Datum 21. travnja 1989. godine je dan koji je ušao u povijest računalstva. U Japanu je predstavljen prvi Gameboy (točnije, na japanskom se ti ideogrami izgovaraju Gēmu Bōi), a proizvođač, japanska tvrtka Nintendo, nije bila baš posve sigurna u uspjeh, piše Deutsche Welle. Tadašnji "starci" su bili potpuno sigurni da je to - glupost. Kome treba takva ružna, siva kutijica, samo sa jednim križem za upravljanje i dva mala siva i još dva malo veća crvena gumba?
Iznad njih je bio zelenkasti ekrančić, za današnje pojmove upravo jadne kvalitete. Dijagonala mu nije bila niti sedam centimetara (66 milimetara), a na njemu se odvijala igrica sa kockastim figuricama jer mu je i rezolucija bila samo 160 prema 144 pixela. Svi likovi i junaci igara su bili u četiri nijanse sive i to na podjednako sivo-zelenoj podlozi.
Gameboy je bio skuplji, ali je imao mogućnost promjene igrica
Nintendo i njegov šef Hiroschi Yamauchi je već znao kako se s "igricama" za računala može napraviti dobar posao. Njihov glavni inženjer Gunpei Yokoi je već za Nintendo bio stvorio konzolu koja stane u džep. Naime, od početka osamdesetih postojao je Gēmu & Uotchi (na engleskom tržištu Game & Wach, na njemačkom Tricotronic) na kojem se moglo igrati legendarni tetris, ali i avanture poput Donkey Kong ili Balloon Fight. No, problem tih konzola je bio da su u pravilu imale samo jednu igru. Ako bi dosadila, a za to obično nije trebalo dugo vremena, trebalo bi kupiti čitav novi aparat s nekom drugom igrom. Za mališane to naravno nije bio toliki problem, ali jest - za roditelje.
Novi Gameboy je bio drugačiji. Bio je mnogo skuplji, koštao je tada oko 160 maraka (oko 80 eura), ali su se mogli kupovati i moduli (čipovi) na kojima su bile druge igre. Te module su roditelji mogli razumjeti jer je to bilo doba i kad su stizala prva kućna računala koja su također trebala nove programe, a u svakom poslu je najvažnije da razumije onaj tko drži novčanik.
Ubrzo, jedva da je bilo mališana koji nije "kvrcao" po križiću pred školom ili na autobusnoj postaji. Nakon Japana, u kolovozu se Gameboy pojavio u SAD, sljedeće godine i u Europi i činilo se da ga više ništa ne može zaustaviti. U različitim inačicama, kasnije su se pojavili i šareni, čak i jedan proziran model, a prodano je gotovo 120 milijuna primjeraka. Junaci tih igrica, Super Mario ili Pokemon su ubrzo postali poznatiji od mnogih junaka stripova, filmova, a o knjigama da niti ne govorimo. I naravno da su se već onda pojavili prvi zabrinuti glasovi.
'Utjelovljene đavla'
Tako je ugledni list Die Zeit u svom izdanju 1991. godine Gameboy nazvao "utjelovljenjem đavla" i autorima nije bilo jasno odakle njegova popularnost. Čule su se rasprave o ovisnosti, psiholozi su svjedočili da imaju već pacijente koje i u snu slažu kockice 'tetrisa'. S druge strane, drugi proizvođači igara za računala su se trudili svim silama da mališanima ponude neku drugu mobilnu konzolu za igru. Gotovo sve su imale ljepši prikaz slike, bolje procesore... Ali Gameboy je bio i ostao glavni izvor zabave za mališane.
Tek u posljednje doba se to počelo mijenjati. Sve je manje klinaca i klinceza koji nemaju mobitel s mogućnostima o kakvima Hiroschi Yamauchi i Gunpei Yokoi prije "samo" 25 godina doslovce nisu mogli niti sanjati. Svjetska mreža je prepuna igara svih mogućih vrsta, a one od Nintenda su samo jedne od tisuće drugih.
M.P./DW
