Kad dijete slaveći rođendan znao sam baku upitati: “Baba, a kad je tebi rođendan?“ „O maloj gospojini“, odgovorila bi ona spremno, “Osmo godišće.“
Baka nije išla u školu, nije znala čitati i pisati, ipak s pažnjom i poštovanjem su baku slušali učeni ljudi i upijali mudre i korisne beside. Znala je ona pribrojit i podilit pare da svakom ditetu pravo bude, znala je pazarit ono malo što se imalo a da ju ne privare mešetari, znala je i kada triba posadit konpire u dočiću podkućom, oplest čorape, izvest košulju, pomest mliko, nasić i donit drva na leđima…Svašta je znala i svašta je radila. Uvijek me svitovala: “Nikad se nemoj sramiti molit Boga, radit i ist!“ Sudbinu mnogih ramskih žena i majki dijelila je i ona. Neimaština, bolest, glad, rat, neizvjesnost, teror…
Kad su nanišli četnici i popalili sve i pobili mušku čeljad, ostala je baka sama sa svoje dvoje dice; Nikola 5 god i Anto 10 mjeseci. Did Ante je ubijen pridkućom naivno vjerujući u svoju nevinost kao i druga muškadija iz Vlaka.
Unatoč svemu odgojila je dicu za primjer prave majke te dugo poživjela. Baka je rođena oko blagdana Male Gospe. S Gospom je živjela, Gospi se klanjala i neumorno molila, zazivala njenu milost. Vjerujem da su joj zadnje riječi bile „..moli za nas grešnike sada i na času smrti naše…“. Isus je bio njena istina, put i život. Pivala je baka o Božiću „U sve vrime gidišća“, ispovidala se svakog prvog petka i pričešćivala svake nedilje iđuć pišice i po snigu i po kiši kmisi. Dočekala je slobodnu Republiku Hrvatsku gdje je živjela od potopa njene Rame, Proslapa, Đekovine.
Gledao sam njene suzne oči pune nade neće li se vratit braco Ivan, nesto za 2. rata. Nažalost nije saznala njegovu sudbinu. O baki Kati kao i drugim ramskim ženama mogle bi se pisati knjige, uglavnom ratne tematike, tragedije, povijesne ali i one vedrijeg sadržaja.
Nije ramska majka, ramska žena bila ponižavana, iskorištavana i vrijeđana samo od državnog aparata niti samo za turskog vakta ili komunističkog doba. Nije ona trpila torture samo begova i aga ili komesara i ostalih drugova. Često nije bilo razumijevanja ni od čeljadi iz vlastite kuće. Unatoč svemu, znala je Ramkinja i zapivat, ufatit se ukolo i zaigrat, veselit se Božiću i Uskrsu, rođenju diteta, svatovima.
Ispred crkve na Šćitu kip Ramske majke, brončani kip zlatnog sjaja. Vidim svoju baku Katu, babu Đekušu kako ju je svit zvao, svoju mamu Dragicu i druge Ramske žene. Građena košulja, opanci, kecelja, ćurdija, krpa na glavi, bocani križ na ruci.
Pomolimo se našoj duhovnoj majci, našoj nebeskoj odvjetnici, kraljici Hrvata. Duboko se poklonimo našim ovozemaljskim majkama, bakama, ženama. Zahvalimo se za sva dobra koja su za nas činile, zaslužile su trajno i neizbrisivo mjesto u našim srcima.
Ramska majko, hvala ti!
Tekst napisao i poslao: Vlado Pavličević, Popovača
Baka nije išla u školu, nije znala čitati i pisati, ipak s pažnjom i poštovanjem su baku slušali učeni ljudi i upijali mudre i korisne beside. Znala je ona pribrojit i podilit pare da svakom ditetu pravo bude, znala je pazarit ono malo što se imalo a da ju ne privare mešetari, znala je i kada triba posadit konpire u dočiću podkućom, oplest čorape, izvest košulju, pomest mliko, nasić i donit drva na leđima…Svašta je znala i svašta je radila. Uvijek me svitovala: “Nikad se nemoj sramiti molit Boga, radit i ist!“ Sudbinu mnogih ramskih žena i majki dijelila je i ona. Neimaština, bolest, glad, rat, neizvjesnost, teror…
Kad su nanišli četnici i popalili sve i pobili mušku čeljad, ostala je baka sama sa svoje dvoje dice; Nikola 5 god i Anto 10 mjeseci. Did Ante je ubijen pridkućom naivno vjerujući u svoju nevinost kao i druga muškadija iz Vlaka.
Unatoč svemu odgojila je dicu za primjer prave majke te dugo poživjela. Baka je rođena oko blagdana Male Gospe. S Gospom je živjela, Gospi se klanjala i neumorno molila, zazivala njenu milost. Vjerujem da su joj zadnje riječi bile „..moli za nas grešnike sada i na času smrti naše…“. Isus je bio njena istina, put i život. Pivala je baka o Božiću „U sve vrime gidišća“, ispovidala se svakog prvog petka i pričešćivala svake nedilje iđuć pišice i po snigu i po kiši kmisi. Dočekala je slobodnu Republiku Hrvatsku gdje je živjela od potopa njene Rame, Proslapa, Đekovine.
Gledao sam njene suzne oči pune nade neće li se vratit braco Ivan, nesto za 2. rata. Nažalost nije saznala njegovu sudbinu. O baki Kati kao i drugim ramskim ženama mogle bi se pisati knjige, uglavnom ratne tematike, tragedije, povijesne ali i one vedrijeg sadržaja.
Nije ramska majka, ramska žena bila ponižavana, iskorištavana i vrijeđana samo od državnog aparata niti samo za turskog vakta ili komunističkog doba. Nije ona trpila torture samo begova i aga ili komesara i ostalih drugova. Često nije bilo razumijevanja ni od čeljadi iz vlastite kuće. Unatoč svemu, znala je Ramkinja i zapivat, ufatit se ukolo i zaigrat, veselit se Božiću i Uskrsu, rođenju diteta, svatovima.
Ispred crkve na Šćitu kip Ramske majke, brončani kip zlatnog sjaja. Vidim svoju baku Katu, babu Đekušu kako ju je svit zvao, svoju mamu Dragicu i druge Ramske žene. Građena košulja, opanci, kecelja, ćurdija, krpa na glavi, bocani križ na ruci.
Pomolimo se našoj duhovnoj majci, našoj nebeskoj odvjetnici, kraljici Hrvata. Duboko se poklonimo našim ovozemaljskim majkama, bakama, ženama. Zahvalimo se za sva dobra koja su za nas činile, zaslužile su trajno i neizbrisivo mjesto u našim srcima.
Ramska majko, hvala ti!
Tekst napisao i poslao: Vlado Pavličević, Popovača
