Ante Pavličević: Od travnja i prvih kilometara do Zagrebačkog maratona

Sve je krenulo sasvim slučajno, jedno večer dok sam listao po internetu. Slučajno sam naišao na objavu da će se u Mostaru održati polumaraton, nisam uopće znao do toga trenutka da postoji utrka koja se zove polumaraton i da je to 21,097,5 m, ustvari nisam ni znao da je maraton utrka od 42,195 m.

Odmah sam progooglao i vidio da mnoga mjesta imaju polumaratone, dok rijetka imaju i maratone, pa sam na glas prokomentirao pred suprugom da bi ovo valjalo probati, dok sam lagano računao vrijeme, da li bih mogao završiti utrku u tri sata vremenski.

Supruga je na to rekla: „Ti bi na 2. km umro sa svojih 112 kg“. Na što sam se nasmijao i rekao „Kad je tako, idem umrijeti“. Odmah sam poslao poruku prijatelju „Kakav si da od sutra trčimo, svako jutro u 6h ti i ja.“ Da bi prijatelj Franjo odmah odgovorio „Tko će koga pokupiti ujutro!“. Kažu da su najveće stvari nastale iz inata. I tu kreće moja priča.

Prvo jutro zvoni alarm, pomišljam u sebi šta mi je ovo trebalo, ali na sve muke ustajem, obuvam tenisice, vani hladno, četvrti mjesec, nije mi do života, a kamo li do trčanja. Dolazimo lagano na teren za trčanje, malo hodaj malo trči, tri kilometra pokazuje navigacija, obojica smo se složili puno i previše za prvi put. Drugi dan trčanja upalu već osjećam, mislim u sebi „Šta je meni ovo trebalo?“, tri kruga trčimo, dva hodamo, ne odustajemo dok pet kilometara nismo nabrali. Treći dan ipak ostajemo spavati upala je uzela svoje. Četvrti dan sam se nadao da Franjo neće poslati poruku trčimo li, kad sam je dobio nisam mogao odbiti ga, ipak sam ja njemu predložio, a ne on meni, ponovo trčimo pet kilometara, ne znam jesmo li više hodali ili trčali, ali najbitnije je bilo da navigacija na mobitelu pokazuje pet kilometara, popodne smo otišli uplatili prijavu za naš prvi polumaraton, to je značilo da nema odustajanja, ako trebalo i četveronoške ući u cilj. Danima smo povećavali po kilometar, dok nismo došli do čarobne brojke deset kilometara. Dalje nismo išli jer i od tih deset kilometara jednu trećinu smo hodali, ali cilj je bio zadan „ući u tri sata u cilj“. Moram priznati da smo u mjesec dana bar jednu trećinu dana istrčali.

Došao je i taj dan. Naša prva utrka, prvi polumaraton u svome gradu Mostaru, čudan osjećaj, sam dolazak ispred Mepasa, ulazak u autobus, vožnja prema Vojnom, grč u želucu i pitanje vozaču „Može li se vratiti ako se predomislim“, ovaj me sa smiješkom pogledao. Nismo se puno zagrijavali jer smo smatrali da je bolje da čuvamo snagu za utrku. Jedva smo čekali da dobijemo znak za start utrke. Utrka je vodila pored rijeke Neretve sve do grada, noge već na četvrtom kilometru kao olovo, oni mišići koji me nikada nisu boljeli odjednom bole, počinjemo hodati lagano. Ulazak u grad, od sramote ne možeš hodati i trčiš uz sve napore, čim smo bili van grada trčanje i hodanje smjenjivali su se svako 10 minuta. Na 17. kilometru više ne mogu, sve me boli, hoću da odustanem, ali ponos mi ne da. Kad sam vidio cilj kao da sam sve na svijetu vidio, nagrada za sav trud koji sam uložio u mjesec dana. Vrijeme oko 2 sata i 6 minuta. Nitko u tome trenutku nije bio sretniji od mene, pomislim u sebi „iz inata si trčao i nemoj više“. Nakon toga oporavak tjedan dana, kao „šestar“ sam hodao. Cijeli tjedan sam bio ponosan na sebe, ali više mi na pamet nije padalo da ponovo trčim.

