Božić jedan od najvećih katoličkih blagdana i slavi se u većini država ovoga svijeta. A što je najzanimljivije u svakome kraju se drugačije slavi u smislu pripreme samih ljudi za Božić, pa nadalje u ukrašavanju kuća i okućnica što je danas postalo pravo blještavilo, a nema veze koliko se u srcu i obitelji vjeruje i veseli spasiteljevom rođendanu, te u pripremi same hrane i konzumiranju različitog pića.
U mom malom mjestu jednom od najvećih po držanju do tradicionalne vjere Božić se nekada dočekivao i slavio na poseban način koji ću vam probati opisati.
Pšenica se sadila na svetu Luciju, to se oduvijek znalo i samim primicanjem Božića u kućama se uz večernju molitvu pjevala Božićna pjesma U sve vrime godišta, mir se svijetu naviješta i ostale Božićne svete i za mene najljepše pjesme.
Dolaskom Badnjaka muški bi išli u šumu tražiti borove ili jelke na koje je rijetko tko stavljao žarulje i kuglice jer ih nije bilo a najčešće su se vješale bombone i bombonjere iz vrećica i kutija koje se povezivale koncem. Žene bi pripremale keške koje ćemo opisati u nekoj narednoj priči.
Na Badnjak nije bilo tih raznih vrsta ribe i bakalara i što znam sve kojih kuhao se posni grah skoro u svakoj kući, sjelo bi se za stol grah izvadio iz lonca u drveni čanak i svi bi skupa jeli s drvenim žlicama, ne ko danas veli postim pojeo sam lignje i ponfri što mu je čast ispada da se častio taj dan a ne postio.
Polnoćke mise nije bilo bar od kad se ja sjećam misa je bila u 5 sati ujutro i tada je cijelo mjesto išlo u veliku crkvu koja je bila na brijegu a s okolnih brda dolazili bi ljudi. Pošto nije bilo ni struje ni baterija svi bi nosili fenjere na petrolej i pjevale bi se božićne pjesme što je između brda odjekivalo i izgledalo veličanstveno.
U to vrijeme obavezno su bile tri mise koje bi završile za dva sata i nešto te bi dosta ljudi i pozaspalo za njima.
U vrijeme ranih sedamdesetih kada bi mise završile krenula bi pucnjava jer je puno ljudi radilo vani Austrija i Njemačka te bi za Božić ukućanima donosili poklone odjeću i obuću, pratili pomalo taj zapadni trend darivanja kojega koliko ja znam kod nas nije bilo do tada. Sa zapada pošto je to već bila tradicija počele su stizati i razne naprave za pucanje, pravi pištolji s kojima su pucali stariji, raketni pištolji s kojih se ispaljivali svjetleće rakete i drekavci, kojima je pucala omladina i petarde za kojima su ludila djeca i to je izgledalo kao da je ratno stanje nedaj Bože. Nažalost dvadesetak godina iza toga svi su imali priliku miris baruta osjetiti i na bojištu i oko svojih kuća.
U mom kraju par dana prije Božića kad bi se začule rakete I drekavci svi bi govorili stigo Slavkan iz Njemačke.
Tada bi se kretali svojim kućama i navratio u birtiji koje su rijetko i radile i išao bi svak prema svome selu, normalno svi su u džepovima imali bocu rakije i opet se pjevalo i pilo do kuće.
Dolaskom u mjesto išlo bi se od kuće do kuće čestitao Božić i mezilo suho meso i sir što je skoro svak imao domaće i to bi trajalo do zajedničkog ručka oko podne a kasnije bi oni što se nisu napili krenuli dalje.
Za ručak je bio kiseli kupus ili sarma, te pita, suho meso i na kraju tradicionalna delicija keške koja bi se pravilo na Badnjak i obično bi bila do pred novu godinu jer je jedino ono moglo stajati da se ne pokvari bez frižidera. Krške bi se malo začinili s mladim maslom pogrijalo i bilo jako zasitno a rekao bi i masno te je iza njega trebalo puno da se ne ogladni.
Na Božić nikada nije bilo poldanje svete mise a na drugi dan Božića svetog Stjepana išlo bi se na misu u Župnu crkvu i oblačila najljepša odjeća i obuća. Oblačila bi se narodna nošnja koja je već polako počela odlaziti u zaborav. Cure koje su već bile zaručene i one što su bile za udaju a nisu zaručene oblačile bi posebno ukrašene ćurdije takozvane građene ćurdije, ispod koji su bile kao iz snova našareane košulje i gaće koje su bile do ispod koljena i koje su se vidjele kad se u crkvi klekinjalo.
