Povezani članci
05.01.2017. u 7 i 15 ujutro došla sam u zračnu luku Zagreb gdje su me ispratile moje dvije sestre. Na aerodromu su me čekali članovi Zdenčana: Mirjana i Tomo s jednim velikim i teškim i drugim manjim koferima pripremljenim od strane splitskog i zagrebačkog Zdenca za našu misiju na Kubi. S dva ogromna kofera krenula sam na put preko Pariza do Havane. Let do Pariza trajao je 2 sata, a iz Pariza do Havane 10 sati.
U avionu sam upoznala mladi bračni par iz Hrvatske koji su pošli na bračno putovanje u Kubu. Dolazak na kubansko tlo bilo je jako neobično jer me dočekao val vrućine na aerodromu. Na aerodromu me čekala Susana, lokalna volonterka Zdenca s cvijećem u rukama i natpisom s mojim imenom na listu papira. Kad sam vidjela napisano svoje ime u njenim rukama pošla sam prema njoj i zagrlila ju. Kad je vidjela svu prtljagu nasmijala se i rekla da ćemo sve stvari staviti u auto njenog prijatelja s kojim je došla po mene.
Prva noć na Kubi, u kući Susane, koja nema prozora, nego samo grile (roletne) kroz koje ulazi zrak u kuću, bila je ugodna ali jako neobična jer nikad prije nisam spavala u kući bez prozora. Sutradan smo išle u obilazak Havane i pokušale kupiti kartu za Cienfuegos, ali busa nije bilo sve do ponedjeljka tj. za 4 dana. Zato je sestra Ljilja organizirala prijevoz koji je došao u Havanu iz Cienfuegosa po mene u pratnji volontera Barbara. Traženje prijevoza trajalo je puna 2 dana.
Lakše je bilo doći iz Zagreba do Havane nego iz Havane do Cienfuegosa. Napokon, u nedjelju došao je prijevoz s volonterom Barbarom po mene. U 4 sata poslijepodne stigli smo u Cienfuegos, gdje me sestra Ljilja željno iščekivala s važnim koferima u kojima je kad smo ih otvorili bilo svega: 140 majica za volontere i djecu, hrane, kuhinjskog pribora, krunica, knjiga, materijala za ručne radove, flomastera, čokolada, bombona, domaćih kolaca svake vrste, lijekova, vitamina... Radosti nije bilo kraja. Naše drage dvije susjede počastili smo kolačima i hvalili im se kako je u Hrvatskoj lijep i bogat Božić.
Zahvalna sam dragom Bogu jer sam konačno na mjestu na kojem je ispunjena moja želja za misijama koja traje još od ranog djetinjstva. Tako je započela moja misija u Kubi koja će trajati, ako Bog da, dva mjeseca.
U avionu sam upoznala mladi bračni par iz Hrvatske koji su pošli na bračno putovanje u Kubu. Dolazak na kubansko tlo bilo je jako neobično jer me dočekao val vrućine na aerodromu. Na aerodromu me čekala Susana, lokalna volonterka Zdenca s cvijećem u rukama i natpisom s mojim imenom na listu papira. Kad sam vidjela napisano svoje ime u njenim rukama pošla sam prema njoj i zagrlila ju. Kad je vidjela svu prtljagu nasmijala se i rekla da ćemo sve stvari staviti u auto njenog prijatelja s kojim je došla po mene.
Prva noć na Kubi, u kući Susane, koja nema prozora, nego samo grile (roletne) kroz koje ulazi zrak u kuću, bila je ugodna ali jako neobična jer nikad prije nisam spavala u kući bez prozora. Sutradan smo išle u obilazak Havane i pokušale kupiti kartu za Cienfuegos, ali busa nije bilo sve do ponedjeljka tj. za 4 dana. Zato je sestra Ljilja organizirala prijevoz koji je došao u Havanu iz Cienfuegosa po mene u pratnji volontera Barbara. Traženje prijevoza trajalo je puna 2 dana.
Lakše je bilo doći iz Zagreba do Havane nego iz Havane do Cienfuegosa. Napokon, u nedjelju došao je prijevoz s volonterom Barbarom po mene. U 4 sata poslijepodne stigli smo u Cienfuegos, gdje me sestra Ljilja željno iščekivala s važnim koferima u kojima je kad smo ih otvorili bilo svega: 140 majica za volontere i djecu, hrane, kuhinjskog pribora, krunica, knjiga, materijala za ručne radove, flomastera, čokolada, bombona, domaćih kolaca svake vrste, lijekova, vitamina... Radosti nije bilo kraja. Naše drage dvije susjede počastili smo kolačima i hvalili im se kako je u Hrvatskoj lijep i bogat Božić.
Zahvalna sam dragom Bogu jer sam konačno na mjestu na kojem je ispunjena moja želja za misijama koja traje još od ranog djetinjstva. Tako je započela moja misija u Kubi koja će trajati, ako Bog da, dva mjeseca.
Antonija Bilić/zdenac.org