Kad sam skoro bio odustao ugledam na internetu Dubrovački polumaraton, nisam se puno mislio i isti trenutak sam nas prijavio. Smrt moga oca koji je ostavio svoj život u Dubrovniku me je vezala za taj grad, pomislim u sebi idem trčati u spomen na svoga tatu. Od toga trenutka svako moje ustajanje bilo je lakše, nije mi smetalo što je 6h i što je vani manje od 10 stupnjeva. Dubrovački polumaraton za mene je bio emotivna utrka, na kraju utrke sva bol i svi osjećaji su me preplavili, a za mene je to bilo više od jedne obične utrke.

Nakon Dubrovnika već sam bio lagani ovisnik o trčanju, prebirao sam po internetu i tražio gdje bi ja i moj prijatelj Franjo Banušić mogli trčati. Uslijedile su prijave jedna za drugom: Banjalučki polumaraton, Plitvički polumaraton, Tuzlanski polumaraton, Šujički polumaraton. Okušali smo se i u trail utrkama na Jahorini i Čvrsnici.



U međuvremenu smo napravili jednu malu trkačku zajednicu koja nosi specifičan naziv „Spavate li mirno Kenijci“. Nakon toga smo se prijavili na štafetno trčanje na Muri na 100 km. Cilj je bio samo ne biti posljednji, na kraju smo u teškoj konkurenciji zauzeli drugo mjesto u sastavu (Franjo Banušić, Stjepan Pavličević, Marko Buljan, Danijel Pravdić, Nicolae Golea i ja), kao i u Sarajevu na štafetnom polumaratonu gdje smo u muškoj konkurenciji zauzeli treće mjesto. Dalji cilj je istrčati što više štafetnih utrka jer imaju svoju posebnu draž.

Na kraju moje trkačke priče koja je krenula početkom četvrtoga mjeseca došao je maraton. Zagrebački Maraton je došao kao šlag na tortu, lagane pripreme prekinute su trinaest dana prije utrke jer sam imao čudan bol u desnoj preponi. Otišao sam na utrku ni sam ne znajući hoću li moći jedan kilometar, a ne 42. Atmosfera u ciljnoj ravnini i tisuće ljudi koji čekaju start, lagani početak, u pozadini osluškujem preponu i kažem u sebi „Hvala Bogu, prepona je ok.“ Okretište na 21. km, još svjež, energije ima u meni. Od 24. km lagano umor osjećam i sa 5:50 po km, smanjujem tempo na 6:30 po km sve do 36. km. Od tada nastupa borba tijela i mene, tijelo me više ne sluša, kilometar postaje godina, hodanje preteško, a trčanje, na njega i ne pomišljam. Sam ne znam kako sam svladao distancu od 36. do 40. km, kad sam vidio oznaku za 40. km preplavile su me emocije, stisnuo sam zube i krenuo iz petnih žila, znao sam da imam utrku, da sam blizu cilja. Uspio sam, iza mene je moj prvi maraton 4:45:23. Prolazak kroz cilj za mene osobno je najveća nagrada, kada znam da sam još jednom svoje nemoguće pretvorio u moguće. Za utjehu mi ostaje spoznaja ako nisam najbrži, bar sam bio najteži maratonac.

Danas iza sebe imam jedanaest utrka, jedan maraton, dvije štafete, dva traila, šest polumaratona i nemam više 112,5kg već 99 kg, a i dalje sam jedan od najtežih maratonaca. Dok ne bude 100 utrka iza mene nema odustajanja. Cilj je proširiti trkačku zajednicu „Spavate li mirno Kenijci“ kao i promovirati najljepše mjesto na svijetu - Ramu.

Za mene utrka danas predstavlja puno više od pukoga utrkivanja, mjesto gdje susrećem svoje prijatelje, moram priznati da smo kao mala obitelj, rezultat nam nije uopće toliko ni bitan iako svaki put nakon utrke čujem pitanja „Koji si završio? Šta imaš ti od toga“, ne mogu vam opisati morate probati.

Iduće godine imam samo jedan cilj, sa svojim prijateljem Antom Bošnjakom, koji je od 2006. prikovan uz kolica, istrčati utrku Wings for life (Trčimo za one koji ne mogu) u Zadru gdje ćemo zajedno dokazati da prijatelji zajedno sve mogu.

Preuzeto: www.trcanje.net