Treći dan Božića sveti Ivan sve isto kao i na sv Stjepana samo se išlo u drugu župu koja je bila udaljena desetak kilometara i time bi završavalo Božićno vrijeme i počele bi pripreme za doček Nove godine nakon čega bi se svak okrenuo svojim obavezama.
Ivan Čuljak
U mom malom mjestu jednom od najvećih po držanju do tradicionalne vjere Božić se nekada dočekivao i slavio na poseban način koji ću vam probati opisati.
Pšenica se sadila na svetu Luciju, to se oduvijek znalo i samim primicanjem Božića u kućama se uz večernju molitvu pjevala Božićna pjesma U sve vrime godišta, mir se svijetu naviješta i ostale Božićne svete i za mene najljepše pjesme.
Dolaskom Badnjaka muški bi išli u šumu tražiti borove ili jelke na koje je rijetko tko stavljao žarulje i kuglice jer ih nije bilo a najčešće su se vješale bombone i bombonjere iz vrećica i kutija koje se povezivale koncem. Žene bi pripremale keške koje ćemo opisati u nekoj narednoj priči.
Na Badnjak nije bilo tih raznih vrsta ribe i bakalara i što znam sve kojih kuhao se posni grah skoro u svakoj kući, sjelo bi se za stol grah izvadio iz lonca u drveni čanak i svi bi skupa jeli s drvenim žlicama, ne ko danas veli postim pojeo sam lignje i ponfri što mu je čast ispada da se častio taj dan a ne postio.
Polnoćke mise nije bilo bar od kad se ja sjećam misa je bila u 5 sati ujutro i tada je cijelo mjesto išlo u veliku crkvu koja je bila na brijegu a s okolnih brda dolazili bi ljudi. Pošto nije bilo ni struje ni baterija svi bi nosili fenjere na petrolej i pjevale bi se božićne pjesme što je između brda odjekivalo i izgledalo veličanstveno.
U to vrijeme obavezno su bile tri mise koje bi završile za dva sata i nešto te bi dosta ljudi i pozaspalo za njima.
U vrijeme ranih sedamdesetih kada bi mise završile krenula bi pucnjava jer je puno ljudi radilo vani Austrija i Njemačka te bi za Božić ukućanima donosili poklone odjeću i obuću, pratili pomalo taj zapadni trend darivanja kojega koliko ja znam kod nas nije bilo do tada. Sa zapada pošto je to već bila tradicija počele su stizati i razne naprave za pucanje, pravi pištolji s kojima su pucali stariji, raketni pištolji s kojih se ispaljivali svjetleće rakete i drekavci, kojima je pucala omladina i petarde za kojima su ludila djeca i to je izgledalo kao da je ratno stanje nedaj Bože. Nažalost dvadesetak godina iza toga svi su imali priliku miris baruta osjetiti i na bojištu i oko svojih kuća.
U mom kraju par dana prije Božića kad bi se začule rakete I drekavci svi bi govorili stigo Slavkan iz Njemačke.
Tada bi se kretali svojim kućama i navratio u birtiji koje su rijetko i radile i išao bi svak prema svome selu, normalno svi su u džepovima imali bocu rakije i opet se pjevalo i pilo do kuće.
Dolaskom u mjesto išlo bi se od kuće do kuće čestitao Božić i mezilo suho meso i sir što je skoro svak imao domaće i to bi trajalo do zajedničkog ručka oko podne a kasnije bi oni što se nisu napili krenuli dalje.
Za ručak je bio kiseli kupus ili sarma, te pita, suho meso i na kraju tradicionalna delicija keške koja bi se pravilo na Badnjak i obično bi bila do pred novu godinu jer je jedino ono moglo stajati da se ne pokvari bez frižidera. Krške bi se malo začinili s mladim maslom pogrijalo i bilo jako zasitno a rekao bi i masno te je iza njega trebalo puno da se ne ogladni.
Na Božić nikada nije bilo poldanje svete mise a na drugi dan Božića svetog Stjepana išlo bi se na misu u Župnu crkvu i oblačila najljepša odjeća i obuća. Oblačila bi se narodna nošnja koja je već polako počela odlaziti u zaborav. Cure koje su već bile zaručene i one što su bile za udaju a nisu zaručene oblačile bi posebno ukrašene ćurdije takozvane građene ćurdije, ispod koji su bile kao iz snova našareane košulje i gaće koje su bile do ispod koljena i koje su se vidjele kad se u crkvi klekinjalo.
Treći dan Božića sveti Ivan sve isto kao i na sv Stjepana samo se išlo u drugu župu koja je bila udaljena desetak kilometara i time bi završavalo Božićno vrijeme i počele bi pripreme za doček Nove godine nakon čega bi se svak okrenuo svojim obavezama.
Ivan Čuljak
