Belju oduvijek mi je bilo predstavljeno kao činjenica koju moram znati cijeniti i poštovati.
Slušati o njegovoj odlučnošću i prije svega poštenju izaziva najveći osjećaj divljenja svaki put. Znati koliko ljudi nosi njegovo ime i znati način na koji ljudi pričaju o njemu je meni velika čast. Sretna sam i ponosna što sam dio njega, čovjeka koji je volio svoju Ramu kao i svoju obitelj. Kada čujem priče o njemu uvijek pomislim koliko ih je još za vrijeme rata bilo. Stoga trebamo ispričati svačiji trud,napor i žrtvu. Ne smijemo dopustiti da naš put do slobode ikad bude zaboravljen.
Sjećanja na poginule ne smiju živjeti samo na dane obljetnica nego kroz naš cijeli život. Branitelji su umrli za nas a mi trebamo živjeti za njih.
Bruna Beljo
